pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ovaj tekst o radu Zemljišno-knjižnog odjela Općinskog suda u Zagrebu objavio sam u Vjesniku“ 2002 god. Do danas se nije sredio nered koji tamo vlada. Neki dan u Otvorenom na HTV gostovala je ministrica Lovrin i u prilogu sam saznao da je nekadašnja sudska savjetnica Radišić u međuvremenu postala predsjednicom Odjela. Nazdravlje!

Sve ovo o čemu pišem samo je kronološki posložen moj uzaludni pokušaj da u razumnom vremenu u Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zagrebu provedem etažiranje stana koji moja supruga i ja moramo prodati.

Nekoliko mjeseci i grdan novac uzelo je pripremanje dokumentacije za etažiranje: elaborat sudskog vještaka, niz potvrdi koje uz skupe takse izdaje Područni ured za prostorno uređenje, komisije, međuvlasnički ugovor ovjeren kod javnog bilježnika itd. Pa kad je sve izgledalo u redu, kad su svi dokumenti bili na kupu uputio sam se 13. ožujka 2002. na već spomenuti Zemljišnoknjižni odjel u Zagrebu.

Zemljišnoknjižni odjel uređen je kao veliki disko ili kafić – svuda naokolo šankovi. Budući da nikad nisu zauzeta sva radna mjesta pred »urudžbenim« šankom obično je i najduži red.
Nigdje ne piše i nitko vam neće unaprijed reći što sve trebate da biste predali vaš zahtjev. Šank za informacije je najčešće nezaposjednut (a i kad je zaposjednut dotični vam ne zna dati ikakvu pa i najmanju smislenu informaciju).

Čekate tako u redu, sa stotinjak ljudi, za »urudžbeni«, niste sigurni da imate sve što treba, a čeka se od dva do tri sata. S tim da se to vrijeme može i produljiti. Jer iako Zemljišnoknjižni odjel radi od 7.30 do 11.30 svejedno su u to vrijeme ubacili i 30 minutnu stanku.

A kad napokon dođete na red onda, dakako, doznate da nikako nemate sve što vam treba nego vas referent uz vidni užitak šalje po biljege i daje vam novi formular koji morate ispuniti.
Referent na »urudžbenom« pojma nema (ili neće imati pojma) što sve treba priložiti uz zahtjev, odnosno prijedlog. Meni tako jedna referentica uz moj zahtjev za etažiranje vlasništva nikako nije htjela uzeti Međuvlasnički ugovor. Na kraju sam ga skrio među ostale papire i tako je prošao »urudžbenog stručnjaka«.

Slučajno sam, naime, znao da je Međuvlasnički ugovor u ovoj vrsti postupka bitan dokument.
Samom predajom u urudžbeni zapisnik za stranku počinje moratorij od mjesec dana u kojem roku nitko neće niti pogledati vaš predmet i nema sile (osim jedne, pogodite koje) koja će vam tu pomoći.

Tek nakon isteka roka od mjesec dana velikodušno vam je dopušteno stati u red za tzv. požurnicu. Dva puta tjedno naime jedan sudac prima stranke koje su »otrpjele« mjesec dana. Doći do tog suca i nije lako. Dijele se, naime, brojevi, dva puta tjedno. Čekanje na broj za »požurnicu« rasteže se od dva do tri sata, a zatim, oni sretnici koji su dobili broj, čekaju još jednom, samo sada u drugom hodniku, da bi ih dežurni sudac primio i izdao »požurnicu«.

Što je, dakle, »požurnica«? Za Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Zagrebu naime, vaš čin predaje zahtjeva ili prijedloga putem urudžbenog zapisnika ne znači ništa, a pogotovo ne to da vi doista želite da oni riješe vaš slučaj.

Uvijek, naime, postoji mogućnost da se netko samo našalio ili jednostavno nije ozbiljno mislio. E, zato vam Zemljišnoknjižni odjel daje još jednu prigodu čekanja od nekoliko sati kako biste nakon toga silna čekanja u dvije sekunde rekli sucu da ste ozbiljno mislili, da molite »požurnicu« pa da dežurni sudac namigne svojoj tajnici koja će zapisati broj vašeg predmeta. Onaj isti broj koji ste prije mjesec dana dobili na »uruđbenom«.
Ta besmislena formalnost se, dakle, zove »požurnica«. Ali bez te »požurnice« uopće nemate izgleda da se vaš zahtjev-prijedlog počne rješavati.

A ako ste se načekali za »požurnicu« onda imate barem neku (iako minimalnu) šansu. Jer nikakvu potvrdu ne možete dobiti da ste doista stajali u redu i bili kod suca za »požurnicu«. Tako je uvijek otvorena mogućnost da se »požurnica zagubi« ili da vam kažu da niste bili kod suca zbog »požurnice«. Pa da opet stanete u red.

Ohrabreni »požurnicom« dan ili dva kasnije (jer »požurnice« su daljnji rođaci puževa pa sporo putuju Odjelom) opet ćete stati u red pred šankom. Kako je stan o kome se meni radi u Vrapču, dakako, da sam stao u red za Vrapče.

Nakon više od sat čekanja, kad sam došao na red jedna je mlada referentica konstatirala da moja »požurnica« još nije registrirana pa da prema tome moj predmet nije niti dodijeljen referentu koji bi ga morao riješiti. Opet nakon nekoliko dana i nakon više od sat čekanja na šanku za Vrapče, ista referentica mi je rekla da je moj slučaj dodijeljen referentici gospođi Sili pa me poslala njoj. Ali gđa Sili radi na šanku za Novi Zagreb pa, dakako, tamo trebam čekati. A kako je baš došlo vrijeme stanke za trudbenike Zemljišnoknjižnoga odjela, odstajao sam na novozagrebačkom šanku tih trideset minuta i još četrdeset pet dok sam došao na red i zatražio razgovor s gospođom Sili.

Nje pak nije bilo.

Idućeg sam dana stao ponovno u red, ali ovaj put, naoružan Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću, došao sam pred Zemljišnoknjižni odjel već u sedam sati ujutro. Preda mnom se već našlo barem pedeset penzića koji spavaju još lošije od mene, i taj dan sam imao sreću: nakon čekanja od dva sata, upoznao sam gospođu Sili. Ona mi je rekla da je moj slučaj u postupku i neka dođem u četvrtak. U četvrtak mi je rekla da dođem u ponedjeljak, u ponedjeljak mi je rekla da dođem u četvrtak, a u međuvremenima mi je govorila da je dala predmet na potpis sucu. Jednog dana mi je opet rekla da je napisano rješenje, da mi je poštom poslano na kućnu adresu, neka čekam to rješenje i kad ga dobijem neka postupim po njemu.

Čekao sam rješenje dva tjedna. Nije došlo. Kako sam do tada već više sati proveo u redovima čekajući na raznim šankovima Zemljišnoknjižnoga odjela, bio sam dobrano educiran od ljudi koji svoje slučajeve rješavaju pet, šest ili više godina. Zato sam 6. lipnja odlučio otići voditelju odjela Aleksandru Kiralju.

Da bih došao do njega opet sam stao u red (prima dva puta tjedno do 40 stranaka). Čekao sam na dodjelu brojeva dva do tri sata, pa u drugom hodniku čekao da nas primi. Stvarno, nakon još sat čekanja došao sam do šefa. Za razliku od nekih drugih, gospodin Kiralj je bio vrlo ljubazan: uz brzi pogled u kompjutor i kratki telefonski razgovor rekao mi je da je moj predmet upućen sucu Živkoviću na potpis. No sudac Živković je, također, predsjednik nečega, nisam siguran baš čega, pa mi je Kiralj savjetovao da odem gospođi sudskoj savjetnici Nives Radišić koja umjesto suca Živkovića rješava njegove slučajeve.

Dakle, poučen životnim iskustvom da je ipak najbolje odmah ići u glavu, prvog dana kad suci primaju stranke (dva puta tjedno, vrlo ograničen broj stranaka) stao sam u red za dodjelu brojeva već u devet sati. Bio sam sedmi na redu. Brojevi se počinju dijeliti pet minuta prije 12, dakle, čekao sam tri sata. Kad sam došao na red, zatražio sam broj za suca Živkovića.
Ponovno čekanje u drugom hodniku. Na vratima kroz koja se prolazi sucima, patnike koji već satima čekaju, sucima propušta mladi dečko koji ili ima kronični laringitis ili namjerno tiho govori.

