Neovisni, ali ne i neutralni

Nakon Rusije i Južne Amerike, Goran Milić, nastavio je svoje putopisne reportaže u dalekoj Australiji. Emisija Idemo na put ovog puta u šest epizoda donijela je životne i kulturne običaje Australaca, Hrvata koji su se skrasili na najmlađem kontinentu i ostale zanimljivosti iz te bivše zemlje zatvorenika.

Osim neporecivo edukativnog karaktera Milićevih reportaža i nonšalantnog pristupa ovog urednika i voditelja dotične emisije koji je prisutan kako u razgovoru sa slučajnim prolaznicima tako i s osobama na visokim državnim položajima, pažnju mi je, u predposlijednjoj epizodi ovog ciklusa, privukao kratki intervju s jednim Bošnjakom koji je nakon Domovinskog rata preselio u jedan od većih australskih gradova, Brisbane.
Ono što me zapravo uznemirilo u cijelom tom petominutnom razgovoru nije bilo Milićevo očito navođenje razgovora na temu proteklog rata već direktna i prema mom mišljenju pomalo degutantna pitanja koje je, nakon početnog neobaveznog čavrljanja, počeo upućivati sugovorniku. Kao da je to što je čovjek u petnaest godina uspio stvoriti u tuđoj zemlji i danas uspješno ne samo prehranjuje obitelj već živi životom kakav u domovini možda nije mogao ni zamisliti naglo postalo zanemarivo u odnosu na mračnu atmosferu koju je Milić stvorio pitanjem koliko su mu svježa sjećanja na ratne dane, budi li se i danas iznuren noćnim morama i naposljetku, vrlo nesuptilno, boluje li možda od PTSP-a. Napominjem da Milić nije imao nikakav uvid u eventualnu povijest bolesti tog čovjeka radilo se samo o pukoj pretpostavci s obzirom na porijeklo i nacionalnost sugovornika. Osvrnula bih se, načas, na profesionalnu prošlost Gorana Milića odnosno tijek njegove karijere od početka devedesetih.

Nakon što je neko vrijeme radio kao vanjskopolitički novinar na TV- Beogradu gdje je i započeo svoju karijeru 1970. početkom osamdesetih kao dopisnik odlazi u New York i tamo ostaje pet godina. Po povratku, ubrzo dolazi do raspada Jugoslavije, Milić postaje urednikom Yutela tadašnjeg alternativnog dnevnika koji je imao medijsku ulogu pokušaja spašavanja bivše države. Par godina kasnije angažirao se u hrvatskom paraobavještajnom tjedniku Panorama da bi 1997. počeo raditi na HTV-u. Da ne duljim, nakon tog probitka 2002. postaje voditelj i urednik Brisanog prostora te Nedjeljnog dnevnika 2004. Danas, osim Brisanog prostora, radi putopisne reportaže.

Možda iz ovog kratkog rezimea i nije evidentno za koga se to Goran Milić opredijelio na početku srpske agresije prošlog desetljeća no njegova izjava, ako uzmem u obzir pretpostavku kako se ne radi samo o običnom izvlačenju iz konteksta, u kojoj je pad Vukovara nazvao njegovim oslobođenjem jasno odražava ondašnje (a možda i sadašnje) stavove ovog visoko elokventnog novinara.

Nije mi namjera prozivati gospodina Milića zbog njegovog neobjašnjivog i rijetko spominjanog prelaska na „hrvatsku stranu“, koliko ih je samo bilo takvih, niti zbog prvotne odluke u kojoj je podržavao vojsku JNA. Također mi nije namjera predstavljati njegove kontradiktorne postupke kao imperativ ovom tekstu.
Nejasno mi je samo zašto je Milić osjetio potrebu gore spomenutog sugovornika izložiti neugodnosti kopajući mu po uspomenama na događaje kojima je on, ako se pozovemo na istinitost prethodnih tvrdnji, on sam u svojoj glavi dao zeleno svijetlo. Pogotovo ako je svjestan da je većini javnosti, upućenoj u stanje stvari, taj dio njegove prošlosti itekako poznat.

Poznato je, također, i da Milić voli provocirati. Često i vrlo javno, ne mareći radi li se o njegovim nadređenima, kolegama ili građanima kao općoj cjelini. Možda se i ovdje radi naprosto samo o tome, još jednoj provokaciji.
Goran Milić možda i je jedna izuzetno interesantna i osebujna ličnost, vrsni poliglota i više nego sposoban u svome poslu. Ali ne bih se složila po pitanju njegove profesionalnosti. Profesionalni novinar sve svoje postupke temelji na nekim barem osnovnim načelima etike. Očito, to je ono nešto što jako nedostaje liku i djelu Gorana Milića.