Tagovi

Moja prva Božićna priča: Bor za učiteljicu

Free Image Hosting at www.ImageShack.usSretan i veseo Božić svim ljudima dobre volje!!

Jaslice. Ulje na platnu. Naslikao težak invalid, John Clayton, slika ustima.

Odlučio sam ovog Božića objaviti na mojim blogovima tri Božićne priče. A kako nemam ni najmanjih književnih sposobnosti, moje priče silom prilika govore o mojim vlastitim doživljajima. I to iz mladosti, dakako.

U dalekoj smo 1953/54 školskoj godini – mojoj prvoj. Tada u prvom razredu svijet mi je takav kakvim sam ga shvaćao izgledao crno-bijelim. Na jednoj strani su bili komunisti koji su ubili mog tatu(to su bili „oni“) a na drugoj mi. „Mi“ to je bio vrlo precizan pojam za sedmogodišnjaka poput mene. Mi smo išli u crkvu. Mi smo bili protiv komunizma. Mi smo bili proganjani. Ne odnosi se to sve samo na moju obitelj. Nego na cijeli mikrokozmos u kojem sam se tada kretao.

O političkim finesama nisam puno znao. Niti razmišljao. Odrasli su u kući govorili da novine treba čitati „između redaka“. Znao sam dobro čitati i pokušao sam. Ali ja između redaka nisam vidio ništa. No, dobro, valjda to mogu samo odrasli, zaključio sam.

Ta školska godina bila je okrutna prema mojoj(maminoj) najužoj obitelji. Dvije moje tete, tada srednjoškolke, bile su izbačene iz škole jer ih je ravnateljica vidjela kako izlaze s vjeronauka iz crkve. Sjećam se zabrinutosti sviju, a pogotovo moje bake i moje mame.

Moja učiteljica, Mira Jurković po svemu bi spadala u „oni“ a ne u „mi“. No, bilo mi ju je teško svrstati definitivno među neprijatelje jer je bila dobra prema meni. Voljela me. Čak me i štitila. Dakle, za moju učiteljicu sam uveo novu kategoriju: „oni“ ali dobri.

Ništa nisam znao ni vidio. Ni to da se moja učiteljica dobro poznaje s mojom tetom Lelom koja je bila „teta“ u vrtiću koji se nalazio odmah uz školsku zgradu u Krajiškoj ulici. Nisam ni sanjao da moja učiteljica poznaje i moju mamu i moju baku i da znade kako mi politički „dišemo“.

Došli su predbožićni dani. I Božić i Badnjak su u ono vrijeme dakako bili radni dani. Sav ponosan išao sam kupovati veliki, ogroman, bor za nas. Imali smo starinski stan sa visokim stropovima pa je naš bor bio rijetko manji od 5 metra. U stvari išao je kupovati moj najmlađi ujak Braco (samo 10 godina stariji od mene). On bi kupio bor i nosio dok sam ja trčkarao uz njega i pridržavao po koju granu.

Boru je do Badnjaka bilo mjesto na kuhinjskom balkonu. To je bilo jasno. I te večeri kad smo došli kući s borom, našim, najvećim i najljepšim, na moje iznenađenje na kuhinjskom balkonu stajao je već jedan bor. Mali, ne veći od mene.

Na moja uporna ispitivanja ni baka ni mama a bome ni starije tete nisu mi htjele ništa odgovoriti. Ali vjerojatno se izbrbljala koja od mlađih teta. Za mene je to bila senzacija. Bor je pripadao mojoj učiteljici. Koja je htjela, to sam doznao tek puno kasnije, svojim kćerima prirediti u kući ipak Božić. A kako je u ono doba bilo opasno za jednu učiteljicu nositi kući bor prije Božića (pravi komunisti demonstrativno su bor kupovali poslije 26.prosinca i napadno ga nosili kući da se vidi da je to novogodišnji bor a ne nedaj Bože božićni). Sve ja to nisam tada ni znao ni shvaćao ni razmišljao o tome. Ali naelektrizirala me je misao da moja draga učiteljica svoj bor sprema upravo kod nas. Ta to je bio i te kakav znak povjerenja. U mene dakako. Već sam spomenuo da ni sanjao nisam da moja učiteljica poznaje moje.

I došao je Badnjak. U nas je vladalo čvrsto pravilo da se bor kiti na Badnjak. Kasno navečer bi došao Mali Isus i donio darove. Umjesto Malog Isusa dijelila ih je baka. Obično bih ja dobio najviše što je za mene bilo sasvim u redu.

