pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Oslobađajuća presuda po svim točkama za Rahima Admija i osuđujuća za prethodno osuđivanog Mirka Norca na temelju zapovjedne odgovornosti za zločine počinjene u hrvatskoj ofenzivi i naknadnom povlačenju iz srpske enklave sela davne 1993. pod imenom "Operacija Medački džep" još uvijek lagano trese institucionalni sustav, medije, pravosuđe i javnost. Doduše, ovog puta ponovna osuda Norca nije izazvala demonstracije veterana i nacionalista. Hrvatski sud drugi je put bez previše profesionalnih i vanpravnih problema osudio visoko pozicioniranog zapovjednika HV-a za njegov neuspjeh u kontroliranju trupa koje su pod njegovom efektivnom kontrolom i/ili direktno počinjenje zločina. Presuda zapovjedniku ne znači nužno da je zločine zapovjedio jer je zapovijedanje zločina oblik individualne odgovornosti i činjenja. Za nju vijeće nije našlo dokaza. Zapovjedna odgovornost, primjenjena u slučaju Medački džep, je upravo suprotno: odgovornost za nečinjenje odnosno neispunjenje obveze koja jasno stoji u I Protokolu Ženevskim konvencijama. No taj Protokol se tiče međunarodnih sukoba, a Medački džep je bio primjer internog sukoba pa je bilo oportunije primjeniti domaće pravo (da je slučaj na međunarodnom sudu, moglo bi se primjeniti običajno pravo čime bi se zaobišao taj problem). Zapovjednik koji je znao ili morao znati da njemu podređeni nad kojima ima efikasnu kontrolu čine ili će počiniti zločine obvezan je poduzeti nužne i razumne mjere da zločine spriječi ili kazni. Podbaci li u ovoj zadaći, zapovjednik može biti odgovoran za zločine neposrednih počinitelja. Osuđivanje zapovjednika ne sprečava procesuiranje neposrednih počinitelja, ali daleko adekvatnije atribuira odgovornost za masovni zločin koji se ostvaruje potporom sustava.

DORH će se navodno koncentrirati na neposredne počinitelje iz slučaja Medak čija su imena sad formalno isplivala u javnu domenu zbog javnosti suđenja pa se od toga ne može pobjeći (ali još uvijek nisu naglašena u medijima i poznata javnosti, uz iznimke kao što su Velibor Šalaja, Ivica Rožić i Toni Stelinović - o Rožiću je svojevremeno pisao Feral). Makar je usmjeravanje napora prema "bazi zločina" (crime-base) vrijedno pohvale, progon međunarodnih kaznenih djela puno je efikasniji ako se zahvati zapovjednike koji su ključni za sistematski kriminalitet u ratu ili miru prema ratnim zarobljenicima/ranjenicima/itd ili civilima. Stoga je daleko zanimljivije stidljivo šuškanje o istrazi o ulozi Mladena Markača, glavnog zapovjednika Specijalne policije (propagandni amaterski YouTube clip) koja je bila dio MUP-a i Željka Sačića, zapovjednika u Specijalnoj policiji i današnjeg predsjednika Udruženja specijalne policije. Uz jedinice HV-a, jedinice Specijalne policije sustavno se pojavljuju kao počinitelji zločina u slučajevima čija je istraga ili predraspravni postupak vođen na Tribunalu u Hagu. Vojna struktura nije bila jedina koja je čini se sudjelovala u zločinima, MUP je bio podjednako inolviran. No čim je u pitanju Hag, svaki wannabe novinar će tome dodati par kila teorije zavjere i napraviti konspirativni medijski spin prilog osiromašen jeftinim političkim metaforama i žurnalističkim teatrom potpuno neprikladnim za izvještavanje o ozbiljnim temama kakvi su ratni zločini. Umjesto da je kao poveznicu istaknula Specijalnu policiju, Ivana Petrović slučaj Oluja i Medački džep povezala je u SouthParkovskom stilu - everybody, blame Canada!

Željko Sačić djeluje kao da je u panici i plasira teorije zavjere, tvrdeći između ostalog da hrvatsko pravosuđe odrađuje "prljavi posao Tribunala". Ima li hrvatsko pravosuđe muda odnosno snage pozabaviti se slučajem Medački džep i hoće li organi progona konačno preuzeti inicijativu u dokidanju (višegodišnje) nekažnjivosti za teške povrede međunarodnog prava i zločine koji ugrožavaju cijelo čovječanstvo?

