Neovisni, ali ne i neutralni

Često u posljednje vrijeme imam potrebu uspoređivati Zorana Milanovića i Gordana Jandrokovića. Dva mlada lika, relativno nova na hrvatskoj političkoj sceni. Tako slična, a tako drastično različita. Po nekakvom defaultu, HDZ bi kao konzervativna stranka trebala biti skup ljudi koji njeguju kršćanske vrijednosti, dobrotu, poštenje, smirenost, opraštanje, a od SDP-a bi čovjek po tom istom nekakvom, u mojoj glavi na stečenim iskustvima zamišljenom defaultu, očekivao upravo suprotno. Kad ono, na političkoj pozornici događa se baš obratno. Pa i kroz usporedbu ova dva, u svakom slučaju zanimljiva lika. Jandroković je u javnosti izgradio image bahatog, arogantnog tipa koji ne preže ni pred čime, pravi je komunistički omladinac od prije 30 godina, socijalistički prvoborac, oštar, drzak i bahat, zadojen do boli ultraljevičarskom doktrinom. Dok Milanović djeluje poput nekakvog laneta, studenta bogoslovije koji je ispunjen mirnoćom, staloženošću i fratarske potrebe za praštanjem. Kakva ironija!
Na izbornoj konvenciji SDP-a pustili su na početku tog događaja šestominutni video spot o Ivici Račanu, a u pozadini je cijelo vrijeme svirala pjesma «Budi ponosan» vinkovačke rock grupe Majke. Bilo je to uistinu osvježavajuće, da jedna hrvatska politička stranka tako moderno promišlja jer u HDZ-u, primjerice, najveća većina zasigurno nikad nije ni čula za Majke, a ako i jest, onda ih vjerojatno preziru zbog neprilagođenog Gorana Bareta. U svom govoru na istoj konvenciji, Milanović je u jednom trenutku spomenuo pokojnog bivšeg predsjednika, i to kao Račana. Doslovno, spomenuo je samo Račana. Bez imena, titule, bezbrojnih ukrasnih pridjeva i podilaženja. Nakon Majki, tog govora, općenito cijele atmosfere i ponašanja delegata, nisam nikako mogao da ne pokušam zamisliti pod istim uvjetima izbornu konvenciju HDZ-a. Dakle : sa zvučnika tutnji «U boj, u boj…», atmosfera je vruća, agresivna… delegati su nabrijani i mrko gledaju oko sebe jer u dvorani sigurno postoje najmanje tri jako međusobno zaraćene frakcije…. Prizor drugi… na pozornici je mladi lav Jandroković… i on, poput Milanovića maloprije, u povijesnom kontekstu spominje svoga predsjednika, Tuđmana, ali ne kao Tuđmana, samo Tuđmana, nedajbože… On prvo u trominutnom uvodu, dok u publici vlada teška euforija, a delegatima suklja vatra iz očiju, podsjeća da ne bi Hrvatske, pa ni njih samih u dvorani bilo, da nije bilo legendarnog oca nacije, spasitelja i boga, doktora Franje Tuđmana, jedinoga, neprikosnovenoga, nepogrešivoga vječnog sina domovine…
Kult ličnosti. Kao prokletstvo koje bi moglo izbora koštati. U dvorani vlada tolika agresija da se svi nehadezeovski nastrojeni nazočni ne osjećaju nimalo ugodno, čak im je nelagodno jer ne znaš kako se može smračiti nekom od ćelavaca kojim si okružen. Ako samo na trenutak nanjuši da nisi njihov. Jer ako nisi njihov, znači da si protivnik. A sa protivnicima zna se kako treba.
Upravo je fascinantna ta razlika između dviju stranaka, i dva mlada njihova lava, lika koji predstavljaju (odnosno već jesu) budućnost hrvatske politike. Kršćanski i konzervativni HDZ temelji se na agresiji, a njihova politika zasniva se na pljuvanju. Nije izborna konvencija u SDP-u još ni završila, a Jandroković je već bljuvao vatru i ponižavajućim riječima izgadio Milanovića, ali i sve one hrvatske građane koji simpatiziraju SDP jer po HDZ-u, svi su oni luzeri i nesposobnjakovići. Kad čuješ takav ispad, tako paranoično obraćanje javnosti nakon povijesnog događaja u SDP-u, čini ti se da HDZ uopće nije učinio odmak od svoje katastrofalne, i po Hrvatsku pogubne retorike iz Tuđmanovih devedesetih. Oni ni do dana današnjega nisu našli za shodno barem kurtoazno čestitati Milanoviću pobjedu na unutarstranačkim izborima.
Mislim da sigurno gube ove izbore. Oni naprosto ne mogu uvesti Hrvatsku u Europsku uniju jer nisu za to ni približno sposobni. Naprosto zato što nisu napravili potreban civilizacijski iskorak, niti imaju senzibiliteta za promjene. Koliko god je Sanader uspješno više od tri godine kozmetičkim varkama uspijevao održavati koliko toliko pozitivnu sliku, skrivajući pukotine, one će na izborima tako jako popucati da će HDZ-ovu brana ne samo popustiti, nego svojim rušenjem ponovno razjediniti taj skup kršćanskih licemjera i nepoštenih lokalnih bogova koje će uhvatiti paranoja zbog sličnog scenarija na idućim lokalnim izborima. Bit će to jako bolno.
Mentalni sklop HDZ-a nikako ne može shvatiti kako to u SDP-u Milanović, a u svojim pragmatičnim najavama ni ostala tri kandidata za predsjednika, ne želi biti premijer, nego samo predsjednik stranke koji će drugome prepustiti šefovanje državom. To mora da je prijevara, to znači da su nesposobni - jer što je drugo bit pobjede na stranačkim izborima nego to da budeš u glavnoj državnoj fotelji – drži Jandroković, a onda i svi ostali, od inteligentnog Šukera, domišljatog Kalmete i svih ostalih s ljutim i netipično trenutno pretihim šefom na čelu. Kako to jedan HDZ-ovac uopće može shvatiti kad je navijanje za pojedinca, zaljubljivanje u lidera i kult ličnosti općenito, za njega najvažnija, pitanje svih pitanja?! No, takav HDZ ne može uvesti Hrvatsku u EU. I morat će nakon jeseni predati vlast onima koji su civilizacijski iznad njih u toj mjeri da će HDZ-u možda čak i četiri godine u opoziciji biti malo za konverziju na višu razinu političkog djelovanja. Milanović se zato u ovom trenutku pojavljuje kao idealna osoba u Hrvatskoj, koja s punim pravom ima ovoga puta razloga vjerovati u bolje sutra.