Miroslave, upri prstom!

Reakcije i osvrti

Faruk Borić pise u Oslobodjenju

Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu i specijalni predstavnik Evropske unije krenuo je u još jednu rundu razgovora sa evropskim dužnosnicima, kojima će referirati o stanju u BiH, koracima koje domaći lideri rade e da bi ispunili uvjete i ciljeve za gašenje civilnog upravitelja i vrhovnog tumača Dejtonskog sporazuma. Iako će, inače, katastrofalno stanje u zemlji kojom namjesnikuje pokušati frizirati, kako bi svoju misiju prikazao što je moguće učinkovitijom, Lajčak u Londonu, nakon razgovora sa državnim sekretarom Velike Britanije za vanjske poslove Davidom Millibandom, nije mogao reći kako (nama i njemu s nama) cvjetaju jesenje ruže. I, kao i mnogo puta do sada, za blokadu napretka u evroatlantskim integracijama optužio domaće političare i njihovu - negativnu politiku.

Sve nase probleme nece rijesiti medjunarodna zajednica. Ona je mogla mmogo toga da rijesi devedesetih godina, a nije. Zasto sada ocekivati od visokog predstavnika i iste te medjunarodne zajednice.
Duzi vremenski period on nista nema da kaze Miloradu Dodiku, osim kad ga zajedno sa ostalim liderima optuzuje za losu politiku u BiH.
Zato ima da kaze politicarima Federacije kao npr Zeljku Komsicu zbog cestitke za Oluju.
Otvoreno Dodikovo negiranje Bosne i Hercegovine, koje pored riječi sadrže i djela koja se mogu podvesti kao antiustavna, antidejtonska, ona koja potpiruju najcrnji secesionistički nacionalizam i nacionalnu mržnju, kod Miroslava Lajčaka ne izazivaju nikakvu želju za reakcijom! Lajčak mora, zbog sebe i nas, imenovati kočničare razvoja BiH. To od njega naprosto zahtijeva njegova funkcija.
Lajcak prije svega postuje silu i nece da se mijesa u svoj posao i tako ce biti dok medjunarodna zajednica ne donese konacnu odluku da kazni sve one koji otvoreno rade protiv drzave kao sto je Dodik i drustvo oko njega

Komentari

Što se tiče međunarodne

Što se tiče međunarodne zajednice, to nije ona trula monarhija na umoru, kada su mađarska grofovska bagra i austrijska oficirska govna (mladi Krleža) bili prinuđeni malo smanjiti forsanja i onda je BiH brzo pretekla pola Evrope a susjedna Hrvatska se je također pokrenula i sve skupa je prevodilo smjerove.

Sada je to opet neki ovakav (postmodernistički) trash, spoj raznog napoja i forsanje bez kraja i konca, plovi se visoko, nitko neće ni da baci pogled, ni "žrtva" a gdje bi beskrajne napredne snage.

Artur Kestler: Autobiografija
http://www.zokster.net/drupal/node/476

1932.g., Harkov, glavni grad Ukrajine, druge republike po veličini
Sovjetsku državu predstavljao je sebi u vidu nekakvog džinovskog Menhetna, gde iz zemlje ogromne zgrade bujaju uvis kao pečurke posle kiše, gde su reke zauzdane elektranama, gde je vera dovoljna da se planine podignu pod nebo, gde se ljudi kao u ubrzanom filmu utrkuju da ispune plan. Uprkos tome, prvi sovjetski grad koji je posetio ostavljao je utisak nekog prostranog sela naseljenog sa sedam stotina hiljada duša, lenjih kao Orijent, bezvremenih kao stepa.

Čitava sela su izumrla, čitave oblasti raseljene; sem pet miliona kulaka, zvanično deportovanih u Sibir, još nekoliko miliona nalazilo se u pokretu. Zakrčivali su železničke postaje, zagušivali teretne vozove, sedeli na trgovima i pijacama, umirali po ulicama; nikad nisam video toliko i tako užurbanih sahrana kao za vreme pomenute zime u Harkovu. Tačna brojka tih "nomadizovanih" ljudi dosad još nije obelodanjena i po svoj prilici nikad neće ni biti utvrđena; u svakom slučaju ona daleko nadmašuje broj ljudi zahvaćenih migracijama nakon pada Rimskog Carstva.

