pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Moja priča počinje onda kad je tata odlučia da mojoj seki fali društvo, pa je negdje u cik proljeću odlučio "zaskočiti "nju, moju mamu i napraviti mene... To mu je i uspilo... Na svijet je došla mala, rumena okruglica, ni manje ni više nego ja, slatko dite babe i dide, mame i tate i velika želja svoje sestre...

Život je teka polako i sigurno, jemalo se čo za poist i popit, iz rođendana u rođendan rasle su zidne police plišanim igračkama... Onda je došla i "prva" škola na red...

Mala okruglica već stasala u pristojnu vitku djevojčicu i krenula u prvi razred. Sićan se one plave kapice i pionira, crkvenog i školskog zvona a i zbora, školske rukometne karijere, zgodnih frajerčića u školskoj klupi, prve ljubavi, sićan se svega a najviše sritnih lica mojih "uličnih prijatelja". Bili smo prava "ulična banda", složna ekipa, prava mišanca. di mujo tu i mi, šta ima mujo imamo i mi!

I onda... jedan dan upropasti moj san... Sve nekako tmurno i tužno, rat je stigao u moju domovinu al zašto? - još ni tada, iako već dovoljno velika nisan razumila zašto baš ovdi, zašto baš moj tata i moj stric idu u rat. Ko je taj koji je to naredija, ko je taj koji mog tatu posla daleko od mene, ko je taj koji ne zna kad će se moj tata vratiti i oće li se vratiti? - tisuću i jedno pitanje u mojoj glavi a niti jedan odgovor...

Stvorena država! Život ide! Posla još ima! Oba su pala! Vukovar! Dubrovnik! Sarajevo! samo su neke od rići/rečenica za koje onda nisan imala objašnjenja.

- "ti si još mala" - to su mi govorili...

A nisan bila mala kad san svaki dan pješačila kilometrima da vidim tatu koji je strada u ratu? Nisan bila mala kad san odlazila na sprovode voljenih ljudi stradalih u ratu? Nisan bila mala kad se pucalo i kad san bižala? Nisan bila mala kad je kroz uz moju krv "strujao" strah?
I na kraju, nisan bila mala kad san prvi put tribala zaokružit pišljivi broj na bilom listu, skrivena iza kartonske kutije od znatiželjnih starih pogleda?

- Za sve to im nikad nisan bila mala...

Oni su se borili , a što su dobili? I bodove im skratili. i osmjeh in uzeli. obitelji razorili. Živote uništili.

Pa Nek mi sad sudi ko god oće i ko misli da je bolje... al osmjeh mi vratiti neće

- nek sad bude

- Sudbinu si sami krojimo - krojimo malo sutra - odavno su oni moju skrojili...