pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Nasmijao me ap s njegovom globalističkim sagledavanjem malih lokalnih pojava, pa sam pokušavajući na njegov komentar dodati svoj mali dodatak, odlutao opet u vlastiti duži pomalo zabavan post:

Nakon Ledererovih snimki i njegova ubojstva, hrvatski medijski prostor je uz rat preplavio zabavnoglazbeni i drugi trash (smeće), usred čega je pjesma "Čavoglave", u već jako uhodanoj maniri a la Bijelo dugme i razni drugi trash, odmah postala himna po bojištima i šire. Naprosto zahvaljujući ispiranju mozga jednoličnim trashom, pa kao promjena, kako je lansiran inače tržišno propali sastav "Bijelo dugme".

Ima dakle trasha svugdje oko nas, šire i od Balkana tj. u tržišno razvijenijem svijetu, naročito tamo gdje je biznis u javnom životu dubljih i duljih korijena. Nedavno je tako došao u Japan Gordon Brown, inače poznatiji kao "GB" Prime minister” , gdje je nadahnuto, poslije fino provedene noći s unikatnom gejšom javno ustvrdio - da su za glad u svijetu ustvari krivi veliki tržišni centri (Supermarketi) koji svojom agresivnom propagandom sile ljude da kupuju i ono što im ne treba, pa tako Britanci bacaju nekoliko milijardi funti hrane godišnje jer ne mogu odoljeti svemoćnom marketingu.

Lako je Gordonu koji uživa u svemu unikatnom i marketinški neopterećenom takvo nešto izjaviti, ali ga baš fino kopira i naš marketinški vrlo snalažljivi Sanader svojim izjavama: Najprije ”glavno je da nećemo biti gladni” što je odmah utješilo mnoge od milijun i sto tisuća “penzića”, da bi potom, one koji još raspolažu vlastitim mozgovnim kapacitetima, dobrano ohladio porukom da “nestašica neće biti ali će cijene biti tržišne cijene, mada pritom naciji nije objasnio kako će njegov odabrani i vjerni narod koji ga stalno ponovno bira, opstati uz hrvatske tržišno daleko više cijene od svjetskih, uz netržišne i jako niske hrvatske plaće, i još niže “švicarski” modelirane mirovine.

Vjerojatno i on zna da “teških gordonovskih” problema ima i u Hrvatskoj, pa “nezamjenljivi vođa” na njih računa kao zadnju rezervu (budući da je stvarne rezerve potrošio već uoči izbora na uvijek vjernu ali “siromašnu hercegovačku dijasporu” - kroz ekstra donacije liku i djelu katoličke crkve). Naime, ima i kod nas Hrvata ljudi podložnih marketinškim zamkama “supermarketa” (a ponajviše šarmu kartonskog Olivera Dragojevića koji se šepiri na ulazu u svaki “Liddle”), koji dakle također često uzimaju više nego što im treba, pa se tako i u Hrvatskoj bacaju milijardske (dakako skromnie - u kunama) vrijednosti hrane, što je na “sreću” i zadovoljstvo “penzića”, klošara i cigana (koji se znaju oko kanti za smeće uz režanje i pokoškati), a največe i naročito zadovoljstvo premijera koji ozbiljno računa na ove “zadnje rezerve rezerva” u nadolazećim olovnim danima koji su pred nama.

No, ne ide to sve tako lako, poteškoće su znatne i zamašne, a rizici poveliki i katkad neizdrživi. Gledajući globalno ova ovdje natezanja oko Thompsona imaju sličan background. Neodoljivi šarm “Eura”se širi oko njega stvarajući mu “svetačku auerolu” borca za "hrvatsku stvar", sve u stilu “kruha i igara”, mada se stvarna podloga takvog imagea baš lako ne uočavaju radi prejake upotrebe kolor efekata (crne boje koja dominira prostorom) i prejarkih svjetlosnih efekata (koji zbunjujući i dekoncentrirajući dominiraju scenom). Sve to je marketinški tako mudro osmišljeno da se sav taj kičeraj efikasno presvlači u rodoljublje, a rodoljublje potom u Eure – i mjenjačnica radi non-stop!!

Što se može, sve se promijenilom, sve je podleglo neodoljivom šarmu Eura! I naravno, kao posljedica te užasne činjenice, svi su prešli u sumorni molski tonalitet, jer se tako strastvena čežnja za Eirima se ni ne može izraziti u c-duru (na dur se prelazi potajno u uskom društvu, kad se uspješno ubere lova i može bezvrižno otpjevati i "Gradiška stara"), ali uz što manje buke da se ne bi poreznici dosjetili.

Ali, kako stvarno stoje stvari u ovom glazbeno.domoljubnom segmentu. Pogledajmo!

1. S jedne strane kao izuzetan problem imamo općenito smanjenu tržišnu potražnju za zvukom (i u svijetu ali kod nas još više – jer hrana ima premoćnu, čak apsolutnu prevagu). Na suženom i objektivno osirpomašenom srpskom tržišto nitko više sjajno ne prolazi, pa ni Lepa Brena, ni veličanstvena Ceca, niti mnogi drugi, čak ni ova najnovije Marije Šerifović (koja se u očaju radi manjka umjetničkih resursa od gay-ikone radi velikih neumjetničkih apetita prebacila u Thompsonovske manire “Nove Srbije”). I tako se sada svi guraju na rascjepkana istočno-jugoslavenska tržišta (slovensko, hrvatsko i bosansko...). Opći “Drang nach Westen” je pred vratima, a u Hrvatskoj je već uzeo toliko maha, da se čak otvaraju tzv. “narodnjački klubovi” (gdje se svako večer balkanski lema, a pokatkad i ubija). Žal za pokojnom Jugoslavijom je ponovno u modi budući da se sve isključivo mjeri u “žutim, žutim kanarincima”

Ista stvar je kod nas u Hrvata! Naša "super-mačka" Severina već duže vremena omjera probijati granice za hrvatski muzički "Drang nach Osten" (ako ne računamo Todorića koji je to već prije učinio na drugom prostoru slične trgovine). To isto je već stidljivo bila učinila i "rodoljupka" Doris. A naš najveći Oliver javno obećava da neće učiniti, da bi nas zato u kartonskom obličju prirodne veličine čovjeka svakodnevno gledaa iz Liddle-ove “sačekuše” (odmah na ulazu), pa svaki put kad tamo pođem – blizu mi je kuće - imam neodoljivi poriv da se s njime srdačno rukujem. Jer barem je pravi pjevač iz prave pjevačke “veloluške” kulture, koja je odnjegovala mnoge pjevačke veličine, Vela Luke koju sam neki dan posjetio unatoč nemiloj ljetnoj vrelini.

2. S druge strane je informatički razvoj zvuka dosegao neograničene razmjere, pa malo tko više uopće ima potrebu za Jugotonom (ma kako li se ono uopće sada zove). Ta zašto bismo uopće kupovali nečiji skupi nosač zvuka, kad ga možeš skinuti s interneta, svirati doma, u autu, na poslu, - na kasetofonu, cd-fonu, kompjuteru, televizoru... To mi je najbolje dočarao sin, koji nam je u automobil umontirao auto-radio (ne znam uopće zašto se taj uređaj još uopće tako zove - jer je to već moćna mašina u kojoj je radio tek beznačajniji dio). Na tom čudesnom stroju postoji utor za USB memory stick, koji danas s 4GB mogućnostima može nositi čitavi nekadašnji disko-klub, pa trenutno neograničeno uživam slušajući razne meni draže “Oldie”-je, a naročito se oduševljavam u šesto-oktavskom rasponu glasa već poimalo zaboravljene Yme Sumac (njen nosač zvuka i kad bih ga želio kupiti ne znam gdje bih potražio - a ni ne vidim zašto kad ga Internet nudi besplatno). Tako sam nedavnu užarenu vožnju do Vela Luke i natrag proveo uz impozantni svevremenski pjev ovog egzotičnog peruanskog slavuja.

