pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Politička kampanja za izbore napreduje sasvim fino, bolje nego ikad. Političke opcije su uredno pripremljene, neizvjesni ishodi, konkurencija programa i svega, više pristojno nego beskrupulozno, sve više pitanja i odgovora, odlučnost za uspjehe i promjene, nema dvojbi oko glavnog smjera, prilično lako i mirno oko najtežih tema, mogućnosti rastu. HDZ je već nadmašio sam sebe, iako je sve na strani smjene vlasti još ima šanse a i predaja problema drugom nije loša opcija. SDP je izveo male pomake i ozbiljno konkurira, već se visi u zraku da je moguća pobjeda jednostavniji dio priče od nastavka. HSU stoji i više nego dobro, jedino tu su ležerni i stanje akcija i nastavak priče. Koalicija HSS-HSLS-PGS skoro kao HSU, samo kombinatorika će biti teška. HNS, HSP, IDS, DC i manjine stoje bolje nego što itko misli, to su male osobne stranke i takvi navodni padovi su više prekomjerni uspjesi za vođe nego problem podbačaja, to je samo problem za članove i inerciju javnosti. Za ostale manje opcije je loše, ne samo postavljena rampa nego ih ni Bago ni Hlo ni razne novinarske zvijezde ne šljive ni malo, što stvara i više nego lagodne uvjete za igru prethodnih stranaka i opcija. Posebna bitna opcija je nabolje pozicionirana i potvrđena, predsjednik Mesić sa spominjanjem velike koalicije i svime.

Da je hrvatska politička situacija prekomjerno ležerna i povoljna, vidi se i po raznim ostalim političkim sudionicima. Prvi put šute veliki poduzetnici a na male se i onako nitko ne obazire, to je samo znak da ide i bolje od očekivanja i da nema potrebe za javljanja. Intelektualne, akademske, medijske, kulturne, umjetničke i druge elite još idiličnije od poduzetnika, razni izravno i neizravno sudjeluju, zarađuju ili ležerno lobiraju. Gotovo da nema nikakvih ozbiljnijih nezadovoljnika, gotovo da je hrvatska političko čudo.

To sve je malo karikirano prikazano, ali prilično vjerno. I logično je da je takva zbilja. Iskusna je to zemlja, problema ima i te kako ali razni naboji su splasli, iluzije i mitovi postali iskusniji, miroljubiva i aktivna koegzistencija ojačala, igre postale složenije, opredjeljenje za napredak čvrsto, (ne)svijest o puno širem i duljem sudjelovanju u svemu puno jača. Tako da se puno toga okrenulo na nijanse, sitne vidljive ili slabije uočljive niti i djeliće.

I onda najednom u toj idili mali lahori i slike koje izbijaju ovih dana možda malo više znače nego što izgleda. Na rubovima se prvi put uočava svijest o značaju nevažnih stvari i neke male neuobičajene pojave. To je različito po klubovima i bojištima, ali svuda. Tome je dugo prethodila zbilja, dosta uzaludna zbilja. Zatim su su slijedili mali znaci, manji nego minimalni. Zatim su slijedili sitni koraci, kao da je maoizam na vrhuncu moći izveo neki od bezbroj zbunjivanja. A sada je, iako još beznačajnije i neobjašnjivo, ipak možda ozbiljnije. Npr. sitna spekulacija da izvjesni Račan iz groba vuče konce, da Budiša nešto znači, da gale skuplja nove snage i razne bizarnosti, sada imaju svoje potvrde i prerubne pandane, neke male parapojave koje su možda znaci nečeg važnijeg.

Do prije mjesec dana je bilo nezamislivo da se na bilo kojem djelu opcija i bojišta pokaže kakva bitna slabost. Razne iscrpljujuće analize, i veoma različite, ukazivale su da je nemoguće popuštanje raznog, ne samo politike nego i s njome povezanih još impresivnijih snaga. Maoizam je bio na vrhuncu. Onda najednom na svim stranama puno lahora i nijansi koji bi i prije mjesec dana bili čudo.

Nakon što se ama baš ništa ne čuje niti zbiva u burnom Splitu najednom sve preko noći mirno u složenom epicentru u Zagrebu, ne samo SDP i te priče, nego sve političke i poslovne gužve, savezi, igre i milijarde, kao da je došlo do čistog larpurlartizma (šta jeste da jeste kao da je nepomična slika). Navodna furija nad furijama Čačić za premijera je sada nešto kao razgovor o kakvoj šetnji i eventualnom piću. Spirale uspjeha po gradovima, Jadranu i drugdje kao da su mirna janjad. Tekuće afere sve urednije blago puze, skoro kao da svatko može ući u ta krizna stanja preuzeti stvar u ruke do diktature. Desetine milijardi u pokretu na sve strane kao da su pitomije od bilo čega.

I s tim u vezi ono čega nema. Kao da se iza toga nazire još bitnija praznina, u očekivanju nepoznatog nečeg, makar kakve slike. Kao da su neki lahori odvijali slike i sada bi bar malo nečeg trebalo staviti iza, šta će biti i šta slijedi. Šta će s bilo čime biti već za nekoliko mjeseci - moćna industrija predstava i manipulacija kao da je preko noći gluhonijema. Ne samo u političkim, gospodarskim, trač i drugim stvarima, nego i u bilo čemu. Npr. organiziraju masovnu stručnu tribinu o gradogradnji u Zagrebu i nakon duge rasprave vide da nitko o ničem ne predlaže ništa, ne samo oko Donjeg grada nego ni o čemu. Šta će biti sa Rivom u Splitu i raznim u vezi problema pitke vode i raznog nema nitko pojma. Stupio je na snagu zakon, u okviru kojeg je radi limita EU mala odreba da se više ne može ništa graditi, čak ni dozvole izdati, dok nije zakonito i stvarno rješena ulica bar sa kanalizacijom, i nitko nema nikakve ideje šta će sada biti kada već desetljećima gotovo nitko nije imao iskustvo i jedne i naknadno zakonito dovršene ulice, jednostavno ne ide, a ostali smo jedini takvi.

Kao da se moćna i impresivna zbilja najednom pokušava potpuno pretvoriti u predstave, fikcije i umjetnost. Kao da nailaze ključne scene, sve izgleda normalno, a nesigurnost i trema kose prekomjerno. Mogućnost zakazivanja širi se i previše, skoro da nema sigurnog aktera. Signala za pomoć nema i sama pomoć je nemoguća, jer su takve magije pretvorbe nemoguće ili kasne, publika prati punom parom, vrata za pristup u odaje moći u nemoći i više nego zabravljena. Kao da nikog i nije briga, svi misle da to netko rješava a toga nema. A mnoge i nije briga, zašto i bi? To je neiskustvo i nemoć sa predstavama i umjetnošću, jeste blisko ali je i to nešto, zahtjevnije nego što potcjenjivačka inercija može zamisliti, jer tu još više do izražaja dolazi više toga a ne lako ćemo.

Nepredviđena sitacija je došla ne samo prerano nego i preneobično. A može biti i preko mjere, da potrebe narastu a niti profesora Baltazara niti broja jedan sa TNT grupom neće biti, ni velika koalicija neće stići do raznih točki. Bezazlene igre oko stadiona i dvorana, trenera i sličnog prate već ozbiljne tuče navijača. Iako svi to zovu huligani, i prije su to bili znaci da ti mladi ljudi signaliziraju da je vrag odnio šalu. Piramida moći već je uzdrmana i previše, svakim danom poneki moćnik cvili. Krizni stožeri i onako ne mogu ništa. Možda ćemo u ad hoc potezima morati vrlo brzo i veoma improvizirano biti prisiljeni biti krizni stožer nad kriznim stožerima, svatko i sa malo ugleda uređivati goruća pitanja Osijeka, Splita, Zagreba. Zatim, kao ponekad i ne tako davno nepripremljeni i zapušteni preuzimati razne linije obrane koje niču kao gljive poslije kiše i nadasve od prve gasiti vatru oko raznih globala, onih raznih povezivanja i ukupnih pregleda oko čega je odavno i dugo nepouzdano i prejadno, iako protiču uvjerenja da bar to nije u pitanju. Baš to sve je u pitanju, kao obrana 1991.g. i razno u raznim prilikama, globalnog pregleda ni pripreme nema, ugled malo tko a sposobnosti i znanja još manje i zato najednom takvi znaci preko noći.

Iskusna zemlja zna da kada vodstvo poziva na zbijanje redova i kada razne impresivne snage šute da je moć poljuljana i prešla u nemoć, da je gašenje vatri više redovno nego iznimno pravilo. Zasada samo pažnja. Nastavci sigurno slijede.