pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Od komemoracija u Bleiburgu do današnjih u Jazovki; od Kardinalovog govora na bleiburškom polju do nedavne Latinice, od nedavnog Thompsonovog koncerta do današnjih proslava Dana antifašističke borbe – stalno nas se vrti u krugovima, u kojima se pomoću opravdavanja jednih nastoje sotonizirati drugi, i obrnuto. Forsiraju se nove podjele umjesto da se osvrnemo kritički unatrag, te da sve nesreće, koje su nas zadešavale tijekom prošlog stoljeća, sagledamo realno u pravom svjetlu i nazovemo pravim imenima.

Post gosp. Cerovca me je najprije malo zbunio, ali sam ga shvatio jer u svakoj prilici se treba sjetiti neljudskosti, ali ne i da bi se pravdalo ono što se ne može pravdati - ni na jednoj strani. Njegov post je i u meni izazvao dosta reminiscencija.

Vrlo dobro se sjećam dana 1. prosinca 1971 i sjednice u Karađorđevu, koja je promijenila sudbine mnogih građana Hrvatske. Život je bio pun šokova, ali je išao dalje. Dubrovnik je uvijek bio turistički značajan, pa je Novogodišnje slavlje 1972 proteklo bez nekih izvana vidljivih problema. Tada je u Dubrovniku postojao običaj da se sljedeće subote (po dočeku) organizira tzv. „Ugostiteljska Nova Godina“ (navodno za one koji na Novu godinu moraju raditi - što se zbilo 8. siječnja 1972 godine). U taverni tadašnjeg središnjeg hotela Libertas , nas 8 parova rezerviralo je stol i zabavljali smo se dobro! Od osam muškaraca našeg društva, šestero je bilo pomoraca. Susjedni stol je bio popunjen s desetak parova iz tadašnje lokalne političke „kreme“ (predsjednik Općinskog komiteta i izbor omladinskih aktivista).

Odjednom, kad se (i naše i njihovo) društvo podnapilo, za „političarskim“ stolom su počeli pjevati partizanske pjesme, uključujući i himnu „Hej Slaveni“. Moji „pomorci“ su se počeli vrpoljiti, onda je jedan započeo a ostali prihvatili „Lijepu našu“. Treba se sjetiti, hrvatskom himnom je i u tim teškim vremenima svake ponoći završavao program radija Zagreb (pa se to nije moglo okvalificirati kao zločin). Za stolom „političara“ se to shvatilo kao provokaciju, pa su počeli nadglasavati drugim partizanskim pjesmama; naši su odgovarali raznim nacionalnim popijevkama (o Stipici Radiću, U boj u boj i sl.- odakle su sve vadili te pjesme ne znam, ja ih većinu nisam nikada čuo, pa sam ih mumljao s njima).

Događaj je postao zabava za cijeli hotel, a u nadmetanju su se naši dohvatili i neke pjesmice o Mačeku. Tada se predsjednik komiteta I.V. dignuo od stola (pratili smo ga pogledom) i otišao do šefa taverne (našeg prijatelja N.M.) koji nam je potom došao prenijeti molbu predsjednika komiteta I.V. da ne pretjerujemo ( „ ma hajde Stipicu Radića, U boj u boj, Lijepu našu, - ali gdje su sada iskopali Mačeka“). Malo smo vijećali za stolom, zaključili da je bilo dosta, te se raspršismo u plesnoj sali. Do kraja zabave više nitko nije pjevao, ni za našim stolom, ni za stolom političara.

Kad su se ujutro poslije spavanja glave ohladile, telefoni su zvonili, i mojih šest prijatelja pomoraca je prvim mogućim prometnim sredstvima nestalo po svijetu, ostavivši meni da počistim. I zaista, nakon nekoliko dana dobio sam telefonski poziv da se javim u Villu Palmu, inspektoru J.O. (kojeg sam poznavao iz viđenja). Lijepo me je primio, počastio kavom i zamolio da ispričam što se stvarno dogodilo: naime, rekao je da postoji prijava koju mora nekako riješiti. U razgovoru sam stvari stavio u komičnu konotaciju, te mu objasnio da su „političari“ za svojim stolom pretjeravali pjevajući (za vrijeme i svečanost) neprimjerene pjesme, te tako izazvali ne samo moje društvo. Još sam naglasio da u pijanoj novogodišnjoj atmosferi je nedostojno srozavati značajne pjesme (kao državna himna Hej Slaveni, ili partizanske „Po šumama“ isl.).

Još sam mu rekao da me iznenađuje, da se tom događaju uopće pridaje neka veća pažnja, a posebno da zamjeram predsjedniku komiteta koji je to prijavio. Na to mi je gospodin J.O. odgovorio, kako nema govora da je to on prijavio, jer je tamo bilo i drugih koji su za to zaduženi. Gospodin J.O. mi se jako zahvalio na razjašnjenju, a posebno na mome tumačenju događaja, jer će upravo takve moje riječi staviti u zapisnik prijave uz preporuku da se predmet stavi „ad acta“. Na tome je završilo! Ne moram naglašavati, da je poslije gosp. J.O. bio bez suvišnih pitanja naš rado čašćeni gost u društvu.

Malo sam ovh dana bio zbunjen kako protumačiti sve ove događaje (pa i razmjene mišljenja u postovima na ovom blogu), posebno ako ih stavimo u kontekst današnje proslave Dana antifašističke borbe.

Mislim da je u redu se sjećati i dobrih i loših stvari, da znamo što imamo cijeniti i čega se čuvati. No, na ovaj moj post me je potakla vijest (na TV-u), o komemoraciji na Jazovki, gdje su organizatori odlučili da će oni na Dan antifašističke borbe stalno komemorirati Jazovku sve dok današnji dan bude državnim blagdanom.

Svi mi polazimo od vlastitih (osobnih ili obiteljskih) iskustava, ali ma koliko neugodna bila, mi moramo razlikovati stvarne razloge, uzroke i posljedice, jer zanemarivanje realnosti nas vodi drugim neracionalnim pravcem.

Današnjim danom se obilježava 22.06.1941. godine tj. Dan antifašističke borbe , kad je formirana prva oružana postrojba pokreta otpora u Europi.
Odred je tada imao 77 boraca, a predvodili su ih zapovjednik, Vlado Janjić-Capo, i komesar, Marijan Cvetković, a njegov pripadnik bio je i pokojni general Hrvatske vojske Janko Bobetko. Kako su u odredu većinom bili Hrvati, borilo se uglavnom na hrvatskom području, a završetak Drugoga svjetskog rata doživjela su tridesetosmorica tih boraca..
Ruku na srce, tu činjenicu svi dobronamjerni građani ove zemlje trebaju znati cijeniti, i to radi mnogo razloga: Naime, aktivno učešće u borbi protiv fašizma nas je prevelo na stranu pobjednika u svjetskom sukobu, a doprinos Hrvatske novom demokratskom poretku u Europi je bio više nego značajan:
Osnutak sisačkog odreda označio je početak organizirane antifašističke borbe u Hrvatskoj, u kojoj je aktivno sudjelovalo više od 500.000 hrvatskih građana. U postrojbama Narodnooslobodilačke vojske (NOV) borilo se oko 230.000 boraca iz Hrvatske, a na njezinu teritoriju stvorene su 52 brigade, 17 divizija i pet, od ukupno 11, korpusa NOV-a.
Zato moramo zrelo valorizirati proteklo razdoblje, i razlikovati značenje događaja koji su nas pogađali za vrijeme drugog Svjetskog rata, i svega onog što nas je pogađalo u vrijeme „komunističkog“ razdoblja.

Od njih 77 koji su krenuli iz sisačke Brezovice, 38 je poginulo u ratu, a među ostatkom preživjelih prije se može naći zaslužnika za današnji status Hrvatske, nego krivce za Jazovke, Macelje, isl. Događaj, kojeg danas slavimo nema nikakve veze s onim što se treba nazivati civilizacijskim odmacima i nehumanim postupcima. Na to se stalno treba podsjećati, ali ne i koristiti za opravdavanje nečega što se ne može pravdati. Kako ćemo inače pronaći izlaz iz mentalnog labirinta, u kojem nas se stalno drži zarobljene.