pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Kažu da u politici vrijedi pravilo »Nikad ne reci nikad». I ono »Vlast je slast». Ima ih još i sva govore o tome da će političari učiniti »sve» ili »gotovo sve» da se dokopaju vlasti, odnosno da na vlasti ostanu. Iako primjera koji to potvrđuju ima dosta, jedan je događaj uzburkao i posebno zainteresirao hrvatsku političku javnost. Radi se o kavici, naravno, onoj osječkoj.

Kao rođeni Osječanin bih se složio da su tamošnje kavice jako dobre, međutim, nema tog lokalpatriotizma koji bi me natjerao da povjerujem kako je kava koju kuhaju osječki ugostitelji toliko dobra da njen zamamni miris za isti stol može privući kavoljupce poput Sanadera, Šeksa, Đapića, Šišljagića i Bubala. Razloge njihovog okupljanja zasigurno treba tražiti drugdje.
Budući se radi o političarima, a parlamentarni se izbori bliže, nije nerazumno pomisliti da se radi o dogovoru o poslijeizbornoj suradnji.
Da se ne radi o pojedincima i strankama koji su prethodnih mjeseci, posebice zbog slučaja Glavaš, izlili toliko žuči da je zaprijetila opasnost od izlijevanja Drave, nitko se ne bi čudio. Ovako, događaj ima prvorazredan značaj.

Koliko god se Ivo Sanader, Vladimir Šišljagić i Anto Đapić trudili demantirati nagađanja da su razgovarali o poslijeizbornoj suradnji, nekoliko činjenica ipak ukazuje da se radilo upravo o tome.

Prvo, rejting HDZ-a već mjesecima nezaustavljivo pada, a nove korupcijske afere ozbiljno prijete da ugroze pozitivan efekat planiranih predizbornih obećanja.
Drugo, Slavonija i Baranja predstavljaju značajan dio biračkoga tijela pa bi bez potpore tamošnjih glasača HDZ sigurno izgubio vlast.
S druge strane, HDSSB je regionalna stranka i bez koalicijskih partnera neće moći sudjelovati u vlasti, bez obzira na budući broj mandata. Dodatno, zbog desnog usmjerenja HDSSB nema veliki broj potencijalnih koalicijskih partnera.
Anto Đapić je, bez obzira na određenu promjenu retorike, u vrlo sličnoj situaciji.

Sanader je stjeran u kut. Pritislo ga sa svih strana, neki od sadašnjih koalicijskih partnera prijete da će ići «samo u programske koalicije», a neki čak otvoreno govore da će s bilo kime, odnosno po principu «tko da više». Ispada da Sanader zapravo nema pouzdanog koalicijskog partnera. Jedino mu je rješenje da zakopa ratnu sjekiru, da prijeđe preko svih uvreda koje su na njegov račun izrekli HDSSB-ovci i da ih privoli na buduću suradnju. Đapićevu cijenu odavno zna.

Ono što još nije dovoljno jasno je pitanje Glavaša. Hoće li Sanader pristati da ga se pusti na slobodu ili su HDSSB-ovci spremni odreći ga se?
Zbog Evrope Sanader ne bi smio toliko riskirati pa bi kao znak dobre volje mogao tek dozvoliti da se Glavaš brani sa slobode.
S druge strane, HDSSB-ovci se ne bi smjeli javno odreći Glavaša jer su na njemu izgradili svoj današnji dobar rejting. Napuštanje Glavaša bi ih sada preskupo koštalo. Nasuprot tome, njegovu obranu sa slobode bi mogli predstaviti kao svoju pobjedu i dobiti još poneki glas. Što će se s Glavašem događati nakon izbora, ni jednima ni drugima nije previše važno. Oni će svaki ishod predstaviti kao dokaz neovisnosti hrvatskog pravosuđa.

A nazočnost Kramarića? I jedni i drugi to uzimaju kao dokaz da se nije razgovaralo o koaliciji. Šišljagić ga je čak proglasio «muktarošem» koji je došao popiti kavu na račun grada. Ali…

Nije li upravo HSLS pokazao kako se može biti uz svaku vlast? Nisu li upravo oni tvorci termina «programske koalicije» ili «programske potpore vladi»? Ne bi li im upravo Kramarić mogao posvjedočiti kako se to radi?

Činjenica da i HDZ i HDSSB govore o programima i projektima zbog čije su koristi za građane spremni zaboraviti dosadašnje sukobe, sada ih zovu nesporazumima ili razilaženjima, govori da priče o dogovaranju poslijeizborne koalicije ili barem programske potpore vladi po uzoru na HSLS, nisu bez osnove.

Čini se da su kockice ipak posložene.