Ovaj dnevnik je prvotno trebao biti komentar na tekst kolege blogera Aleksandra Hatzivelkosa „Moj glas za Željku“, a koji se odnosi na unutarstranačke izbore u zagrebačkom SDP-u. Obzirom da sam se temom proširio izvan okvira njegove teme, odlučio sam dnevnik objaviti kao zasebnu temu.
Kao aktivni pripadnik druge stranke, HNS-a, bez obzira što je SDP u mnogim stvarima svjetonazorski vrlo blizu mojim pogledima, osjećam se ipak nepozvanim da komentiram postupak kandidature unutar samog SDP-a. Iz tog razloga sam neopredijeljen u pogledu izbora za novu predsjednicu/predsjednika njihove gradske organizacije. Ono što me ponukalo da se uopće uključim u diskusiju ove tematike je pokušaj samog Aleksandra Hatzivelkosa da unese dodatnu kvalitetu u politički život za koju se i ja intenzivno zalažem od kad se bavim politikom. Radi se o razmišljanju svojom glavom, o razvoju kulture ophođenja i o stavljanju poštenja na prvo mjesto umjesto osobnih ambicija, o želji da kandidacijski postupak rezultira boljitkom za organizaciju.
Općenito govoreći, mislim da između lokalne stranačke organizacije i središnjice mora postojati balans dobre suradnje, ali i određena neovisnost. No, postojanje potpuno neovisne organizacije u organizaciji slabi stranku, njene mogućnosti i snagu provedivosti ideja za koje se zalaže. Unutarstranački sukobi uzrokuju situaciju da se stranke počnu baviti same sobom i zaboravljaju koja im je istinska svrha; da sudjeluju u trajnom procesu razvoja društva – od demokratskih standarda u politici do ekonomskog, moralnog, kulturnog i svakog drugog razvoja i boljitka za sve ljude unutar te zajednice, odnosno države.
Stranka nije svrha sama sebi, niti služi za zabavljanje naroda i po principu „kruha i igara“ mazanja očiju narodu. Poplava raznih reality show-produkcija na televizijama sasvim su za to dovoljni. Političari si to ne bi smjeli dopustiti, bilo u međustranačkom ophođenju, bilo kroz unutarstranačka prepucavanja koja mediji sa zadovoljstvom prenose.
Razne televizijske emisije u kojima se prikazuje ljude s margina društva kao uspješne društvene vertikale poput Dikolores, Ave, Modnog mačka, The Dev(b)ila, nekakve Maje M. ili mentalno više nego skromne Simonice – negledljive su. Politika bi ipak trebala imati znatan odmak od takvog ponašanja. Nažalost, često i nema. Nejednom su u kontakt emisijama gostovali politički autoriteti, a diskusija se razvila u smjeru neargumentiranog prepucavanja na razini piljarica na tržnicama (poput Mare Mulice iz Smojinog vječnog i nenadmašnog „Velog mista“). Nije izuzetak ni Hrvatski sabor u kojem najveći publicitet uvijek dobiju razne blesavoće, a rijetko pametne argumentirane rasprave.
Još svi pamtimo izjave o madracu, o varenom zecu, pa tko je jamio - jamio je i sl. Sve je to zapravo pretužno i pokazuje nisku razinu svijesti.
Zato je od iznimnog značaja da se demokracija i svjetonazor nastave razvijati upravo od razine političkih stranaka i utoliko su svaki unutarstranački izbori u strankama koje utječu na društveni život važni.
I sam sam sudjelovao na unutarstranačkom natjecanju pa o ovoj temi pišem kao „insider“. Na nedavnim unutarstranačkim izborima za predsjednika GO HNS-a Zagreb bio sam jedan od dva kandidata. Nisam pobijedio u toj utrci, dobio sam 42% glasova, ali su izbori provedeni na način koji smatram modelom kako bi se to trebalo raditi. I moj protukandidat i ja smo se predstavili u svih 17 gradskih podružnica, vodili smo pozitivnu kampanju, predstavljali smo projekte, a da nikad nijednom riječju nismo rekli ništa što bi išlo prema diskvalificiranju drugog kandidata. I sama izborna skupština je provedena u pozitivnom ozračju bez klanova, niskih udaraca i ikakvog međusobnog animoziteta, bez ikakvog utjecaja ili uplitanja od središnjice stranke. To je ono što me raduje, za što se zalažem i veseli me da na taj način razvijamo unutarstranački život.
Isto to želim i SDP-u na predstojećim unutarstranačkim izborima u Zagrebu. Razvoj demokracije u našem, jedva punoljetnom društvu, nema alternative, a dinamika ovisi o nama samima.
Nezanemarivi problem koji
Nezanemarivi problem koji stranke guraju pod tepih je to što se SDP-ovu zagrebačku politiku simbolizira Milan Bandić, a HNS-ovu Srećko Ferenšćak. Gutaju se knedle i pravi se da se ništa nije desilo u bedastoj logici izigravanja božanske bezgrešnosti.
Jel može biti što gluplje? Teško!
Ovo guranje pod tepih stvara takvu grbu da se na nju svi sapliću i to s osmjehom na licu. Obje priče su vrlo dugo trajale i bespotrebno stvarale štetu u onoj logici da u svim stranaka imamo lopove. Takva percepcija stranaka samo služi za povećanje vojske biračkih apstinenata.
Sumnjam da se ijedna stranka zapitala koliki je njihov doprinos u kreiranju političke malodušnosti koju danas imamo?
leddevet
leddevet
- odgovori
-
- 4 votes
Tko je glasao"Radi se o razmišljanju
"Radi se o razmišljanju svojom glavom, o razvoju kulture ophođenja i o stavljanju poštenja na prvo mjesto umjesto osobnih ambicija"
Ovo bi trebala postati politička mantra svih onih koji se osjećaju pozvani da svojim glasom, likom i djelom predstavljaju neko 'svoje' biračko tijelo.
Pri ulasku u bilo koju stranku istetovirati im to na dlan (da se podsjete što se od njih očekuje, kad ga ispruže iz bilo kojeg razloga)!
Bravo Roberte!
- odgovori
-
- 5 votes
Tko je glasao