Prema originalnoj optužnici, Medački džep, koji je otprilike velik 5 x 6 kilometara i u kojem je živjelo oko 400 srpskih stanovnika, su u rujnu 1993. osvojile hrvatske snage. Nakon dva dana borbi hrvatske snage koje su uključivale 9. gardijsku brigadu, 111. brigadu, Gospićku domobransku bojnu, Lovinačku domobransku bojnu i specijalne snage MUPa kontolirale su sela Divoselo, Čitluk i dio Počitelja. Nakon povlačenja sa zauzetog područja poduzeta je kampanja spaljene zemlje u kojoj je nelegalno uništavano vlasništvo, a za vrijeme i nakon akcije ubijeno je nekoliko ratnih zarobljenika i najmanje 29 civila (hrvatsko tužiteljstvo je plediralo samo 23 smrti), većinom starih osoba i žena (samo dva manje od u javnosti poznatog zločina u Škabrnji). Mirko Norac je bio zapovjednik 6. gardijske brigade koja je preimenovana u 9. gardijsku brigadu. Za vrijeme operacije, Norac je imenovan zapovjednikom Sektora 1, borbene grupe osnovane za provođenje operacije. Rahim Ademi je bio Načelnik stožera Zbornog područja Gospić u kojem je u jednom trenutku preuzeo dužnost v.d. zapovjednika Zbornog područja jer je zapovjednik ZP Cesnaj bio bolestan. U doba operacije Medački džep Ademi je bio prema optužnici zapovjednik Zbornog područja u kojem su počinjeni ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, kao što je Norac bio zapovjednik jednoj brigadi u kojoj su bili počinitelji, a možda i ostalim jedinicima u svojstvu zapovjednika borbene grupe. Optužnica s ICTY javno je dostupna ovdje: Prosecutor v. Rahim Ademi and Mirko Norac.

U veljači 2005. na Tribunalu je počelo saslušanje po zahtjevu tužitelja da se predmet Norac-Ademi prebaci u Hrvatsku temeljem pravila 11bis Pravilnika o postupku i dokazima. Slučaj Ademi-Norac bio je prvi slučaj za koji je tužiteljstvo zatražilo referral na domaći sud u Hrvatskoj i u sudnicu su se ugurali optuženici, odvjetnici, predstavnici vlade, tužiteljstvo, amicusi, suci i svi ostali koji u sudnici rade. Svi su bili složni da slučaj treba prepustiti hrvatskom pravosuđu makar je tužitelj Kenneth Scott izrazio zabrinutost glede jednog pravnog problema - naime, za razliku od Protokola I, hrvatsko zakonodavstvo onog doba nije poznavalo sve oblike zapovjedne odgovornosti koji se primjenjuju pred ICTY. Ostali su uvjeravali sud da se "kreativnom primjenom prava" može osuditi za sve oblike zapovjedne odgovornosti pa je sud slučaj odlučio prepustiti RH.

According to the defense, the amici curiae and the Croatian government, this problem can be resolved. The prosecutor proposes that the domestic court apply the provisions of international law that define command responsibility, which has been supported by the other participants in the debate, who added that the solutions could also be found within the Croatian legislation, “if it is applied in a creative way.”
Izvor

Oslanjanje na hrvatsko zakonodavstvo umjesto međunarodnog (Protokol I, ali koji nije operativna konvencija za interne sukobe) rađa pravni problem koji je Norčeva obrana kriptično najavila iskoristiti kao osnovu žalbe na presudu zagrebačkog Županijskog suda tvrdeći da je "presuda nelegalna". Usprkos "kreativnoj primjeni" kao argumentu u rujnu 2005. slučaj je formalno odobren za prebacivanje, a postupak prebacivanja i predraspravni postupak u Hrvatskoj pratile su kontroverze kao ona o laganju javnosti da je hrvatska verzija optužnice izbacila kvalifikaciju udruženog zločinačkog pothvata (Ademi-Norac: Zločinački pothvat nikad ni nije postojao!). Upitna je bila i transparentnost postupka koji je u raspravnu fazu ušao prije ljeta 2007. (Hrvatsko pravosuđe pred izazovom duhova iz Medačkog džepa). Glavna rasprava trajala je oko godinu dana.