Moj Bože, šest oktava?! Što je Severina prema Ymi Sumac? Jeste li uopće čuli za barem dvo-oktavsko potencijal u današnjoj Hrvatskoj? “ Morlačke "Rere” i “gange”, iz kojih je Severina potekla, se kreću samo unutar trećine jedne oktave, što se onda nadoknađuje dernjavom. Severina u “Djevojci sa sela” ili “Trava zelena” koristi čak dvije trećine oktave, što izamosorskim brđanskim ušima izgleda kao milozvučno vilinsko pjevanje. A prosječni Thompsaonov polaoktavski raspon uz impresivni teutonski scenografski ugođaj, s nožem (mačem) u prvom planu, u dušama morlačkih troglodita izaziva visokooktanski naboj. Ma, i ostali na svoj način - osim naravno HFP-ovog “tenorskog” kastratskog trija, koji trenutno stoje“imbragani” kod Bajića, i koji tanko i tankoćutno pjevaju u višeoktavskom tonalitetu. U zadnje vrijeme se naročito ističe onaj Gotovac, koji je svoju partituru podigao do sopranskih visina Ustavnog suda. Mulac jedan, očito je na vrijeme negdje lukavo pospremio dokaze da je sve što je radio ustvari činio za partiju - barem je meni tako bahato poručio povodom nekih podvala koje mi je na terenu izvodio (a koje su se bile uzvitlale do briselskih diplomatskih razina). I da znate, ja mu vjerujem, jer je on osobno uzeo samo jednu peku - što se vidi iz dokaznog materijala. No, to je neka druga vrsta muzike koja se svira pod dirigentskom palicom ustvari slabo muzički obrazovanog Bajića!

Sjećam se jednog koncerta Vice Vukova u Studentskom centru (u ono crno komunističko vrijeme), kad je odjednom nestalo struje. Svi su se zbunili - što sada! No uvijek veliki Vice se na brzinu dogovorio s orkestrom, isključio one električne gitare iz orkestra (koji su bez struje ionako nekorisni) a uklopio instrumente koji mogu i bez struje - i koncert nonšalantno nastavio vlastitim glasom. Istina, nitko nije znao da li je struje nestala slučajno ili namjerno, što nama i nije bilo važno. Ali dajte ga majci zamislite Thompsona, ili bilo kojeg današnjeg izvođača (koji nam pakira svoju muziku u suvremeni marketinški scenski i svjetlosni celofan) koji bi neokrnjeno dovršio svoj koncert kad bi slučajno ili ne-slučajno izgorjeli osigurači. Ali Vice je Vice, legenda i danas slušana – sljedeći put u užarenu Vela Luku ću prepustiti Vici da me vodi (naravno - ne Vukojeviću).

Negdje kasnih sedamdesetih sam morao organizirati velike koncerte (tako je direkcija moje agencije tražila), i svaki put smo izgubili, iako smo imali atraktivne trupe (kao npr. slikovite kubanske plesačice mamba, ili brazilske gologuze plesačice karevalske sambe). A prije nekoliko godina u Dubrovniku je organiziran dobrotvorni koncert raznih pjevača u Sportskoj dvorani (koja može primiti - i primila je cca 3000 gledatelja), ali je cijeli projekt ipak završio u gubicima - ne znam zašto, no mislim zato što nitko od izvođača i osovlja nije odricao honorara, niti je sala dana besplatno, ni tehnika itd. Generalno gledajući, ukupni posao u toj branši ide tako slabo, da se i dobrotvorni koncerti ustvari pretvaraju u čisto komercijalne.

Ali mi se moramo vratiti “Thompsonovskom poučku”. Gledajući s razine biznisa, što drugo preostaje nesretnim pjevačima u Srba, Hrvata i Bosanaca (da o Slovencima) - nego organizirati masovne stadionske ili dvoranske koncerte, (što im omogućuje suvremeni razvoj zvučne tehnike- (one iste koja ih je s druge strane u crno zavila). Pritom i za tu svrhu treba se dobro napregnuti, da bi se “proizvod” marketinški istaknuo i dovoljno od drugih razlikovao, jer sve te čudovišno prostrane i skupe prostore treba napuniti, i pritom još i zaraditi toliko da se pokriju enormni troškovi i zadovcolje svi apetiti.

Ovi što se ovdje natežu oko toga, da li je Thompsonov istarski pokušaj bio cenzura, zabrana ili tek marketinški dobro osmišljeni trik, preporučio bih da se najprije raspitaju kako se ti veliki koncerti zaista organiziraju, kojim sve troškovima i rizicima se izlažu. Takve enormne troškove ni sam Thompson samoinicijativno ne bi uzeo na vlastiti rizik (jer on svoj dio uzima samo neto-šćeto). Pa onda treba ishoditi raznorazne dozvole ( gdje općine i gradovi u zadnje vrijeme i zrak naplaćuju), pa tehnika (od koje mnogi isključivo poduzetnički žive), pa osoblje, ljudi, policija, osiguranje, kulise, umjetnici i kvazi-umjetnici - koji svoje dijelove uratka najčešće “nedomoljubno” ubiru unaprijed. Riskirati sve te troškove je previše i za one kojima je to profesija, pa takvi olako odustaju već na mali znak mogućeg kiksa s nekakvom crnom kapom, jer n epredbiđeno može izazvati velike gubitke, koje ni Predsjednički dvori ne bi olako nadoknadili. Niti sam Premijer iz državnih rezervnih fondova (jer ih je uoči izbora ionako već upucao u BH crkvu - on zna zašto). Niti onaj kulturni ministar Biškupić koji se (kao ljubitelj prave umjetnosti npr. umjetničkih slika) ne bavi trashom, ma kako na prvi pogled domoljuban izgledao. Niti prosvjetni ministar Primorac (mada je radi morlačkog porjekla ljubitelj Thompsona) jer u njegovom Ministarstvu ionako nema sredstava ni za profesore (koji se spremaju tražiti bar malo povećanje prije početka školske godine – nekidašnji mljekarski ustanak je bio tek otvaranje sezone). Niti Crkva , jer ona je ionako naučila uglavnom uzimati.

A naš kolega Humbert ima pravo: U Istri ni Crkva ni približno nije onakva kakvom bi ju Jezerinac u Vojnom ordinarijatu želio vidjeti, jer Crkva uglavnom živi s narodom budući da još uvijek uglavnom živi od naroda, pa makar taj narod bio pomalo “crveno nastrojen”. Niti čak sam vojni biskup Jezerinac koji se umjesto rskiranja novca radije “rodoljubno” zadovoljava citiranjem izuzetnih Thompsonovih pjesničkih dostignuća sa svetog oltara (uglavnom najviše da bi napakostio Mesiću).

Rodoljublje je danas vrlo zahtjevan i riskantan biznis, koji se isplati samo na razinama državne i lokalne vlasti, ili u gornjim slojevima moćnih stranaka. Sve ostalo je luk i voda, a note naročito.

Oj Matane, prijatelju mio, jesil' davno na Kupresu bio?

Nije Matan al jesdu Matanovi. Bili su u četvrtoj, u kojoj eto čujem od poslovično dobro obaviještenog ap-a Thompson nije ni bio. a rastužuje me da ni u Čavoglavama nije bio. Daroviti Matan bi na sve ovo pjesnički produhovljeno vjerojatno odgovorio:

Vjetrovi fiiiiijuuuučuuuuu! Fiiiiijuuuuuuuu! Fiiiijuuuuuuuuu! Ptičice cvrkuću! Cvrrr! Cvrrr! Cvrrrr! Živ! Živ! Živ! Živ! Ćiv! Ćiv! Ćiv! Ćiv! Vjetrovi puuušuuuu! Fiiiijuuuuuuu! Ptičice pjevaju! Cvrrrkuću! Cvrrrkuću! Živ! Živ! Živ! Ćiv! Ćiv! Ćiv! Živ! Žav! Živ! Žav! Vjetrovi fiiiiijuuuuuuučuuuuu! Fiiiijuuuuuuuu! Fiiiiiijuuuuu!

P.S. 1 - Zabavio sam se lijepo, a da se netko ne bi ljutio - bilo je i na moj račun.
P.S. 2 - Tek radi Abiesa kojeg znaju zbunjivati loikalizmi koijima često pribjegnem - “imbragan” na držićevskom jeziku znači – zabravljen, iza brave.