Za razliku od drugih koji

Za razliku od drugih koji ovaj dnevnik koriste za lamentiranje nad uzrocima i posljedicama ja ovaj dnevnik shvacam kao unutarnje preispitivanje i napredak osobe od iskljucivosti ka razumijevanju te gorak okus sto ga je ostavila dosanjana sloboda. gorak okus tisucljetnog sna koji se pretvorio u pretvorbenu lopovsku nocnu moru.
No osnovni problem lezi u poistovjecivanju politike s narodom. Za to bi nam kao dobar izvor trebao posluziti proglas Bana Jelacica kad je prelazio Dravu i isao u sraz protiv Kosshuta. On je jasno naznacio da se ne bori protivu madjara nego protiv uzurpatorske vlasti Lajosha Kossutha.

Kangrga

u (čini mi se Šverceri sopstvenog života) koristi Aristotela, koji se u Nikomahovoj etici zapitao - da li je onaj koji je dobar obućar, ujedno i dobar čovjek?

Kangrga ga parafrazira i postavlja slijedeće pitanje - da li biti dobar Srbin ili dobar Hrvat ili Nijemac znači ujedno biti i dobar čovjek?

Biti dobar čovjek npr. automatski znači biti i dobar Nijemac, Hrvat ili Srbin.

Kangrga dalje kaže da je stvar u tome što je čovjek rod - genus proximum, a Srbin, Hrvati, Nijemac je samo vrsta - differentia specifica i što po tome ono prvo supsumira ono drugo.

Drugim riječima (da sada malo ja parafraziram nekog davnog) - čovjek sam nužno, a Srbin, Hrvat, Nijemac sam slučajno.

Nacionalni osjećaj,

kao uostalom i svaki drugi oblik pripadnosti (grupi, doktrini ili religiji) i pored nesporne činjenice po kojoj pripadnost uvijek implicira veću ili manju redukciju svijesti, a koja je opet condicio sine qua non svakog zla, sam po sebi ipak nije nužno zlo.

Hoće li on postati ishodište zla to zavisi od individualnog (ili grupnog) promišljanja nacije. Ako se nacija shvata kao metafizička kategorija iznad pojmova dobra i zla i ako se ona uzdigne na nivo vrhunskog vrijednosnog principa, odnosno etičkog «repera», onda se nacionalni osjećaj pretvara u nešto u čemu, kako to kaže Lajoš Košut, ne može biti pretjerivanja, pa čak i kada ono preraste u fanatizam.

E upravo u ovom slučaju taj hipertrofirani nacionalni osjećaj postaje monstruozni prokreator zla.
Stvar je u tome da degenerativna sakralizacija nacije (kao i sakralizacija svake ideje uostalom) nudi veoma snažnu kompenzaciju, jer ta navodna svetost automatski posvećuje i njezine nositelje i njihove metode.
Stojeći na toj metapoziciji fanatik nacije (ideje) impregniran je utiskom imunosti u odnosu na svako buduće preispitivanje bazirano na moralnim normama.

Opet posebna priča je naravno to što dominacija bilo kojeg principa (ovo gore se odnosi i na klasu i na rasu i na slobodno tržište) da li u svijesti pojedinca, da li u društvu kao cjelini, predstavlja posljednji stepenik koji treba preći prije praga totalitarizma.
Jer totalitarizam i jeste odsustvo više osnovnih društvenih vrijednosti - vrijednosti koji se međusobno nadopunjuju i jedno drugo kontrolišu.

Sve je počelo od Kosova...

Rast srpskog nacionalnimaz imao sam prilike pratiti prvo kao intelektualno gibanje, zamijećeno negdje ujesen 1984., a zatim i neposredno, kao gost, ali emotivno uživljeno.

Pratiti sam mogao promjenu tema u nekim srbijanskim novinama od 1984.. Intelektualci se prekrcavaju iz liberalnog u nacionalistički vlak. Kosovo se koristi kao okidač. Sve više se priča o stravičnom teroru, koji Srbi tamo trpe. Mislim da je bila veljača 1986., kad sam se slučajno našao u Beogradu, kad je došao jedan specijalni vlak s oko 2000. Srba i Crnogoraca s Kosova, koji su krenuli u Skupštinu SFRJ da istresu svoje jade. Vidio sam kako je cijela okolina željezničkog kolodvora bila očišćena, svuda milicijski kordoni, da strogo nadziru došljake, da ne dođu u dodir s Beograđanima. Bilo je shvatljivo da sam tada bio na strani seljaka iz daleke pokrajine, a protiv masovne demonstracije državne vlasti. Ako su tako daleko potegli, valdja ima ozbiljnih stvari, koje ih muče.

Kasnije, međutim, sve više me zbunjivaolo kad ozbiljnim čitanjem svega što se iznosilo nisam mogao naći nijedan ozbiljan dokaz za sve te grozote. Jadali su se kako su pod pritiskom bili prisiljeni prodati svoja imanja na Kosovu, a cijene su bile takve da su za iste pare mogli kupiti imanje jednake površine u Vojvodini - razlika otprilike tisuću godina. Na Kosovu sam bio 1985. i u sjećanju mi je ostalo strašno siromaštvo. Još uvijek živa slika seljaka koji ore drvenim plugom (bez željeznog rala), a umjesto drljače, ima snop šiblja s trnjem, odozdo pritisnuto kamenom. Nevjerojatno se puno ponavljalo "siluju nam djevojčice i opatice", a po zvaničnim podacima milicije, na Kosovu je u prosjeku bilo dva slučaja godišnje da Albanac siluje Srpkinju, znatno manje nego što bi se statistički očekivalo (većinom su i počinitelj i žrtva bili site nacionalnosti), generalno je silovanja bilo malo i u nijednom pojedinom slučaju netko nije bio osuđen po zakonu o nacionalističkom silovanju, koji je u neko doba bio donesen.

Vidio sam kasnije 1986.-1989. više skupova "događanja naroda", perfektno organizirana spontanost. A ujesen 1987. i u običnoj prilici, u jednoj kafani u selu nedako Niša, doživio sam da te ljudi mogu uistinu mrzjeti, zbog neke tvoje osobine (nacionalnosti), a ne da te nikad nije vidjeli, nego jedva da su ikad vidjeli Hrvata. Ali već je bio pokrenut mehanizam paranoje: protiv nas su Šiptari, pa onda Slovenci jer podržavaju Šiptare, pa onda Hrvati jer samo šute ko pizde, pa onda Turci jer su muslimani kao i Šiptari itd.

Na mržnju, naravno i očito, treba odgovoriti mržnjom. Filmski redatelj, general i rušitelj Staroga mosta, rekao je jednom da je problem da Hrvati ne mrze dovoljno. Bio je u pravu. Katolici iz Hercegovine, koji sebe zovu Hrvatima, pravilno su shvatili stvari. Kardinalu Kuhariću, kad je upozoravao da je načelo "tko se ne osveti taj se ne posveti" pagansko, skresali su:. "ne seri pope". Mi koji nismo za to bili sposobni jednostavno nismo bili na visini povijesne zadaće. Ili nizine, svejedno.

Ipak, s druge strane, mi barem nismo doživjeli hrvatske tenkove na ulicama Zagreba. U neko doba, tijekom 1990-ih, izbacio sam misao da je rat u Jugoslaviji započeo izlaskom tenkova na beogradske ulice (ožujak 1991.) i da će tako i završiti. Što je i bilo. Tako da upozorenje, kako mržnja proždire onoga tko mrzi, nije bez osnove.

Mržnja se usmjerava i prema vlastitome narodu. Svjedočimo tom mehanizmu i danas okolo po Svemrežju među Hrvatima: naši su neprijatelji Srbi, pa su onda neprijatelji svi oni koji misle da Srbe ne treba mrziti, pa su onda neprijatelji svi oni koji ne mrze Srbe DOVOLJNO, pa su onda neprijatelji svi oni koji ne mrze oni koji ne mrze Srbe... Taj potencijal da mržnja eksplodira uvijek postoji.

ONi se spremaju za slijedeći rat. I povijest će im vjerojatno dati za pravo. Novi rat u Bosni neminovno treba očekivati, ne možda sutra, čak ne ni za 20 godina, ali uvijek će visjeti u zraku kao mogućnost, dok ne postane neminovnost.