Samo suđenje pokazalo je manjkavosti i složenosti velikih procesa (Zaštićeni svjedok otkriva složenost postratne pravde) ali i pružilo ono što hrvatska javnost i tabloidni mediji najviše vole: dramu i sukob obrana. Oba optuženika branila su se od zapovjedne odgovornosti tako da su umanjivali svoju uključenost i tvrdili da je onaj drugi igrao važniju zapovjednu ulogu. Norac je usto nijekao i samo postojanje Sektora 1, a Ademi je tvrdio da mu, makar je on bio viši po rangu, Norac nije bio podređen jer je paralelno dobivao zapovjedi Janka Bobetka, tadašnjeg šefa Glavnog stožera HV-a, i Gojka Šuška, ministra obrane. Obojica su mrtvi, a Bobetko je ušao u povijest kao čovjek koji je sam sebi napisao optužnicu objavivši knjigu "Sve moje bitke" koja jasno pokazuje njegovu odgovornost (ali isto ide u prilog tezi da ju Ademi nije imao). Norac je negirao paralelnu liniju i tvrdio da mu je Ademi bio jedini nadređeni.

Većina svjedoka koje je pozvalo tužiteljstvo svjedočilo je da su počinitelji nosili odore HV-a, ali i Specijalne policije. Svjedoci obrane najviše su se bavili pitanjima zapovijedanja i davali proturječna iskaze. Svjedoci su tvrdili kako je Davor Domazet-Lošo, koji je bio osumnjičen od Ureda tužitelja ICTY ali nikad procesuiran, bio u direktnom kontaktu s Bobetkom i Šuškom (zaobilazeći optuženike) i osiguravao da se zapovijedi s vrha izvršavaju. Franjo Feldi, Bobetkov bivši pomoćnik rekao je sudu da "Ademi i Norac nisu imali direktnu liniju komunikacije prema Bobetku, dok Lošo jest". Ademi je tvrdio da je Norac radio s Domazetom, a sam Domazet je sudu rekao da je bio prisutan na terenu za vrijeme operacije ali da je samo davao "sugestije" operativnim zapovjednicima. Ratni dnevnik Zbornog područja Gospić prezentiran sudskom vijeću pokazivao je suprotno (Domazet je bio moćniji od Norca).

Slično Sačiću i spin-tehničarki Ivani Petrović, i Mirko Norac se okrenuo teoriji zavjere tvrdeći da je dokumenti o 9. gardijskoj brigadi nedostaju ili da su fabricirani kako bi on ispao odgovoran, no čini se da uvjerljivi dokaz za to nije ponudio. Odgovornima za nestanak dokumenata je proglasio Ademija i Petra Stipetića koji je u svojem svjedočenju optužio Lošu za nestanak dokumenata što je ovaj u svom svjedočenju, kao i Ademi, poricao.

Oslobađajući Ademija, predsjedavajući Marin Mrčela je zaključio da Ademi "ne može biti odgovoran zbog ograničenog i reduciranog autoriteta“ čime je objasnio kako nad počiniteljima Ademi nije ostvarivao dovoljan stupanj kontrole da bi se radilo o efikasnoj kontroli. Efikasna kontrola jedan je od tri uvjeta za primjenu zapovjedne odgovornosti. Isto tako, postupkom je utvrđeno da je Ademi pokušao poduzeti nužne i razumne mjere tražeći dodatne snage Vojne policije no ti zahtjevi su odbijeni, što prema sudskom vijeću pokazuje da ne postoji zapovjedna odgovornost kao temelj za osudu.

S druge strane, vijeće je zaključilo da je na temelju dokaza proizlazi da je Mirko Norac kriv jer nije spriječio ubojstva i mučenja civila i ratnih zarobljenika te uništenje imovine od strane hrvatskih snaga kao zapovjednik Sektora 1. Ne poduzimajući nužne i razumne mjere nakon što je saznao ili morao znati da njegovi podređeni čine zločine, Norac je pružao vojnicima uzorak ponašanja. Osuđen je na 7 godina zatvorske kazne, a maksimalnu kaznu traženu od tužiteljstva nije dobio jer vijeće nije pronašlo dokaze i za individualnu odgovornost odnosno naređivanje činjenja ratnih zločina.

