Nacija kao virus

• Dnevnik Richard - Čet, 03/02/2011 - 12:02
• Glasujte
  22 Up Down
• Komentari 245 dodaj komentar

I povremenim čitanjem raznovrsnih dnevnika na pollitici može se uočiti jedna statistička zakonitost; prevagu odnose tekstovi posvećeni naciji, narodu, domovini, Domovinskom ratu, braniteljima, tko je prvi počeo, itd.. Neki autori su se specijalizirali za ova područja, ima ih raspoređenih preko cijelog političkog spektra, pa je onda dijalog neistomišljenika iskričav. I ja bih u središte svoje pozornosti stavio tu famoznu naciju, ali bih odabrao neobičan kut gledanja. Zamislio sam zapravo jedan virtualni društveni eksperiment sa tim duhom koji ispunjava naše glave – nacijom i nacionalnim osjećajem. Kao što na svome računalu naredbom delete izbrišete neki file ili odustanete od nekog softwarea, tako predlažem da za potrebe ovog eksperimenta, na kratko, iz svojih glava izbacite tog duha nacije i domovine, za kojeg jedan autor piše kako ne postoji objašnjenje „zašto se u nama zbiva tako tragičan intimni slom, da se zaljubljujemo u domovinu i velikodušno pristajemo da se u tako surovom nipodaštavanju samoga sebe osjećamo dostojanstveno“. Već od ranije nam je poznato da taj fenomen nema nikakve veze sa biologijom, pa onda to u raspravi nećemo spominjati.

Pokušajmo, dakle, zamisliti našu stvarnost kao i blisku prošlost bez tih zaslijepljujućih boja nacije i domovine. U čemu bi se promijenio naš život?

Počnimo od najlakšeg područja – naših kulturnih institucija. Naš društveni pejzaž ostao bi bez onih kulturnih pogona inače zaslužnih za naš nacionalni osjećaj. Ostali bismo tako bez većeg dijela Matice hrvatske, bez humanističkog dijela naše Akademije, bez Hrvatskog instituta za povijest, bez većeg dijela našeg novinarstva, jednog dijela katoličke intelektualne produkcije, a mnogi naši istaknuti „nacionalni“ umjetnici bi izgubili status nacionalnih umjetničkih bardova, na pr. književnik i akademik Ivana Aralice, desničarski kunsthistoričar Igor Zidić, književnik i filmski scenarist Hrvoja Hitreca, novinar - rodoljubno zanovijetalo Milan Ivkošić i dr.. Za opstanak na kulturnom tržišti morali bi umjetnici ponuditi istinske umjetničke sadržaje, univerzalne stvaralačke vrijednosti, a ne taj sladunjavi nacionalni umjetnički kić. Koliko bi bilo rasterećenje proračuna kada bi te „nacionalne“ stavke troškova izbacili sa popisa Ministarstva kulture.

Najdrastičnija posljedica nestanka tog duha nacije iz naših glava bio bi vidljiv u sferi ekonomije. Izostao bi teror države-nacije nad ekonomijom, najvažnijim područjem života, presudnim za opstojnost ljudi ovih prostora. Ne bismo doživjeli na pr. taj tektonski poremećaj u materijalnoj reprodukciji koji popularno zovemo pretvorba i privatizacija. To je bio pohod nacionalne države (državnih činovnika, političara) nakon osamostavljenja na naša poduzeća, nekretnine i stanove (nacionalizacija). Taj famozni Fond za privatizaciju (činovnici) oteo je svim vlasnicima njihova sredstva za proizvodnju i sam preuzeo brigu o materijalnim uvjetima našeg života, u ime viših nacionalnih ciljeva. Danas ste svjedoci postignutih rezultata. Pokušajte zamisliti našu ekonomiju i ekonomske subjekte u uvjetima nepostojanja duha nacije, tj. pod njegovim utjecajem pokrenutog čina oduzimanja poduzeća nekadašnjim vlasnicima i sustavnog ukidanja industrijske strukture naše ekonomije, a sa time je vezano i rastakanje i gubljenje dotadašnjih tržišta u ratnom kaosu. Možete li uopće zamisliti našu ekonomsku strukturu, a time i naš život, da kojim slučajem nije duh nacije izašao iz boce (ušao u glave) kod nas i u okruženju.

Pogledajmo ukratko kako se duh nacije odrazio na promjenu socijalne strukture našeg društva. Pojavila se između ostalih jedna nova klasa kojoj je jedino izvorište u duhu nacije – branitelji. Oni nite ne kriju svoju obojenost domovinom i nacijom, štoviše svakim svojim istupom se pozivaju na njene vrijednosti kojima su oni nesebično dali svoj ratni doprinos, izložili se stradavanjima pa i živote žrtvovali za domovinu. Jer nije mala stvar toj ideji nacije, a protiv iste takve nacionalne ideje protivnika, dati svoj danak u krvi. Bez te ideje oni nebi postojali.
Kako bismo onda, u svjetlu zaborava nacije, doživljavali njihove nastupe, inzistiranje na pravima, braniteljskim stanovima, skrbi o invalidima i brizi o njihovim udovicama i djeci? Kako bismo onda tretirali njihov eventualni zaborav ratnih pravila i u ratnom zanosu prekoračenja ovlasti i prava? Da li bi u takvim uvjetima Ratko Mladić (Merčep, Glavaš, ...) bio nacionalni junak koji je obranio srpstvo od Balija, ili bi on bio samo obični masovni ubojica kojeg bi pravosuđe bez pardona osudilo na dugogodišnju robiju.