Dakle, opet treba čekati stojeći, jer glas mladca dopire najdalje metar od mjesta gdje stoji. Sjesti, iako prigode ima, nije moguće. I dok sam se tako gurao oko sudačkih vratnica, pojavila se jedna vrlo rezolutna mlada dama koja je rekla da će primiti najprije one koje nije primila prošli puta, jer ona prima samo do »pola tri i ni minutu kasnije«.

Pasionirani čekači u redovima Zemljišnoknjižnoga odjela rekoše mi da je to »najgora od svih« sudska savjetnica Radišić. Doznao sam odmah od znalaca da ona ima plaću samo 4000 kuna i obavlja sve poslove za suca Živkovića koji ima plaću 12.000 kuna. Pa, eto, zbog toga ona odbija sve zahtjeve koje samo može.

Kad je taj mladac napokon prošaputao »za suca Živkovića brojevi 1, 2 i 3«, kao ponosan vlasnik broja 3 prošao sam kroz sudačku kapiju i odmah se sukobio s tajnicom suca Živkovića, koja je nama izvježbanim čekačima objasnila da sudac Živković ne prima stranke.
Nažalost, nisam stigao ni pitati zbog čega onda uopće dijele brojeve za tog suca, a već nas je tajnica odvela pred ured s.s. Radišić. Tu smo mi, dragovoljni čekači suca Živkovića, bili zapravo padobranci, jer je bilo dovoljno onih koji su znali bolje pa su odmah uzeli brojeve za s.s. Radišić.

Nakon dodatna dva sata čekanja napokon me tajnica gospođe s.s. Radišić pozvala da uđem u njezin ured. Na moje veliko iznenađenje s.s. Radišić je bila vrlo ljubazna. Odmah mi je rekla da je gospođa Sili doista dala prijedlog za neko rješenje, no da se ona s tim prijedlogom referentice ne slaže i da je njena riječ jača od riječi referenta.

Nadalje je rekla da je, prema njezinoj procjeni, u mom predmetu sve u redu te da će ona idućeg dana dati predmet na potpis sucu Živkoviću, a da, dakako, postoji i mogućnost da se sudac Živković ne složi s njenom s.s. procjenom. A kako sam u trenutku kad sam došao do riječi objasnio s.s. Radišić da odlazim na bolničko liječenje, bila je čak toliko susretljiva pa mi je dala svoj izravan telefonski broj, na koji neka se javim za tjedan dana pa će mi onda znati reći kako je moj predmet riješen.

Možete li pogoditi? Za tjedan dana, pa ni danima poslije, na rečeni telefonski broj nitko se nije javljao. Tek dva tjedna kasnije, nakon bezbroj poziva javila se tajnica gospođe s.s. Radišić koja mi je rekla da su mi napisali rješenje, jer da u mom predmetu ipak nešto nedostaje.

Nedostajala je doslovce jedna riječ u Međuvlasničkom ugovoru.

Isti dan kada sam dobio rješenje, dobrotom suvlasnika, nadopunili smo, na zahtjev suca Živkovića, (rješenje od 28. lipnja) Ugovor tom jednom riječju i već sam ga isti dan predao u Urudžbeni zapisnik. Tom prigodom (dakako, čekajući u redu dva sata) upozorili su me znalci (oni koji na rješavanje svojih predmeta čekaju više godina a imaju mnogo više od mene staža čekanja u redovima pred šankovima Zemljišnoknjižnog odjela) da je Zemljišnoknjižni odjel ove godine prvi put uveo fenomenalnu praksu: od 7. srpnja do 1. rujna niti predsjednik Zemljišnoknjižnoga odjela niti njegova zamjenica, a, bome, niti suci odjela ne primaju stranke.