Osim odgovornosti Davora Domazeta, presuda je dala naslutiti i odgovornost poznatog lovca na veprove Mladena Markača, koji je na suđenju svjedočio javno (nakon što je pokušao izboriti tajnost argumentom zabrane javnih nastupa zbog toga što je bio pod jurisdikcijom Tribunala i na uvjetnom otpustu koji javne istupe zabranjuje) i ostavio dojam nevjerodostojnog svjedoka.
Naime, sudsko vijeće je Norca oslobodilo za zločine za koje je na suđenju utvrđeno da su ih počinile specijalne snage MUP-a. Čitajući obrazloženje, sudac Mrčela je rekao da "Norac ne može odgovarati za ono što su tijekom akcije i nakon nje počinili pripadnici Specijalne policije MUP-a" dodajući da je dokazano da postrojbama Specijalne policije MUP-a nisu zapovijedali ni Ademi, ni Norac, nego da im je zapovijedao general Mladen Markač (Jutarnji.hr). Njegov podređeni Željko Sačić rado se do sada odazivao na televizijske emisije gdje je govorio kako je sve uvijek bilo po zakonu i kako su akcije s policijske strane izvedene fantastično. Hrvatski sud i dokazi se s njim ne slažu, a kako procesuirani vojni zapovjednici nisu zapovijedali Specijalnom policijom, najodgovorniji za zločine Specijalne policije možda će uskoro morati prestati uživati nekažnjivost.

Presuda Ademiju i Norcu otkriva po tko zna koji put da nekad samo u sudskom postupku utvrđene činjenice mogu dovoljno jako odjeknuti u javnosti da razbiju mitove i propagandističke napore u oslikavanju crno-bijele slike rata. Hrvatska javnost počinje uviđati da Hrvati nisu samo i uvijek bili žrtve u prošlim oružanim sukobima. Doista, zločini su počinjeni na "obje strane" odnosno svim stranama i od toga se ne smije bježati. Svi oni koji napore ulažu u bezglavi apologetizam hrvatskih zločina radi protiv interesa pravde i interesa Hrvatske.

Makar je Vlada daleko od direktnijeg suočavanja s ovom činjenicom i isprike žrtvama politike ondašnjeg režima koji je barem dopuštao takve povrede međunarodnog prava ako ih već nije poticao i planirao, javnost je opasno blizu trenutku kada će trebati otvoriti javnu i žustru raspravu o pitanju šeću li se našim ulicama još uvijek ubojice nevinih civila i ratni zločinci i živimo li u društvu u kojem je doista moguće da sjedite na terasi pijući kavu pored nekoga tko je počinio zločine protiv cijelog čovječanstva i koji bezbrižno uživa nekažnjivost zbog svoje nacionalnosti ili pirpadnosti određenoj političkoj, vojnoj ili kakvoj god zaštićenoj grupi. Zašto su (za sada jedino) tri poznata počinitelja zločina 15 godina na slobodi?! Hoće li ih netko konačno barem uhititi?

Snaga koju je hrvatski institucionalni pravosdni sustav pokazao u procesuiranju predmeta kakvi ga očekuju nije mala, ali niti bez problema i potresa. Manjak transparentnosti (gdje se može skinuti presuda ili njen sažetak? zašto nije bilo online prijenosa? zašto se vode zapisnici umjesto pravih transkripata?), problemi sa zaštitom i dovođenjem svjedoka, primjenjivo pravo i pripremljenost tužiteljstva i sudskog aparata za velike procese ostaju neki neki od vidljivih problema. Jedno od političkih pitanja zbog toga postaje koji je najispravniji pravac u daljnjem dokidanju nekažnjivosti - treba li procesuirati neposredne počinitelje ili optužnicama treba obuhvaćati što više pozicionirane zapovjednike neposrednih počinitelja kako bi se adekvatnije alocirala odgovornost?

Može li i treba li nejako pravosuđe voditi nekoliko velikih i složenih procesa protiv zapovjednika ili brojne jednostavnije procese protiv velikog broja neposrednih počinitelja? Ili interesi pravde i žrtava zahtijevaju i jedno i drugo? Imaju li pravosuđe, politička elita i posebno javnost "muda" za suočavanje i raspravu o Medačkom džepu i nadolazećim procesima ili treba jednostavno za sve okriviti Kanadu i nastaviti dalje?

Discuss.

The Ghosts of Medak pocket (YouTube, kanadska propaganda - kako od mirovne misije napraviti mit)

Optužnica pred Županijskim sudom u Zagrebu

Dio Like nakon akcije Medački džep
WARNING: Link sadržava slike žrtava