pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Traljavo medijsko seciranje Ureda tužitelja ICTY-a doseglo je svoj vrhunac člankom Augustina Palokaja u Jutarnjem listu u kojem se ovaj kao pura dreku čudi što se međunarodni istražitelji brinu samo o svojim usko definiranim zadacima pa ih zanima "samo dobiti predmet, dokazati krivnju, doći do materijalnih dokaza i potrebnih svjedoka". Sram ih bilo, pa tko je vidio baviti se samo svojim poslom? Ovaj klimaks kolektivnog i evidentno promašenog moraliziranja potaknutog fabriciranim medijskim balonom o "skrivanju dokaza" protiv Srbije (na koji se javnost oduševljeno ukrcala) potvrdilo je kako su hrvatski novinari tek banalni facilitatori za oživljavanje želja puka na papiru i ekranu. Umjesto informiranja, hrvatsku medijsku scenu motivira tek želja da se publici da ono što ona priželjkuje makar to podrazumijevalo drsko zamagljivanje pravne i političke stvarnosti. A u zoru najvećeg i jedinog međunarodnog procesa protiv Hrvata ima li što bolje za ponuditi od iskrivljene slike suprotne strane u tom procesu?

Gotovo psihopatska (no u osnovi zapravo samo zaostala) tendencija tumačenja svih zala u regiji teorijama zavjere uparena sa žurnalističkom prostitucijom i gladnim konzumerizmom stvorila je mit o "dealu" koji je i tjedan dana nakon njegovog lansiranja gotovo nemoguće dekonstruirati, koliko god se Ured tužitelja trudio. Carli del Ponte spočitava se što je, u osnovi, jednim pismom odučila ne usprotiviti se zaštitnoj mjeri odnosno dokaznoj privilegiji po pravilu 54bis kojom je Srbija uvjetovala dostavljanje tzv. Joint Command dokumenata koji su "nenavođenoj raketi" (kako se nekad naziva tužiteljicu) bili ključni za osudu Slobodana Miloševića. Bez sumnje Srbija je razmišljala proračunato i dugoročno: štiteći dokumente od javnosti (ali ne i suda) oni će postati nedostupni suprotstavljenoj strani u drugom postupku pred drugim sudom (Bosni i Hercegovini pred Međunarodnim sudom pravde), a taj sud odluke uglavnom donosi samo na temelju onog što mu stranke dostave (članak 62. pravila ICJ-a ne predviđa snažne ovlasti prisiljavanja stranka na podnošenje specifičnih dokaza kakve ima ICTY) pa će šanse za dokazivanje efektivne kontrole Beograda nad događajima u BiH opasti. Ipak, ta prirodna manjkavost konzervativnog sudišta za uglavnom delimitacijske sporove spletom okolnosti i uz pomoć tupave medijske hajke pala je na leđa La Putane kao personifikacije međunarodne (ne)pravde.

Javnost se ipak nemalo iznenadila kad je saznala da je pravilo 54bis koje omogućuje redakturu dokaznog materijala i zaštitu od javne objave temeljem razloga "nacionalne sigurnosti" rezultat ni manje ni više nego hrvatske pravne bitke u zaštiti identičnog interesa: umješanosti Hrvatske u rat u BiH, u slučaju Blaškić. Kao hrvatski vojni zapovjednik Tihomir Blaškić bio je optužen jer nije obuzdao svoje jedinice koje su činile zločine protiv Bošnjaka 1993. Na početku 1997. Tužitelj je od suda zatražio izdavanje subpoene vladama Hrvatske i BiH zahtijevajući vojne dokumente, komunikaciju između optuženika i Ministarstva obrane i druge dokumente. BiH se bezrezervno pokorila odluci no Hrvatska se usprotivilia subpoeni tvrdeći da Tribunal nema ovlasti narediti suverenoj državi da nešto učini te da Hrvatska ima pravo uskratiti informacije važne za "nacionalnu sigurnost". Sud je u svojoj prvostupanjskoj odluci posebnu pozornost posvetio kaznenoj prirodi postupka i prisilnoj naravi Tribunala kao mjere temeljene na poglavlju VII Povelje UN-a (i jedno i drugo ga značajno razlikuje od ICJ-a) te ustvrdio