Došao je dakle Badnjak. Naš bor smo već dan prije bili unijeli u sobu. Da se privikne na temperaturu kako je to moja baka rekla. Na Badnjak sam imao školu ujutro. Nikog nije bilo u kući osim mene. Baka je po običaju bila u crkvi, svi ostali na poslu, fakultetu ili školi.

Za vrijeme doručka, prije polaska u školu, pao je moj pogled na bor. Učiteljičin bor. Dakle, Badnjak je. Planetarni red u kojeg sam vjerovao kaže da se bor postavlja na Badnjak. To je značilo da moja učiteljica treba bor. Danas.

Bio sam uvjeren da sam već veliki i da mogu donijeti takvu jednostavnu odluku. Uzeo sam moju školsku torbu, naprtio učiteljičin bor na rame i krenuo. Nisam primjećivao začuđene poglede prolaznika (učenik koji nosi na Badnjak bor u školu, o tom je moja baka bila obaviještena već nakon nekoliko sati), nisam primjećivao ni začuđene poglede drugih učenika, pogotovo onih starijih. Ja sam marširao ravno u školu. Ravno u hodnik u kojem je bila smještena zbornica i uprava škole. Stajao sam pred zbornicom i čekao. Slučaj je htio da me je prvi primijetio ravnatelj. „Ivica, što ti tu radiš s borom?“ valjda je pitao. Ja sam se požurio pohvaliti. Te je učiteljica kupila bor, te je bio kod moje bake, te je bio na balkonu, te sam ja, vrijedan i pametan kakvim me je već Bog stvorio, evo donio bor. Jer danas je Badnjak i danas se kiti bor.

Ravnatelj je izgledao kao da će ga udariti kap ili kao da će dobiti srčani udar. Ja to naravno nisam primijetio. To mi je on sam više godina kasnije ispričao. Ali kap ovamo hercinfarkt onamo, on se odmah snašao. „Dođi Ivica u moju kancelariju“ i uveo me u svoju sobu. Tu smo bili na sigurnom. „Ostavi bor, evo ovdje u kutu, ali nemoj ništa reći drugarici Jurković. Niti ikom drugome. Neka to bude iznenađenje!“ Moj svjetonazor je zadobio još jednu pukotinu. Da nije možda i ravnatelj (koji se onda zvao direktor) jedan „oni“ ali dobar. Iako mi je teško palo, odlučio sam čuvati tajnu.

Tako je i bilo. Ravnatelj je u največoj diskreciji rekao mojoj učiteljici da sam donio bor. Navodno se moja učiteljica nije mogla prestati smijati zbog mog postupka. Iako je lako mogla zbog tog bora ostati bez posla. Ravnatelj mi je nakon mnogo godina priznao da je morao ući u partiju kako bi sakrio neke repove koji su se za njim vukli iz nekog ranijeg doba. Ali u višim razredima Osmogodišnje škole već sam znao tko je „naš“ a tko ne. No to je druga priča. U svako slučaju od tog događaja postao sam pouzdanik moje učiteljice. Na što sam bio silno ponosan.

A kod kuće? E moja baka je silno željela na meni isprobati čvrstoću jedne od njenih najvećih kuhača. Ali, bio je Badnjak. Moja mama koja se tek kasno navečer vratila s posla, žalosno me je gledala, pustila koju suzu i rekla:“Cerovac, Cerovac, kad ćeš se ti opametiti?“ Znao sam da je ozbiljnost mog prestupa velika. Jer samo onda me je mama zvala prezimenom.

A navečer smo okitili bor, sve priredili po običaju. Po običaju nas se i okupilo mnogo. Svakako više od 15. I zazvonilo je srebrno zvonce. Došao je Mali Isus. Prvo je baka molila. Pa je moja mama sjela za glasovir i odsvirala mnoštvo božićnih pjesama. A zatim su uslijedili darovi. Ja sam dobio najviše i to je bilo u redu. Ali nisam smio na polnoćku, jer sam idućeg dana, na Božić imao školu u jutro.

Komentari

Prekrasno napisana priča u

Prekrasno napisana priča u maniri vrhunskog pisca, doista.