U apokaliptičnoj klimi onih dana, od dadaizma, futurizma, nadrealizma i mistike petogodišnjeg plana napravljen je jedan specifičan amalgam. Džon Don je u svoje vreme, u nastupu možda nekog sličnog beznađa, preklinjao: "Ovlaži kapljicom Tvoje krvi moju usahlu dušu". Misticima između osamnaestih i tridesetih godina ovog veka, kao da je u pitanju znamenje Božje milosti, bilo je stalo samo do toga da obuhvate pogledom dnjeparsku branu i da oslušnu vesti o troprocentnom skoku proizvodnje sirovog sovjetskog gvožđa.

Jednom je prilikom komunistički pisac Ana Zegers - žena prema kojoj gajim izuzetno poštovanje - pred svima nama iskreno izjavila nešto što nikad neću zaboraviti. Ispričala nam je, uskom krugu partijskih članova, svoj ilegalni susret sa jednim partijskim drugom u austrijskoj šumi. Bilo je proleće i ona je, uprkos okolnostima, uživala u prijatnoj šetnji. Kada se susrela s tim čovekom, partijskim funkcionerom, ovaj se istog časa upustio u "analizu teškoća koje se nalaze pred pokretom i načina da se one prevaziđu". Od tog trenutka izgledalo je kao da su ptice utihnule a vazduh izgubio svaki miris. Tada kao i danas ona je proverena komunistkinja, i ovaj doživljaj duboko ju je porazio. "Zašto", upitala se patetično, "zašto svagde gde mi kročimo lišće umire?"

a ovo je ključno
Nisam video, stoga što nisam hteo da vidim, kako se u očima azijskog naroda, udomljenog u tradiciji, silom nametnuto putovanje u osnovi mnogo ne razlikuje od izgnanstva u jedan za njih tuđ i besmislen svet. Opažao sam samo jednu polovinu istine - da se nad Azijom nadvila oluja i da je revolucija iz 1917. godine bila tek njezin prvi udar. Nisam opažao strahovitu pustoš koju je talas nepogode ostavio svuda za sobom, od Kine do Gruzije. Nisam opažao da je smisao svega toga bio prelaz sa delimičnog ropstva pod knutom gazda, poreznika i zelenaša na posvemašnje ropstvo pod knutom države, koja je gazda, poreznik i zelenaš u jednom licu.
I tko će onda vidjeti kada nitko ni na šta ne baci pogled?

A viđ ovo !

Milan Kundera: Ne zaboraviti jedinstvo Evrope
http://www.zokster.net/drupal/node/986

Provincijalizam velikih i malih nacija
Kako se definira provincijalizam? Kao nesposobnost (ili opiranje) da se vlastita kultura sagleda u velikom kontekstu. Postoje dvije vrste provincijalizma: onaj velikih nacija i provincijalizam malih nacija. Velike nacije suprotstavljaju se goetheovskoj ideji svjetske literature, jer im se vlastita literatura cini dovoljno bogatom, pa zasto bi se jos trebali interesirati i za to sto se drugdje pise.

Sedamdesetih godina sam napustio moju domovinu i otisao u Francusku, gdje sam iznenadjen morao otkriti da sam bio "emigrant iz istocne Evrope". Za Francuze je moja domovina cinjenicno pripadala evropskom Orijentu. Zurio sam da posvuda objasnim stvarni skandal nase situacije: opljackanog nacionalnog suvereniteta nismo bili samo anektirani od strane jedne druge zemlje, nego od jednog drugog svijeta, svijeta evropskog istoka

U XX stoljecu, nakon Prvog svjetskog rata, je iz ruina Habsburskog carstva nastalo vise nezavisnih drzava, a sve, izuzev Austrije, su se 30 godina poslije ponovo nasle zajedno pod ruskom vladavinom: to je bila nova situacija, kakve nije bilo nikada do tada u citavoj centralnoevropskoj povijesti! Uslijedio je dugi period antisovjetskih ustanaka, u Poljskoj, s mnogo krvoprolica u Madjarskoj, potom u Cehoslovackoj i ponovo, ustrajan i snazan ustanak u Poljskoj; ne vidim nista vise vrijednije divljenja u Evropi druge polovice XX stoljeca od ovoga zlatnog lanca revolta, koji su tijekom cetiri decenije i minirali Carstvo Istoka, ucinivsi ga nesposobnim za upravljanje i nagovijestivsi skorasnji kraj njegove vladavine. (...)
Vec kroz samu svoju defi niciju je koncept Centralne Evrope demaskirao jaltsku laz, tu piljarsku nagodbu trojice ratnih pobjednika, koji su tisucu godina staru granicu izmedju Istoka i Zapada Evrope pomjerili za vise stotina kilometara u pravcu Zapada.

Postavke za pregledavanje komentara

Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.
www.crvenikarton.com - samo nogomet!
Syndicate content