The International Tribunal is a Chapter VII enforcement mechanism as well as a criminal body and, therefore, is not required to conform to standard methods of inter-State cooperation...Sud je ustvrdio kako pozivanje države na nacionalnu sigurnost ne može automatski rezultirati uskratom dokumenata, što je potvrdilo i Žalbeno vijeće. Ono je ipak svojom odlukom ustanovilo proceduru za ocjenu zahtjeva za privilegijom odnosno zaštitom osjetljivih informacija važnih za nacionalnu sigurnost, a ta je procedura uskoro postala novo pravilo 54bis. Postupak uključuje preispitivanje in camera bez vođenja zapisnika i iznimno dopušta odbijanje otkrivanja kad država smatra jedan ili dva pojedinačna dokumenta, koji nisu suviše relevantni za sud, toliko delikatnima da preferira ne podastrijeti ih sudu. Opisujući proceduru osiguranja zaštite nacionalnih interesa u paragrafu 68. odluke vijeće je ustvrdilo kako nakon pregleda dokumenata od strane suca

the State concerned may be allowed to redact part or parts of the documents, for instance, by blacking out part or parts; however, a senior State official should attach a signed affidavit briefly explaining the reasons for that redaction.Nakon što je Hrvatska ovaj presedan junački izborila štiteći ministra Šuška i njegovu politiku Srbija ga je jednostavno nekoliko godina kasnije iskoristila u višemjesečnoj borbi koja je rezultirala sa točno 13 uzastopnih odluka vijeća o zahtjevima Tužitelja za otkrivanje dokumenata što jasno pokazuje koliko su oni bili tužiteljstvu važni za postupak (odluke su ovdje). Konačna redaktura dokumenata (čiji utjecaj na odluku Međunarodnog suda pravde glede efektivne kontrole nad specifičnom operacijom u Srebrenici prema raspoloživim informacijama uopće nije presudan) rezultat je dakle tuceta sudskih odluka, a ne dogovora "novog Gestapa" (još jedan od nadimaka del Ponte) i Gorana Svilanovića. Mediji koji svoj posao rade profesionalno (poput recimo IWPR-a) uočili su negativne reperkusije ovih odluka još prije dvije godine, dok su hrvatski čekali da ih u priču uroni New York Times nakon čega su opet uspjeli propustiti priliku da se pitanjem pozabave ozbiljno.

Činjenica da je žurnalističkoj brigadi uz pomoć jednog Sir-a (koji je još uvijek prilično ogorčen zbog otkaza koji je dobio u tužiteljstvu zbog krajnje neprofesionalnog ponašanja) bilo lakše plasirati teoriju zavjere koja je rezultirala slatkim demagoškim histeriziranjem (koje poziva na pogubne diplomatske poteze) nego pročitati samo dva (!) paragrafa presude Međunarodnog suda pravde, daje potpuno novu dimenziju riječi "tužno". ICJ je nakon utvrđenja da BiH ukazuje na postojanje spornih dokumenata u paragrafu 206. presude zaključio kako mu neposredan uvid u dokumente nije potreban jer je o njima saslušao svjedoka

The Aplicant called General Sir Richard Dannatt, who, drawing on a number of those documents, gave evidence on the relationship between the authorities in the Federal Republic of Yugoslavia and those in the Republika Srpska and on the matter of control and instruction. Although the Court has not agreed to either of the Applicant's requests to be provided with unedited copies of the documents, it has not failed to note the Applicant's suggestion that the Court may be free to draw its own conclusions.Nije teško zaključiti da je Srbija dokaze o svojoj ulozi u Bosni uspješno (djelomično) sakrila od Međunarodnog suda pravde, no nadasve je apsurdno odgovornost za to tražiti u uredu tužitelja jednog drugog i odvojenog suda koji je isti dokazni materijal uspio koristiti kako bi dokazao upravo identično pitanje, a još je nepodnošljivije i apsurdnije nad tim moralizirati usprkos činjenici da je Hrvatska učinila identičnu stvar.

Izvještavanje o međunarodnoj pravdi, ratnim zločinima i postupcima zahtijeva povišenu razinu informiranosti, stručnosti i odgovornosti. Hrvatski mediji pokazuju su duboko nekompetentnima za taj zadatak što je posebno zabrinjavajuće s obzirom na početak nekoliko velikih procesa za ratne zločine u Hrvatskoj i inozemstvu. Bez šireg smisla za vijest, kvalitetnog istraživanja i pravilnog fokusiranja na važne aspekte vijesti nemoguće je održati ozbiljnu javnu raspravu o važnim pitanjima pravde i nekažnjivosti. Histerične medijske hajke kakvima svjedočimo potvrda su kako su medijima amputirani smisao za pravnu logiku i odgovornost, a to je ne samo problematično nego i vrlo opasno.