Što bi uostalom radili nacionalno nabrijani pravaši kada bismo im izbili taj krunski dragulj njihovog političkog programa, a time i podrške istomišljenika zadojenih tom ideologijom nacije i domovine? Da li bi uopće išta ostalo od njihove politike u uvjetima nepostojanja antisrpstva, antimuslimanstva pa danas već i antislovenstva?
Eto, možete li zamisliti političku scenu u BiH bez tih isključivih nacionalnih stranaka koje ovu zajednicu uništavaju već skoro dva desetljeća, prvo kroz obično biološko istrebljenje onih sa drugačijom idejom nacije u glavi, do ovih posljednjih godina rastakanja BiH kao jedinstvenog društva u miru. Što bi uopće radili Čović, Silajdžić ili Dodig u ovim našim eksperimentalnim uvjetima bez postojanja nacije?

Na kraju, o čemu bi pisala većina naši pollitičara kada bi im izbili tu temu iz ruku (tipkovnica).

Uzmimo našeg nivinara g. vkrsnika za prvi primjer. On posljednih dvadeset godina vlastitu egzistenciju temelji na pisanju i širenju tog mita o naciji. On je profesionalac, transmisija u lancu proizvodnje nacije. Sa tim namjerama je došao na ovaj portal, a dobar dio vremena je proveo šireći tu ideologiju hrvatstva u inozemstvu,. Jer ne smiju naši ljudi u Americi ili Australiji, koji su napustili Dalmaciju i otoke, bježeći trbuhom za kruhom u razne dijelove svijeta, zaboraviti ideju hrvatstva i asimilirati se nakon sedam, osam generacija u američko društvo. Nije dovoljno da se oni metalci iz Pitsburga ili mesari iz klaonica Čikaga nađu godišnje na nekom ustaškom ili četničkom pikniku, pojedu pečenu janjetinu i zaliju se pivom. Oni se trebaju ritualno i potući, ako su kojim slučajem u blizini, eda se nebi zaboravilo da oni nisu Amerikanci nego da su prvenstveno Hrvati i Srbi.

Ni naš Feniks nebi baš imao o čemu pisati svoje literarne minijature o našoj nedavnoj povijesti. Svoje istraživačko novinarstvo bi mogao zadjenuti za pas, a ako bi potražio neko drugo područje za izražavanje svojeg talenta otvaraju mu se u novim uvjetima neke mogućnosti. Možda bi mu odgovarala uloga reportera sa terena, kao izvještavača o progonu evetualnih skrivenih zaljubljenika u naciju, sa kojima bi društvo postupako na način antičkog Rima u progonu kršćana u katakombama tog vječnog grada, kada su se isti pojavili. On bi mogao pisati o nekom obliku inkvizicije što progoni ostatke ideje nacije u nekim tamo usijanim glavama.

A mladi StariPil; njegov bi kompjutor ostao praznog monitora, bez nadahnutih literarnih sastavaka o protestima branitelja, politici pravaša, političkoj, nacionalnoj i ideološkoj polarizaciji lokalne višenacionalne zajednice u Vukovaru, jer se akteri te zajednice ne mogu dogovoriti u pitanjima čišćenja grada, šišanja trave i brige o financiranju dječjih vrića, što je po definiciji zadatak Grada. No, on bi svoju kreativnu crtu mogao upregnuti u pisanje literarnih sastavaka o dunavskim alasima, kuhanju dobrog fiš paprikaša, a nisu manje zanimljivi niti napisi o baroknoj arhitekturi Vukovara te o ljepoti Franjevačkog samostan i crkve sv. Filipa i Jakova.
.................
A sada se nakon ovog kratkog pokusa vratimo u realnost i ponovo pustimo duh nacije neka ispuni naše glave kao što magle Kopačkog rita i dravskih i dunavskih rukavaca prekrivaju prostranstva slavonske ravnice. Pomirimo se sa činjenicom postojanja softwarea nacije u našim glavama, a onda imajmo i razumijevanje za nedavne događaje: da su „postojale vođe, mučenja, logori, likvidacije, otimanje i uništavanje života i vlasništva. Da se ulazilo noću u stanove, ljudi su odvođeni, gradovi su razarani, izgovarale su se gluposti o historijskim nepravdama i prirodnim pravima imaginarnih kolektiviteta, država je postala neprikosnoveni fetiš, a propaganda je vrijeđala zdrav razum upornom tvrdnjom da taj imaginarni kolektivitet ima pravo na slobodu – govorilo se o slobodi Domovine, pravednim granicama i mučeničkim poniženjima – sve zato da bi ta grozničava fikcija dosegla status svetinje i poništila autonomiju i subjektivitet Pojedinca“.

Za kraj bih pitao možemo li mi uopće živjeti bez toga (virus); je li ga uopće potrebno tako opasnog upisivati u naše glave, te kada je ta zaraza povjesno gledano počela.

Molim potencijalnog autora(e) neka se iskaže na ovoj temi u svojem dnevniku.

• Dnevnik Richard - Čet, 03/02/2011 - 12:02
  
• Komentari 245
• 4010 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar