Neovisni, ali ne i neutralni

Iako je dnevnik prilično štur, definitivno ima jedna poanta u njemu. Nažalost u RH bi se dobri manageri mogli nabrojati na prste jedne ruke. Problem je višestruk - jedan od prvih je da često managere postavlja politika, tako da nije čudno da ljudi bez ikakvih kvalifikacija upravljaju milijardama. Drugi problem je što nema nikakvih kriterija na osnovi kojih se ti isti manageri ocjenjuju. Ali to je već problem nedostatka strategije, definiranih ciljeva, definiranih indikatora praćenja, kao i balansiranog sustava praćenja uspješnosti tih poduzeća. Tako osnova za uspješnost postaje profit koji je jedna vrlo kratkorošna kategorija koja ne daje nikakvu osnovu za održivost za poslovanje tih poduzeća. Profit se može naštimati na više načina, kao što je recimo politika amortizacije, zaliha, razne računovodstvene prakse i slično. A sve od navedenog je debelo upotrebljavano u istim poduzećima. Tako je recimo Pliva godinama poslovala na račun royaltiesa od Sumameda, dok je operativno poslovanje bilo vrlo upitno. Drugo pitanje, kada se već Pliva spominje je pitanje strategije. U vrijeme kada je mogla krenuti u generiku i zavladati tim tržištem Pliva se odlučila tražiti novi Sumamed. Da je to slučajno uspjelo sada bi Čović bio slavljen na lovorikama, ali generalno ići u strategiju razvoja je bila suluda odluka, jer je vjerovatnost uspjeha bila vrlo mala. Jedino što mogu priznati da je neko vrijeme Pliva bila konzistentna u toj strategiji i da je možda moglo i uspjeti, ali odluka je bila kriva. Ali ne moramo gledati daleko u prošlost. Možemo pogledati trenutne hrvatske uzdanice, pri tome neću spominjati brodogradnju. Ono što je zajednička nit vođenja tih poduzeća je ad hoc management, potpuni nedostatak jasne vizije i sustav mjerenja koji se zasniva na financijskim parametrima. Pri tome se potpuno zaboravlja na procesne parametre. svi se šamaraju sa raznim ISO standardima koji se spominju jednom godišnje za vrijeme audita koji uglavnom završavaju na raznim certifikacijskim kućama kojih se namnožilo kao gljiva poslije kiše, i koji puštaju firme na auditima bez ikakvih kriterija. Firme se zapravo i odlučuju na certifikacijske kuće koje će ih lako pustiti, a uglavnom ih prvo plaćaju na tzv predauditima gdje se pripremaju ispitna pitanja. Ali problemi su strukturni, zadiru u školstvo koje je zastarjelo, sistem koji zatvara oči pred problemima jer dok se ne razgovara o problemima oni ne postoje, političku podobnost i partijske knjižice, nedostatak vizije i strategije, i potpuno urušeni sustav vrijednosti. Ako samo gledano Zagreb gdje čovjek koji je završio ONO i DSZ upravlja milijardama, to je dovoljno. Ali da citiram Ibsena - jedan čovjek je uvijek u pravu, a gomili treba tisuća godina da bi bila u pravu. Nažalost onaj jedan obično završi na lomači. Hm, ovo je bio jedan čudan post toka svijesti, ali s niti vodiljom da je svjetlo spasa sve manje i manje, i da se sve slabije vidi. Idemo dalje nepovratno prema jednoj žestokoj krizi koja će strefiti cijelu jednu generaciju kojoj i ja pripadam, ali možda se to treba dogoditi da bi se očistio sistem. A orkestar svira na palubi...

Tko leti vrijedi, tko ne leti ne vrijedi.

Dakle da rezimiramo...Tko bude proglašen menadžerom godine, ako se ima, treba se rješavati dionica tih poduzeća...

Feniks, dojam je da bi ti mogao i pun korisnije od ovih poznatih naj menadžera bi bilo da napišeš o puno labije poznatim tajnama usšjeha naj naj naj menadžera:

- Franjo Luković ZABA, ex Jugobanka i Čačićev savjetnik, ekskluzivno kao naj nja doveden na čelo ZABA i proveo naj naj privatizaciju (sve nepoznato, zan se samo da država i duštvo nius dobili ni 1 kunu), i sada povećanje dobiti 50 % u odnosu na razdoblje prije, i tako manje više stalno skoro pa udvostručivanje dobiti i imovine;

- Ante Todorić i IVo Kuštark, čelnici agrozajednice, pardon Ivica i Damir Agrokor itd.;

- samo dalje na A (uz Automehanika i Agrokor) Adris Vlahović, Agram Grgić ...;

- Ivica Mudrinić;

- Nino Pavić i Stipe Orešković;

- Valentić, Davor Štern, Dragičević itd., usput razni hensijevci ..;

- Veselin Simović, Marina MD, Petar Đukan, Jure Radić (sve IGH čelni menadžeri i sve osim Marine prof.dr.sc., ali koji usput stignu i 30 drugih menadžersko-upravljačkih funkcija, kao Ivo Josipović i razni akdemici menadžer kao Barbić, Kincl ... ljudi koji desetljećima ključno opreiraju sa najmanje 40-50 mlrd kuna godišnje);

- i zadnji ali ne kao zadnji Radimir Čačić, uzevši u obzir da je sociologinja Vesna Pusić od sedamdesetih na ovamo vodeći znantsveni istraživač menadžerstva u Hrvatskoj, sa stalni rezultatima da su vdeća snaga društav koja vuče, lokomotive, ad je Čačić naj nja naj, lokomotiva lokomotiva.

Bilo bi dobro da daš bar minimalne hioteze o tajnama uspjeha, da se mladi i svi mogu bar malo orjentirati oko zbilja najuspješnijeg (henesijevci i drugi koji drmaju i non stop najuspješniji od sedamdesetih do danas).

Fenomen promocije loših leadera nije samo hrvatski. On je prisutan svugdje i temelji se na poznatom zakonu da se ljudi u poslovnoj karijeri uspinju preko granice svoje sposobnosti i, u pravilu, ostaju na tom nivou usprkos dokazano lošim rezultatima.

To u praksi znači da uspinjanje na ljestvici karijere traje sve dok osoba uspješno obavlja povjerene joj poslove na trenutnom položaju, i kao takva je dobar kandidat za viši nivo. Kada se jednom popne na nivo iznad granice svoje sposobnosti, vrlo rijetko se dešava povratak prema dolje a mnogo češće počinje horizontalno kretanje po sličnim položajima. Jasno je da je taj proces prisutniji u društvima s razvijenim nepotizmom, strančarenjem i privatnim klikama kao što je hrvatsko, ali je prepoznat u svim društvima.

Marija Šola je nakon Name, 1998 postala predsjednica uprave Partner banke, a zamijenila ju je prošle godine Martina Dalić (bivša državna tajnica)... Ne znam gdje je sada taj nagrađivani direktor?

Marijin stariji sin, Sandi, bio je kod Čovića regionalni direktor prodaje do 1999 (eto ti jedne poveznice!), a onda je prešao u upravu Partner banke k svojoj mamici. Onda ga je mama otpremila da bude direktor kod Galinca u TO-ONE, i na koncu se skrasio kao predsjednik uprave Karlovačke banke.

Sve u svemu, nakon što je mama "sredila" Namu, familija je pokazala iznimne bankarske sposobnosti...