Sad već sav očajan, odmah treći dan stao sam opet u red čekača za prijam kod sudaca. Stao sam u red u devet sati, čekao na broj do dvanaest sati i taman kad sam došao do sudačke kapije, tajnica gospođe s.s. Radišić u dvije sekunde me izbacila iz reda. Predmet, naime, više nije bio kod s.s. Radišić nego je vraćen na obradu referentici gospođi Sili.

Od tada pokušao sam kontaktirati gospođu Sili. Ne znam koliko puta, nisam brojio, ali srećom, potkraj srpnja, u Zemljišnoknjižnom odjelu redovi su nešto kraći. Na primjer: 24. srpnja dolazim u osam sati. Jedan mladi referent na moj upit kaže da gospođa Sili još nije došla, pa neka dođem za sat.

Pijem kavu u kafiću s gomilom referenata. U devet jedna referentica na šanku Novi Zagreb mi kaže da će gospođa Sili doći oko jedanaest sati, vraćam se u rečeno vrijeme ali gospođe Sili nema.
A 25. srpnja dolazim u osam sati, jedan referent mi kaže da gđa Sili nije došla pa neka dođem kasnije. Vraćam se u jedanaest sati, drugi referent mi kaže da gđe Sili nema i da neće doći, ali neka dođem u petak, tada će sigurno biti.

U petak, 26. srpnja, dolazim u devet sati. Isti onaj referent od jučer mi kaže da gđe Sili nema, da je neće niti biti, te da je ili bolesna ili je otišla na godišnji. Navodno, ni on sam ne zna više.
To je zasad kraj moje priče. No moja najbolja supruga na svijetu, uvjerena da sam nesposoban riješiti tako jednostavan slučaj kao što je etažiranje stana za koji su svi papiri u redu, krenula je 30. srpnja na Zemljišnoknjižni odjel.

Tek njoj, energičnoj, uspjelo je doznati što su referenti tijekom srpnja tajili preda mnom: u srpnju i kolovozu referenti u Zemljišnoknjižnom odjelu se uopće ne bave tako prizemnim predmetima kao što je to etažiranje.

Trebalo je, dakle, čekati rujan, ali, dakako, bez ikakva jamstva da će predmet biti riješen ove ili iduće godine ili uopće !

Bilo bi bolje da ne pišem ove zaključke!

U Zemljišnoknjižnom odjelu igra se prema samo njima poznatim pravilima. Svakoj stranci svaki referent može reći nešto drugo bez bojazni da će ga itko pozvati ikada na red. To isto vrijedi i za suce.

I do referenata i do sudaca teško je doći. Redovi su beskrajni, čekanja još dulja, a stranka je prirodni odrezak koji treba tući batom (beskrajnog čekanja) kako bi se smekšalo, pogodite zašto?

Nakon izvjesnog vremena, svatko tko to može, spreman je platiti, samo da se riješi maltretiranja, čekanja u redovima, da izbjegne višeznačnim odgovorima referenata naručivanjima iz tjedna u tjedan, itd.

Zato na kraju, u dugim redovima stoje uglavnom oni koji nikako ne mogu platiti: umirovljenici, gologuza sirotinja i oni koji nemaju nekakvu »vezu«. U višednevnim dugotrajnim čekanjima u redovima, sa svojih uskoro 57 godina bio sam gotovo najmlađi u društvu čekača.

Na rješenja Zemljišnoknjižnoga odjela nema prava žalbe, što je protivno Ustavu Republike Hrvatske.

Suci i referenti svaki slučaj mogu zavući godinama bez ikakve opasnosti za svoj položaj ili opasnosti da se stranka može žaliti. Nemaju nikakvu obavezu reći stranci smjesta i istodobno što sve nedostaje u njezinu predmetu nego mogu šetati predmet i stranku od referenta do suca i natrag, a da stranka nema stvarnu mogućnost uvida u stanje svojeg predmeta i žaliti se bilo kome.

I da ne duljim: u ovih dvanaest godina ponovna boravka u Hrvatskoj naučio sam dobro lekciju.

Gdje god u državnoj upravi, bio to Odjel, bio to MUP, MORH ili bilo koje drugo tijelo te uprave, vlada nered – netko od toga ima koristi. Pitam se tko ima koristi od načina rada Zemljišnoknjižnoga odjela Općinskoga suda u Zagrebu?!