pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Čujem neki dan u najgledanijoj emisiji u Hrvata da je hrana in. Kinezi i Indijci imaju poteškoća, zauvijek je prošlo vrijeme jeftine hrane. Evo, HSS je sa negdje između 4% i 7% glasova pobijedio na izborima i poljoprivredi u Hrvata se sprema slavna budućnost. Ništa ne razumijem, ali ne mogu reći da me ne veseli.
Ima tome već pet-šest godina da sam odustao od placa. Dojadili su mi prekupci talijanskog plantažnog voća i prefrigani domaći poluseljaci koji s tonom uree na pedeset hvati uzgoje ekspres papriku i onda ju pred prodaju dobro operu da se ne zaserem odmah čim ju prinesem ustima. Plakao je Ivanković za kumicom Puž i njezinim sirom i vrhnjem i prije nego se rodila, a ja sam odmah mislio: i neka, neka zabrane sve to. Ako već ne mogu papati fino, nek barem bude bakteriološki ispravno. Rođen na četvrtom katu (već sam bio pošao u školu kad se u Jugoslaviji stiglo do petnaestog), sve sam to nanjušio po osjećaju, a onda mi je poznanik sa sela sve i potvrdio. "Joj znate, ja vam ništa ne jedem što u mom vrtu nije izraslo, Da samo znate šta se radi." Ali mi ni nakon navaljivanja nije htio reći šta se radi. Obrazovan čovjek, programer, no rodio se s malom maturom, a krv nije voda. Ne tvrdim da se na placu ne može kupiti i hrana, ali za to čovjek mora biti strasno posvećen, mora voljeti plac zbog njega samog, gužve, šušura, nadmudrivanja, cjenkanja, sportskog natjecanja u kojem ti hoćeš fino i jeftino a oni te hoće prevariti. E baš zato. A ja ipak nisam od tih.
A nije uvijek sve bilo tako crno. Sjećam se vremena komunističkog mraka, kad bi negdje u srpnju Makedonci donijeli svoje paprike, na kojima su danima spavali a cijeli je Novi Zagreb mirisao po njima, sve po ništa, pa se za zimnicu kupovala cijela vreća od dvadeset kila u protuvrijednosti današnjih četiri ili pet kuna. Ah, miris paprike. Otkad ga nisam osjetio. Možete li mi vjerovati da sam počeo kupovati luk po 22 (slovima: dvadeset i dvije) kune kilo zato da mi ne bi smrdio kad ga nasjeckanog ubacim u vruće ulje. Ništa spektakularno, samo nek ne smrdi. Pa dobro, gdje nađem luk za te pare? U trgovini koja se zove Bio-Bio. Deset od tih dvadeset i dvije kune platim za spiku: organski bio uzgoj, nema otrova, živjet ćeš dvjesto godina (da mi je znati kome to treba), izliječit ćeš se od raka (ali ja sam zdrav!), i tome slično, a ostalo da pokrijem gubitke seljaka koji možda zbilja uzgaja bez ičega osim zemlje, vode i stajskog gnoja. Ali nemam izbora. Rmbam najmanje devet sati na dan, a hrana mi nije prva iduća stvar u životu.
I sad čujem, sve se mijenja i sve će biti drugačije. Seljaci će iznenada prestati biti gramzivi, lova će promašiti džepove agromenadžera i završiti u olimpijskoj gozbi koja nikad ne prestaje, a ja ću povremeno izlaziti na toaletu. I opet ne razumijem zašto se za to moralo čekati krizu u američkom stambenom sektoru i paniku na tržištu nafte. Mislim, ovakvih bespomoćnih kao ja, bez grunta i svojte na selu ima zapravo dosta i na njima bi se dalo dobro zaraditi. Mavroviću čini se ide, iako i on prodaje spiku, pa tek onda hranu. Zašto dakle ne bi bio moguć čestit, uhodan posao: ja tebi smeđe jabuke hrapave kore koje se beru i jedu zrele, mirisne i slasne, a ti meni 30 kuna za kilo. Jeftinije i ukusnije od Vincekovih kolača. Možda je moja prizemna i neobaviještena procjena tržišta loša, pa kao potpuna neznalica molim da me pouči i prosvijetli iskusan seljak, agronom ili barem ekonomist koji se bavio problematikom. To mi je vrlo važno jer se u većini drugih stvari uopće ne brinem za budućnost: radit ću sve više, zarađivat ću sve više novaca i trošit ću ga na isto na što i dosad, ništa mi neće ostajati kao ni u mladosti, a kad umrem, svijet neće biti drugačiji nego bi bio da uopće nisam tragao za korabicama.