Peregrine Falcon

Tko je glasao

kad je već pokrenuta ta

kad je već pokrenuta ta tema, moram priznati da sam zbunjena u vezi božića i općenito crkve u komunizmu. moji su išli redovno u crkvu, primili sve sakramente, tata je cijelo vrijeme bio ministrant, ali nitko nije ni obitelj moje mame (iako je djed radio na željeznici) ni obitelj moga tate ni proganjao ni izbacivao iz škole.
osobno iskustva s božićima u komunizmu nemam mnogo. postoje neke priče da sam puzajući (dok još nisam znala hodati) porazbijala pola kuglica na boru (ali mislim da su to neistine kako bi me se ocrnilo ;)). par godina kasnije došla je hrvatska i od tada slušam oprečne priče.

..............................................................................................
Get your facts first, then you can distort them as you please.

Tko je glasao

Moje tete koje su izbačene

Moje tete koje su izbačene iz škole zbog vjeronauka su još žive, stare, ali hvala Bogu, žive. Možete ih lako naći u Zaprešiću i to Vera Ušić i Stanka Požega, obje r.Fegić.

Tko je glasao

Ivek, Ima ljudi koji nisu

Ivek,
Ima ljudi koji nisu mogli upisat višu školu ak su na komisiji imali križić oko vrata.
Otvoreno im je rečeno:
Skini to ili te ne upisivamo.

Tko je glasao

Znam to. Na koncu konca ja

Znam to. Na koncu konca ja nisam mogao u Zagrebu upisati dirigiranje jer sam vodio crkvene zborove. To mi je rečeno sasvim otvoreno, direktno u lice. Zato sam i završio u Beču.

Tko je glasao

Ali Skviki, to znamo ti i

Ali Skviki, to znamo ti i ja, mladima je to nezamislivo.

Tko je glasao

Šezdesetih je avangradni

Šezdesetih je avangradni vrh pritisnut teškom ekonomskom krizom najprije pustio puno ljudi vani trbuhom za kruhom, zatim je čuvenim brionskim plenumom ukinuo policijsku državu i dao prava slobodnog prakticiranja vjere (uz partijske zamjerke članovima SK) te isto potvrdio uspostavom odnosa sa Vatikanom i drugim crkvama.

Nakon što su poslije 71. g. u svim republikama smjenjena reformska vodstva postavljena nakon brionskog plenuma, redom od mlađih obrazovanih partizana, nije više vraćano niz mjera represije.

Po klasičnom boljševičkom obrascu vjere su najprije revolucionarno proganjane, uz ubijanje svećenstva i raznu represiju, i to je malo po malo smanjivano a nakon brionskog plenuma 1966.g. je za te prilike bilo slobodno, osim članova SK kojih je bilo jako puno, cca kao sada stranke zajedno, jer su i sadašnje stranke u cca 90 % ex SK, ako ne izravno osobe a ono njihova djeca. Iza Sandera u kampanji je uvijek 8/10 dugogodišnjih članova SK, isto SDP, HNS-LD .... uključujući manjinske predstavnike (vjerojatno i Memedi).

Sve je to bal dugih snalaženja ka boljim pozicijama, sa jako puno licemjerja, da je najbolje ne otvarati jer će to još dugo dugo zagađivati okolinu.

Tko je glasao

Umjetnik, a nema

Umjetnik, a nema 'književnih sposobnosti'? Ma dajte, molim Vas!
U slobodnom prijevodu - samo naprijed! Očekujemo ostale priče!

ragusa

Tko je glasao

Ja ne znam dobro ni hrvatski

Ja ne znam dobro ni hrvatski a kamo li da imam književnog talenta. Ovo što ja radim jest priprema za moje memoare koje sam dužan napisati ako zbog nikog drugog onda zbog moje supruge, moje djece i očekivanih unuka.

Tko je glasao

Maestro, nema zime! Ne znam

Maestro, nema zime! Ne znam po čemu sudite da ne znate dobro hrvatski (!?), nema baš nekih dokaza za takvu postavku. A što se tiče književnoga talenta, povjerujte malo svojim kolegama ovdje, vidite da svi odreda izražavamo neslaganje s takvom tvrdnjom. Dakle, možete mirno početi pisati što ste naumili. A zapravo ste nešto od toga već napisali ovdje. I uspješno testirali kvalitetu - vjerujte svojim čitateljima, bar su ovi na pollitici.com poprilično kritični!

ragusa

Tko je glasao

Ne bih se složio da nemate

Ne bih se složio da nemate literarnog dara, dapače, reklo bi se da ste čovjek sa mnogo talenata. Prekrasna priča. Jedino mi nije jasan ovaj bor od 5 m. Valjda ste bili mali pa vam je izgledao ogroman. Koliki bi to stropovi bili.

