pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ovogodišnji izbor za ljetno štivo pao je na knjigu Jamesa Surowieckog „Mudrost masa“ u izdanju Profila (LINK). Knjiga mi je privukla pažnju još u travnju, tijekom kampanje za raspisivanje referenduma o ulasku u NATO, pa sam ovogodišnje ljetovanje (kampiranje u blizini Primoštena, btw) odlučio iskoristiti za čitanje te knjige.

Što se autora tiče, radi se o kolumnistu New Yorkera, u kojemu piše financijsku kolumnu (LINK) (i sama je knjiga dobrim djelom zasnovana na materijalu iz tih kolumni), dok mi je kod same knjige odmah upalo u oči (i ostvarilo pozitivan prvi dojam) da je tekst cijelo vrijeme bogato ilustriran (uglavnom) financijskim i političkim primjerima iz stvarnog života, kao i mnogobrojnim znanstvenim istraživanjima sa „imenom i prezimenom“.

Osnovna teza knjige je da su mase – suprotno od čestog uvjerenja (linč, stampedo) – ukoliko zadovolje nekoliko osnovnih kriterija, iznenađujuće pametne, te da redovito donose odluke kvalitetnije od pojedinaca, pa makar se radilo i o stručnjacima za određeno područje. Već je osnovna teza, na razini ilustracije bogato opisana dokumentiranim istraživanjima i događajima iz stvarnog života (u čije se nabrajanje neću upuštati, već toplo preporučam čitanje knjige). No meni je još zanimljivija analiza uvjeta koje mora zadovoljiti grupa ljudi kako bi donosila inteligentne odluke. A to su raznolikost, neovisnost i decentralizacija.

Osim opisivanja ovog sustava, knjiga donosi i iscrpnu analizu rješavanja problema kooperacije i koordinacije u masama, koji funkcioniraju prateći iznimno snažna, ali rijetko kada eksplicitno formulirana pravila, koja, kako autor pokazuje, iznenađujuće u svojoj srži preferiraju interese grupe pred interesima pojedinaca. I to je jedan izrazito zanimljiva tema kojoj vrijedi posvetiti poseban dnevnik, no ovog puta ću se zadržati na temi sustava koji masama omogućuje donošenje optimalnih kognitivnih odluka.

Raznolikost

Prvi na listu uvjeta za kvalitetno djelovanje masa u donošenju odluka je raznolikost. Na što se to zapravo odnosi? Raznolikost, u ovom kontekstu, predstavlja raznolikost izbora. Kako bi se donjela kvalitetna odluka, na raspolaganju moramo imati širok raspon različitih rješenja kako bi masa iz njh profilirala najbolje. Surowiecki tu potrebu za raznolokošću ilustrira primjerima iz razvoja automobilske industrije u Americi, kao i procesima funkcioniranja košnice pri traženju plodnih prostora za berbu (bazirano na knjizi „Mudrost košnice“ Thomasa Seeleya (LINK)), te pokazuje kako moderni procesi i tržišta funkcioniraju na sličan način – prvotnom proizvodnjom široke lepeze mogućih rješenja, iz kojih potom kolektiv (tržište, biračko tijelo ili pak košnica) probire najoptimalnija. Iako takva produkcija raznolikosti ne izgleda kao optimalan razvojni plan, pokazalo se da ona osigurava razne (često i apsurdne) alternative koje u konačnici daju dovoljno materijala za izbor optimalnog rješenja. Baš kao što i kompanije stalno ulažu velike nade i novčane iznose na (buduće tržišne) gubitnike. No ono što sustav čini učinkovitim baš jest sposobnost stvaranja velikog broja gubitnika, te njihovo imenovanje i odbacivanje. Bez te početne raznolikosti u izboru, nema garancije za egzistencijom i pronalaženjem najboljeg rješenja.

Osim raznolikosti ponuđenih rješenja, grupe koje donose odluku također moraju zadovoljavati kriterij (kognitivne) raznolikosti – što je od posebne važnosti za manje grupe, budući je taj zahtjev gotovo automatski ispunjen kod širokih grupacija poput tržišta ili biračkog tijela. No kako se ovaj zahtjev svojim sadržajem poklapa sa zahtjevom neovisnosti, vrijeme je da pređemo i na njega.

Neovisnost

Neovisnost se, u kontekstu ove teme, prvenstveno odnosi na kognitivnu neovisnost pojedinaca u donošenju odluka. Kao uvod u ovu temu, Surowiecki daje još jedan primjer iz prirode – mravlji „cirkularni mlin“ (LINK), ali ubrzo poopćuje taj primjer i vežega uz pojavu „informacijske kaskade“ (LINK). No idemo korak po korak.

Neovisnost pojedinca pri donošenju odluke bitna je zbog toga što u homogenim društvenim skupinama često dolazi do „grupljenja“ mišljenja, tj svojevrsne autocenzure članova grupe koji se i zbog psiholoških razloga priklanjaju „proglašenom“ grupnom mišljenju, iako se oni sami intimno ne slažu sa njim.

Dokaz moći takvog komformizma najbolje opisuju klasični eksperimenti Solomona Ascha (LINK), koji je u kontroliranu grupu umetnuo ispitanika. Potom je grupi postavljeno pitanje sa očiglednim točnim odgovorom, te su članovi grupe redom javno odgovarali sa ispitanikom na kraju reda. Nakon što su svi članovi grupe pogrešan odgovor proglasili točnim, 70% ispitanika je barem jednom (u seriji od nekoliko pitanja) prihvatila sugestiju grupe, dok se trećina ispitanika priklonila grupnom mišljenju u više od 50% slučajeva. I to u grupi u kojoj članstvo ispitaniku nije bilo važno. Lako je pretpostaviti koliko je takav komformizam izražen u grupama u kojima pojedinci žele sudjelovati (poput političkih stranaka ili upravnih tijela korporacija). Eksperiment je također pokazao da stupanj komformizma drastično pada ukoliko se u grupi našla barem jedna osoba koja bi podržala stavove ispitanika.

Osim ovog eksperimenta, Surowiecki za ilustraciju važnosti neovisnosti mišljenja navodi primjere iz američkog nogometa, donošenja odluke o invaziji na Zaljev Svinja (LINK), te ponašanje investicijskih fondova. No najzanimljiviji primjer predstavljaju informacijske kaskade, i priča o „groznici drvenih cesta“ koju su prije desetak godina otkrili ekonomist Daniel B. Klein i povjesničar John Majewski (LINK).

Radi se o priči s početka 19. stoljeća kada je Amerika počela otvarati velike transportne pravce, koji su pak donosili ubrzani razvoj i prosperitet. Lokalnim sredinama nedostajala je kvalitetna mreža lokalnih puteva kako bi razvojno i ekonomski pratile ostale dijelove zemlje. Rješenje je ponudio George Geddes, koji je računicom o osmogodišnjoj trajnosti puteva izgrađenih od dva sloja drvenih greda, započeo groznicu izgradnje drvenih cesti. Lokalne su zajednice, uvidjevši korist Geddesove ideje, počele masovno graditi drvene ceste. No cijeli je projekt neslavno završio kada se ustanovilo da je realna trajnosti takvih cesti četiri do pet, a ne osam godina, što je cijeli projekt učinilo financijski neisplativim.

Drvene ceste tipičan su primjer fenomena informacijskih kaskada. Prve drvene ceste predstavljale su uspjeh, kao i ceste izgrađene neposredno potom. Ti uspjesi hranili su uvjerenje u opravdanost ulaganja u takvu vrstu investicije, i čitava se priča zakotrljala poput lavine. Ključno je bilo to da se prihvaćanjem „već iskušanog modela“ smanjivala razina neovisnosti donošenja odluka, te su se odluke počele donositi automatizmom prihvaćanja već formulirane skupne odluke. Pojava groznie drvenih mostova nije izoliran slučaj, već prije pravilo u sustavima u kojima se odluke dnose sekvencijalno – poput tržišta – na napuhavanje i prsnuće dot-com balona samo je jedan od poznatijih primjera novijeg doba.

Decentralizacija

Decentralizacija je izuzetno širok pojam, no osnovna ideja je uvijek ista: ljudi bliži problemu bolje ga poznaju i posjeduju specifično znanje koje u odluku skupine ugađuje specijalirizirane komponente. Decentralizacija sama po sebi razvija specijalizaciju (rada, interesa, itd), ali se u isto vrijeme njome i hrani. Specijalizacija odlučivanju skupine pomaže dodatnim razvojem raznolikosti (neovisnosti) mišljenja, pa tako cijeli sustav profitira na općoj razini, dok se (paradoksalno) pojedinci razvijaju u sve užim, specijaliziranim okvirima.

Pravilno razumjevanje

Da bi se cijeli ovaj sustav kvalitetno upotrijebio (bilo na teoetskoj, blo na praktičnoj razini), bitno je pravilno razumjeti okvire i način na koji sustav funkcionira. Najveća pogreška koja se može učiniti je paušalno prihvatiti (ili odbaciti) zaključke koje nudi oa studija, te preopćenito donositi zaključke o dosezima „mudrosti masa“.

Najvažnije je shvatiti da se ovakav sustav odlučivanja može koristiti jedino kod kognitivnih, te na neki način mjerljivih (često numerički) pojmova. Klasičan primjer upotrebe ovog sustava je politička burza (LINK). S druge strane, „mudrost masa“ se kao sustav ne mže koristiti u čisto političkim pitanjima. Zašto? U prvom redu zbog toga što u politici – gdje kao vrhunski cilj možemo smatrati razvoj javnog dobra – nema opće prihvaćenih kriterija koje bi jedan politički stav deklarirali kao objektivno bolji od drugog. Dva različita politička programa mogu zastupati posve različite teze, i opravdano tvrditi da djeluju u smjeru povećanja javnog dobra. Budući ne postoji kriterij (matematički uređaj) koji jednu politiku deklarira boljom od druge, ne postoji niti načn da se „izmjeri“ kvaliteta odluke masa. Tu poantu najbolje opisuje citat samog autora kojim je odlučio završiti knjigu:

„Odluke koje donose demokracije možda ne prikazuju mudrost masa. Mudrost masa prikazuje odluka da ih se donosi demokratski“

Nadalje, sustav opisan u ovoj knjizi ne treba miješati ili izjednačavati sa kompromisima, ili čak metodom koncenzusa. Kompromis je metoda u kojoj suprostavljene strane odustaju od djelova svojih zahtjeva kako bi se na kraju našli negdje u sredini. Koncenzus ide još dalje, promovirajući svojevrsnu „politiku najmanjeg nazivnika“, tj tražeći minimum koji je zajednički svim uključenim stranama, te na njemu gradeći zaključke. I jedna i druga metoda imaju svoje opravdano mjesto i vrijeme upotrebe, ali im je zajedničko da rade na svojevrsnoj homogenizaciji suprostavljenih mišljenja – baš ono čemu se sustav „mudrosti masa“ protivi kao načinu rada. Homogenizacijom se gubi kvaliteta koja proizlazi iz suprostavljenosti.

Za razliku od kompromisa i koncenzusa, „mudrost masa“ grupne zaključe donosi nekom vrstom izvrednjavanja. koja se najčešće provodi „uprosjećivanjem“ (ili još češće ponderiranim „uprosjećivanjem“, kao kod Googla npr). Takav rezultat jako često odudara od svih pojedinačnih mišljenja, ali isto tako u praksi pokazuje iznenađujuću točnost, dokle god grupa koja donosi odluke zadovoljava tri opisana zahtjeva.

Političke implikacije

Iako sam upravo ustvrdio da ne postoji način da se sustav opisan u ovoj knjizi direktno upotrijebi pri političkom odlučivanju, vjerujem da grupna svojstva opisana u ovoj knjizi predstavljaju kvalitetu za sebe, bez obzira na nemjerljivost političkih rezultata koje takve grupe oblikuju. Stoga smatram da je zadovoljavanje ovih kriterija dobra osnova za kvaliteno donošenje političkih odluka. S tim na pameti, odlučio sam pozornost posvetiti dvijema političkim institucijama blisko vezanim uz grupno odlučivanje – referendumu (ili izborima općenito), te poltičkim strankama.

Najefikasniji način političke upotrebe sustava „mudrosti mase“ su u svakom slučaju političke burze (LINK,). Ne samo da su se dokazale kao pouzdaniji i jeftiniji način prognoze rezulata izbora, i reakcija javnosti na pojedine političke događaje (što je već samo po sebi snažno i relevantno političko oruđe), političke burze imaju puno veću perspektivu ukoliko zažive sustavi poput Policy Analysis Marketa (LINK). No to je jedna posebna velika tame u koju ne mogu ući u ovom dnevniku (i ovako je već ogroman), no nadam se da će se i u Hrvatskoj naći dovoljno entuzijazma, ili pak (političke, poduzetničke) pameti, da se uvidi korisnost razvoja jednog takvog projekta.

Što se referenduma, pa i izbora tiče, prvo što mi je zapelo za oko je pitanje informacijskih kaskada. Naoko, politička odlučivanja tog tipa unaprijed su cjepljena od tog problema, budući se glasači na izborima izjašnjavaju simultano, u isto vrijeme. Informacijska kaskada pak zahtjeva sekvencijalno donošenje odluka, kako bi jedna odluka (pozitivno ili negativno) utjecala na one koje slijede nakon nje. No, bez obzira na simultanost samog procesa glasanja, glasački procesti podložni su sekvencijalnosti kroz predizbornu kampanju, te posebno kroz predizborne ankete. Često te predizborne ankete znaju postati self-fulfillinig-prophecy, tj. baš one mogu ostvariti informacijsku kaskadu, stvarajući opće javno mišljenje da se „sve i onako zna“. I na posljednjim izborima ankete su odigrale ulogu u stvaranju informacijske kaskade prema bipolarnosti, demotivirajući glasače manjih stranaka da uistinu daju svoj glas svom prvom izboru.

Utoliko je i Sanader imao pravo kada je neposredno nakon izbora progovorio protiv predizbornih anketa i njihovog objavljivanja u predizbornom razdoblju. Imo je pravo, ali nažalost iz krivih pobuda, u prvom redu zato jer vjerujem da dr. Ivo nije na umu imao negativne posljedice informacijskih kaskada (budući su mu one u tom trenutku išle na ruku), već stoga jer je izrazira disproporcija između predizbornih anketa i rezultata izbora jasno ocrtavala veličinu igara sa biračkim popisima (LINK). Nadalje, predizborne ankete nisu jedini činioc u nastajanju informacijskih kaskada, već tu veliku ulogu igra i sadržaj i volumen predizborne kampanje. Ukoliko jedna stranka na izborima potroši daleko više novaca od svih ostalih zajedno (bez da se uopće priupitamo otkuda taj novac), onda je smješno govoriti o utjecaju anketa na homogenizaciju mišljenja.

Što se samog referenduma tiče, stvar je još osjetljivija. Naime, dok kod izbora postoji kakva takva raznolikost, referendumi su automatski ograničeni na dva (implicitno tri) odgovora – „da“, „ne“ (i „ne želim odgovoriti“, što također šalje svojevrsnu političku poruku). To predstavlja plodno tlo za manipulaciju putem formuliranja pitanja. Također, puno je lakše medijskom kampanjom proizvesti informacijsku kaskadu glede jednog pitanja, nego li kod stranačkih izbora. Sve to, u biti, referendum čini jednim tupim oružjem velikog kalibra, koje nije najpogodnije za donošenje delikatnih političkih odluka. Da stvar bude još gora, iskustva iz američke savezne države koja intenzivno koristi instituciju referenduma (Kalifornije), pokazuju da se upotrebom referenduma nije uspio eliminirati lobistički utjecaj, već se samo promijenilo njihovo područje djelovanja. Tako sada u Kaliforniji postoje lobističke organizacije koje osiguravaju prikupljanje potpisa i raspisivanje referenduma na željenu temu i sa željenim pitanjem.

Pa ipak, bez obzira ne sve te mane – koje od zakonodavca, političke elite, ali i javnosti zahtjeva odgovornije pristupanje instituciji referenduma – u današnjoj Hrvatskoj upotreba referenduma predstavlja značajan demokratski iskorak. Ne samo zbog toga da se bitne odluke za državu donose sa širokim legitimitetom i uz podršku javnosti, već i zbog potencijalne snage utjecaja referenduma na transparentno provođenje politike (o čemu sam više pisao u ovom dnevniku: LINK).

Političke stranke

Druga politička struktura koju bi trebalo pogledati kroz naočale „mudrosti masa“ su političke stranke i njihova unutarnja organizacija. Kao i kod izbornih procesa, treba imati na umu da se struktura koja osigurava optimalnost odlučivanja kod masa ne može slijepo preslikati na političke strukture. No opet, moje je uvjerenje da bi političke stranke donosile znatno kvalitetnija rješenja ukoliko bi zadovoljile kriterije raznolikosti, neovisnosti i decentralizacije, uz naravno efikasan način izvrednjavanja općih zaključaka iz pojedinačnih mišljenja.

Prva stvar koja upada u oči jest da stranke u Hrvatskoj funkcioniraju na izrazito homogen i autoritativan način (uz djelomičnu iznimku SDPa). Mišljenje se u strankama donosi u uskim centrima, pa su stranke zbog izrazite deficitarnosti neovisnosti podložne informacijskim kaskadama.

SDP, kao što su događanja oko i nakon posljednje Konvencije pokazala, posjeduje (izraženu) raznolikost, (parcijalnu) nezavisnost i decentralizaciju, dok bi novi Statut stranke izbornim sustavom „jedan čovjek – jedan glas“, trebao donjeti i kvalitetan način izvrednjavanja osobnih političkih stavova, što u konačnici daje više političke snage članstvu (masi), ali i pripadne odgovornosti. Unatoč tome, ni članstvo ni vodstvo ne bi smjeli sjediti na lovorikama, već nastaviti na procesu unutarnje demokratizacije, prvenstveno radi vlastitog napretka, kako u kvaliteti donošenja političkih odluka, tako i u rezultatima koji moraju slijediti. Ne smije se zaboraviti da formalne strukture same po sebi ne garantiraju ništa, a da je autocenzura – najveći neprijatelj demokratizacije, sali i sustava „mudrosti masa“ – još uvijek prisutna u glavama ljudi koji pedesetak godina žive u autoritativnim sustavima.

PS: unaprijed se ispričavamšto neću moći kvalitetno pratiti i odgovarati na komentare - njima ću se posvetiti kad se vratim u zagreb