Tko je glasao

Imali smo stan sa visinom

Imali smo stan sa visinom zidova 4,5 m. Pa bi ujak otpilio donji dio i ostalo bi borovih grana za ukrasiti ostale sobe (živjeli smo u 4-sobnom stanu).

Tko je glasao

Ivek, Ja poznam stanove u

Ivek,
Ja poznam stanove u tim kučama, no pitaj Ap-a kak su visoke bile sobe u toj ulici ili odi još jemput zmerit.

Tko je glasao

Skviki, odi samo. Ilica 99

Skviki, odi samo. Ilica 99 I.kat.

Tko je glasao

Za mene je Polnoćka uvijek

Za mene je Polnoćka uvijek bila poseban događaj. Prvo sam išao sa svojim djedom, a kasnije kad sam krenuo u školu i sam. Vrhunac je uvijek bila "Lijepa naša". To se pjevalo iz sveg glasa i s punim srcem i bio je to moj glavni motiv da idem baš na tu misu, a ne onu dječju jutarnju na sam Božić.

Moja je prabaka bila učiteljica u osnovnoj školi u Podsusedu. Njoj je Božić jako puno značio, ali nikad to nije smjela pokazivati izvan kuće. Svoje službovanje započela je u Krašiću kao mlada učiteljica dok je tamo mladi župnik bio Stepinac. I danas čuvam jednu njegovu sličicu s potpisom i posvetom mojoj baki.

U mojoj kući sramota je bila biti u partiji i nitko od uže ni šire obitelji nije ni bio.

U JNA početkom 80-tih godina ja sam jedini u mojoj jedinici odbio ući u partiju. Morao sam čak i pismeno obrazlagati zašto neću. Dobio sam najlošije ocjene i jednu od lošijih prekomandi, ali nikad nisam požalio. Kako bih se vratio kući?

Svima od srca želim Sretan Božić!!!!
Ne moramo se u svemu politički slagati, ali narodne običaje trebamo poštovati, a o političkim temama (pa i o vjeronauku u školi), možemo pričati nakon praznika.

Zdravi i sretni bili!!!!

Tko je glasao

Trideset tri godine sam bio

Trideset tri godine sam bio oficir u JNA. Nikada me nitko nije primoravao da budem član SKJ. Učlanio sam se na moju molbu i bio član 9 godina. Izbacili su me 1987. godine i poslali na vojni sud gdje sam osuđen zbog verbalnog napada na SFRJ i JNA. Zato sam i izbačen.
Iako sam ateist i u crkvi nisam bio od svoje desete godine nikada nisam ni bližoj ni daljoj rodbini ni na koji način prigovorio zbog vjere niti sam dopuštao prigovore meni zbog mog ateizma.
Odrastao sam u katoličkom okruženju i sada u takvom živim. Nitko mi nište ne prigovara ali ipak ponekad osjetim izvjesnu podozrivost. Da nisam bio hrvatski branitelj od prvoga dana vjerojatno bi toga bilo više.
Želim zapravo reći da se domoljublje i hrvatstvo ne stjeću u crkvi i pjevanjem Lijepe naše. Poznajem stotine prijeratnih "domoljuba" koji su kričali i vrištali kako su veliki domoljubi i vjernici (iako jedno s drugim ne mora imati bilo kakve veze) a kada je došlo vrijeme da uzmu pušku kako bi obranili svoju crkvu u koju su išli na polnočke i školu u kojoj su naučili prva slova, ulice po kojima su bosutali svoje prve ljubavi... oni su pobjegli u mirne krajeve domovine ili u neku fiskulturnu dvoranu u Mađarskoj ili Austriji. I što su tamo radili? ... Išli su na polnočke i pjevali pjesme.
I ja sam išao na vjeronauk. Bio sam najbolji. Sjećam se da sam bio i na jednoj polnočki. Od svega mi je u sjećanju ostalo samo to da sam zbog toga što mi je bilo jako zima (crkve tada nisu grijane) otišao kući. Isto tako se sjećam da u selu nikada nitko i nikome nije branio bilo što u svezi s vjerom. Kako je bilo i jeli bilo drugačije u drugim krajevima ne znam pouzdano ali znam da se svaki čovjek može izboriti za svoju slobodu i integritet bez obzira na komunističku ili katoličku rigidnost. U suprotnom nije čovjek.
Pozdrav.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci