
* UVODNI OSVRT *
Fagoti u varijeteu: Prateći posljednje kretanja na hrvatskoj političkoj sceni može se uočiti da je napravljen oštar zaokret od 180 stupnjeva, da se događaji pretvaraju u političku fantastiku bulgakovljevske provenijencije u kojoj pokojni „veliki brat“ Josif po drugi put jaše našim prostorima, što predstavlja popriličnu regresiju u odnosu na također pokojnog a malo manjeg „velikog brata“ Josipa. Time se izvjesnim čini da je gospodin vrag (Woland) se vratio po svoje u Hrvatsku , da razni Fagoti opet izvode razne "majstorije".
Najvažnije obilježje sveprisutnih unutarstranačkih „monolema“ (moj novogovor koji predstavlja tzv. "demokratske izbore" sa samo jednim kandidatom) uvijek jest i ostaje onaj jedan, jedini, pravi, nezamjenljivi „vođa“, koji puk svoj vodi u svijetlu budućnost „velikog brata“. Tako je eto jučer održana HDZ konvencija, očekivano opet s jednim, jedinim, velikim i nezamjenljivim „vođom“, kao jedinim izborom bez protukandidata , i taj je odabran s niti jednim jedinim glasom „protiv“ ili „suzdržanim“, mada je bilo nešto nevažećih listića (kod „velikog vođe“ 14, a njegove Margarite čak 99) - što samo potvrđuje „Josifovsku atmosferu“ koja tamo već poodavno vlada - pojava ipak neviđena u skorija vremena hrvatske prošlosti!
Iste te „Josifovske formalnosti“ već su obavile neke druge stranke (iliti „Wolandovske operativne jedinice“). Tako je HSS već potvrdio da je onaj Friščić jedan, jedini i nezamjenljivi majstor, što će naravno na isti način pokušati i njegova Maragarita (iz druge pobratimske Wolandove operativne jedinice), poznatija kao picoka Biserka. I HSP je uspješno već probavio jednog, jedinog i nezamjenljivog "meštra" Džapića, dok je HNS ipak imao privremenih probavnih smetnji - njegovom Majstoru i Margariti neki su se suprotstavili – pa su po staroj, dobroj i u praksi prokušanoj „Josifovskoj“ recepturi izletjeli na ulicu. SDP-a ovih dana također muči žgaravica, jer uz jednog, jedinog, nezamjenljivog, ipak će bit barem još jedan kandidat, da bi se od „monoleme“ barem prividno stvorila „dilema“ (što ipak ne znači odstupanje od „Josifovih receptura“ – naime tamo se kod njih već zametnula "votergejtska" afera na balkanski način). Slikovito, zar ne!?
Pogledajmo dakle, i proučimo zajednički dakle, zašto naš „ap“ toliko stalno spominje Bulgakova, a naročito njegovo (sada se već jasno vidi), svevremensko djelo „Majstora i Margaritu“. Zamislimo dakle zajednički kako bi izgledao jedan „Wolandovski performans“ u Ciboni (ili drugdje – ovo je samo primjer). No pritom obratimo pažnju, budući da su se vremena promijenila, na to da je trebalo malo intervenirati u izvornom tekstu "Majstora i Margarite". No vjerujte mi na riječ – ne više plus-minus 5% (uglavnom ruska imena i mjesta koja kod nas ne valjaju) - no uvijek možete provjeriti količinu moje "zloće" prema veličinama odstupanja od originalnog teksta - eto zašto navodim brojeve relevantnih stranica).
Jest da je moj tekst malo duži, ali mislim da se isplati pročitati, i ovaj moj tekst, ali naročito i još više dobro proučiti Bulgakovljevu knjigu – jer laže onaj koji tvrdi da su tiskani mediji prošlost!. Dakle, predmet ovog mog malo prerađenog remake-a jest izdanje SN Libera iz 1980. godine. Toliko radi lakšeg snalaženja!
* STRANICA 130 – CRNA MAGIJA *
I tako, zakupivši veliku salu u Ciboni gospodin Woland je ušao iza pozornice u crnoj polu-maski. Ali najčudnovatija su bila njegova dva pratioca: kockasti dugajlija u napuklim cvikerima Fagot i crni debeli mačak Behemoth , koji je ušao iza pozornice na stražnjim nogama i nehajno sjeo na divan žmirkajući prema golim žaruljama na ogledalima.
Direktor varijetea se potrudio da na licu napravi smiješak od kojeg je ono postalo kiselo i zlo, i naklonio se šutljivom Wolandu, koji je sjedio kraj mačka na divanu. Rukovanja nije bilo. Zato se nametljivi Fagot sam predstavio direktoru nazvavši se Wolandovim pomoćnikom. Ta je pojedinost iznenadila direktora, i to neugodno iznenadila, jer u ugovoru nije bio spomenut nikakav pomoćnik.
Sasvim usiljeno i suho direktor je upitao Fagota, gdje je artistova aparatura.
- „Dijamante vi naš nebeski, dragocjeni gospodine direktore“ - zveketavim glasom odgovorio je Fagot - naša aparatura je uvijek s nama. „Evo je! Ajn, cvaj, draj!“ - I mahnuvši kvrgavim prstima pred očima direktora, iznenada je iza mačkova uha izvukao direktorov zlatni sat s lančićem, koji je dotada bio u džepiću njegovog prsluka ispod zakopčanog kaputa, s lančićem provučenim kroz rupicu. Direktor se nehotice uhvatio za trbuh, prisutni su uzdahnuli, a šminker koji je virio kroz vrata nakašljao se s odobravanjem.
- „Je li to vaš sat? Izvolite!“ - nehajno se smiješeći rekao je Fagot i pružio na prljavom dlanu zbunjenom direktoru njegovo vlasništvo.
- „S takvim ne sjedaj u tramvaj!“ - tiho i veselo šapnuo je animator šminkeru.
* STRANICE 131-135 – RASIPANJE MAGIČNOG NOVCA*
U to su vrijeme po treći put nemirno zazvonila zvonca, svi su jurnuli iz garderoba u uzbuđenom očekivanju zanimljive točke. Za jednu minutu u gledalištu su se ugasila svjetla, upalila se rampa, zastor obasjao odozdo crvenkast odsjaj, a kroz osvijetljenu pukotinu u zastoru pred publiku je stupio punašni, poput djeteta veseli čovjek obrijana lica u izgužvanom fraku i nečistoj košulji. Bio je to čitavom Gradu dobro poznati konferansje Jure.
- „Dakle, nastupa znameniti inozemni artist gospodin Woland sa seansom crne magije! Ali, mi znamo da ona ne postoji, i da ona nije ništa drugo nego praznovjerje, a maestro Woland, jednostavno, na visokom stupnju vlada tehnikom trika, što će se i vidjeti iz najzanimljivijeg dijela predstave - to jest iz raskrinkavanja te tehnike, a budući da smo mi svi kao jedan i za tehniku i za njezino raskrinkavanje, to molimo gospodina Wolanda....…“
Izgovorivši cijelu tu besmislicu, konferansje predstave Jure je sklopio obje ruke dlan na dlan, kao pozdrav zamahnuo njima prema prorezu zastora, koji se tiho šuškajući pomaknuo u stranu. Izlazak Wolanda s njegovim pomoćnikom i mačkom, koji je stupio na scenu na stražnjim nogama, vrlo se svidio publici.
- „Dajte mi naslonjač“ - tiho je naredio Woland i istog časa, ne zna se kako i odakle, na sceni se pojavio naslonjač u koji je sjeo. Pogledao je utihnulu publiku, iznenađenu pojavom naslonjača iz zraka
- „ Reci mi, ljubazni Fagote“ - upitao je Woland kockastog šarlatana - „prema tvom mišljenju, nije li se pučanstvo Grada znatno promijenilo?
- „Upravo tako, gazda“ - tiho je odgovorio Fagot.
- „Imaš pravo. Građani su se jako promijenili, izvana, velim, kao i sam Grad uostalom. Što da govorimo o odjeći, ali pojavili su se ti ... kako se zovu ... tramvaji, automobili ...“ nastavio je Woland, i tražeći riječ-
- „Autobusi“ - s poštovanjem je došapnuo Fagot.
Publika je pažljivo slušala taj razgovor, pretpostavljajući da je to preludij magijskim trikovima. Kulise su bile nabijene artistima i scenskim radnicima, a među njihovim licima vidjelo se napregnuto, blijedo lice direktorovo, a Jurino lice, koji se sklonio u kut pozornice, počelo je izražavati nedoumicu. On, sasvim malo podigavši obrvu i koristeći stanku, protumači:
- „Svjetski artist gospodin Woland izražava svoj ushit Gradom, koji je porastao u tehničkom smislu, a također i njegovim građanima“ - i konferansje se gledalištu dvaput nasmiješi, najprije parteru, a zatim galeriji.
Woland, Fagot i mačak okrenuli su glave prema Juri:
- „Zar sam ja izrazio ushit? - upitao je Woland Fagota.
- „Nikako, gazda, vi niste izrazili nikakav ushit“ - odgovorio je on.
- „Pa što to onda govori taj čovjek?“
- „On je jednostavno slagao!“ - glasno, da čuje cijelo kazalište, izjavio je kockasti pomoćnik i, obraćajući se Juri, dodao: - „Čestitam vam, građanine lažitorbo!“
Na galeriji je zapljuštao smijeh, a konferansje zadrhta i izbulji oči.
- „Mene, naravno, ne zanimaju toliko autobusi, telefoni i ostala ...“ nastavio je Woland i tražeći riječ pogledao Fagota!
- „Tehnika!“ - došapnuo je kockasti.
- „Potpuno točno, hvala“ - polako je govorio Woland teškim basom - „mnogo je važnije pitanje da li su se građani promijenili iznutra?“
- „Da, to je najvažnije pitanje, gospodine!“
Ljudi među kulisama počeli su se pogledavati i slijegati ramenima, konferansje je bio crven, a direktor blijed. Ali tada, kao da uviđa nastalu zabrinutost, Woland je rekao:
- „Mi smo se raspričali, dragi Fagote, a publika se počela dosađivati. Pokaži nam za početak nešto jednostavno.“
Dvorana je s olakšanjem zatreperila. Fagot i mačak su otišli na suprotne strane pozornice. Fagot je kvrcnuvši prstima, drsko viknuo:
- „Tri, četiri!“ - uhvatio iz zraka špil karata, promiješao ih i kao vrpcu bacio mačku. Mačak je uhvatio vrpcu od karata i bacio natrag; atlasna zmija je frknula, Fagot je otvorio usta kao ptica, i cijelu zmiju, kartu za kartom progutao. Poslije toga mačak se naklonio, strugnuvši desnom zadnjom šapom, i izazvao neopisivi pljesak u gledalištu. - „Klasa! Klasa!“ - ushićeno su vikali oni iza kulisa.
A Fagot je upro prstom u parter i izjavio:
- „Sada se špil karata, uvaženi građani, nalazi u sedmom redu kod gospodina Prča, upravo između novčanice od tri rublja i poziva na sud radi uplate alimentacije gospođi Zeljko.
U parteru su ljudi zažagorili, i konačno je nekakav gospodin koji se točno zvao Prč, sav rumen od zaprepaštenja izvukao iz lisnice špil, i dignuo ga u zrak ne znajući što da s njim radi.
- „Neka vam ostane za uspomenu!“ - zaviknuo je Fagot. – „Niste uzalud jučer kod večere govorili da bi vaš život u Gradu, kad ne bi bilo kockanja, bio potpuno nesnosan.
- „Stari trik!“ - čulo se s galerije. – „Taj u parteru je iz iste njihove družbe“.
- „Mislite li?“ - zaurlao je Fagot žmirkajući na galeriju. - „ U tom ste slučaju i vi jedan iz naše grupe, jer je špil u vašem džepu!“
Na galeriji je nastalo komešanje i čuo se radosni glas:
- „Istina! Kod njega je! Tu, tu! Stoj! Pa to su euri!“
Oni koji su sjedili u parteru okrenuli su glave. Na to je neki zbunjeni gospodin u svojem džepu našao svežanj novčanica od po deset eura, povezan na bankarski način, i s natpisom na omotu „Jedna tisuća eura“. Susjedi su navalili na njega, a on je zaprepašten parao noktom omot, nastojeći da dozna da li su euri pravi ili nekakvi čarobnjački.
- „Boga mi, pravi su! Euri!“ - vikali su radosno na galeriji.
- „Zaigrajte i sa mnom takvu igru“ - zamolio je veselo neki debeljko u sredini partera.
- „Avec plaisir!“ - odazvao se Fagot. – „Ali zašto samo s vama? Svi će vatreno sudjelovati! I zapovjedio: „ Molim, gledajte uvis! Jedan!“ U njegovoj se ruci našao pištolj, viknuo je: “Dva!“ Pištolj se trgnuo uvis. Viknuo je: “ Tri!“ . Bljesnulo je, puknulo i tog su časa ispod kupole, lepršajući među trapezima, počeli padati u dvoranu šareni papirići. Vrtjeli su se, zanosilo ih je u stranu, nosilo na galeriju, bacalo u orkestar i na scenu. Za nekoliko sekundi kiša novaca je sve gušće padala na sjedalice, a gledaoci su ih počeli loviti. Dizalo se stotine ruku, gledaoci su kroz papiriće gledali na osvijetljenu scenu i vidjeli originalne i istinite vodene znakove. Miris također nije dopuštao nikakve sumnje: bio je to miris tek štampanih novčanica. Najprije radost a zatim zapanjenost su zahvatili cijelu dvoranu. Posvuda je zvonilo: »euri, euri«; čuli su se usklici „ah, ah!“, i veseli smijeh. Poneki su već puzali kroz prolaze, tapkajući rukama ispod sjedalica. Mnogi su stajali na sjedištima, loveći uzbibane, hirovite novčanice. Malo-pomalo počela se na licima zaštitara izražavati nedoumica, a artisti su bez ceremonije počeli viriti iza kulisa. S balkona se čuo glas: „Pa što se ti hvataš? Ta je moja! K meni je doletjela!“ . A drugi glas: „»Ne guraj se, jer ako to maznem!“ i odjednom se začuo šamar. Odmah se na balkonu pojavio zaštitar - s balkona su nekog odveli.
Opće uzbuđenje je raslo i ne zna se što bi se iz toga izleglo da nije Fagot zaustavio novčanu kišu iznenadnim pucnjem u zrak. Dvojica mladića izmijenila su značajan i veseo pogled, digli se s mjesta i uputili ravno u buffet. Dvorana je bučila, oči sviju gledalaca su svijetlile.
* STRANICE 135-137 – KIDANJE GLAVE *
Da, da, ne može se znati što bi iz toga svega nastalo da konferansje nije u sebi smogao snage i pokrenuo se. Nastojeći da se što više svlada, on je po navici protrljao ruke i glasom najveće zvučnosti progovorio:
- „Eto, građani, vidjeli smo sada slučaj takozvane masovne hipnoze. Posve znanstveni pokus koji najbolje dokazuje da nikakvih čudesa u magiji nema. Zamolit ćemo maestra Wolanda da nam razotkrije taj pokus. Sada ćete vidjeti, gospodo, kako će te tobožnje novčanice nestati isto tako naglo kako su se i pojavile“. Tada je zapljeskao ali potpuno osamljeno, na licu mu je u to vrijeme titrao samouvjereni smiješak, ali u očima nije bilo ni trunka samouvjerenosti, nego bi se prije moglo reći da se u njima zrcalila molba. Publici se konferansjeov govor nije svidio. Nastala je potpuna tišina koju je prekinuo Fagot.
- „A ovo je slučaj takozvane laži“ - izjavio je glasnim kozjim tenorom - „novčanice su, gospodo, prave".
- „Bravo!“ - isprekidano je viknuo bas negdje visoko.
- „Uostalom, taj mi je dodijao.“ - Fagot je pokazao konferansjea – „Upleće se cijelo vrijeme gdje ne treba i lažnim primjedbama kvari seansu! Što da učinimo s njim?
- „Glavu mu otrgnimo!“ - rekao je grubo netko s galerije.
- „Što kažete, a?“ - odmah se odazvao Fagot na taj bezobrazni prijedlog. – „Glavu da mu otrgnemo? To je ideja! Behemothe!“ - doviknuo je mačku. – „Učini! Ajn, cvaj, draj!!“
I dogodila se neviđena stvar. Mačkova dlaka se nakostriješila, i on je prodorno mijauknuo. Zatim se sklupčao i kao pantera skočio konferansjeu ravno na grudi, a odatle je skočio na njegovu glavu. Predući, mačak je oblim šapama uhvatio rijetku kosu konferansjeovu i divlje zavijajući u dva maha otrgnuo glavu s debelog vrata. Dvije i pol tisuće ljudi u dvorani kriknulo je kao jedan. Iz rastrganih arterija krv je u vodoskocima šiknula iz vrata, i zalila mu frak. Bezglavo tijelo nekako je besmisleno zagreblo nogama i sjelo na pod. U dvorani su se začuli histerični ženski krikovi. Mačak je predao glavu Fagotu, koji ju je za kosu podigao uvis i pokazao publici, a ta je glava očajnički kriknula na čitavu dvoranu:
- „Doktora!!“
- „Hoćeš li i dalje mlatiti svakojake gluposti? - grozno je upitao Fagot plačnu glavu.
- „Neću više! - prokrkljala je glava.
- „Za boga dragoga, nemojte ga mučiti!“ - iznenada se začuo, nadjačavši buku, ženski glas iz lože i Woland se okrenuo prema tom glasu.
- „Pa što, građani, da mu oprostimo, što li?" - upitao je Fagot obrativši se dvorani.
- „Oprostiti, oprostiti!“ - začuli su se u početku pojedinačni i pretežno ženski glasovi, a zatim su se slili u jedan zbor s muškim glasovima.
- „Kako zapovijedate, gazda?" - upitao je Fagot maskiranog Maga.
- „Pa što“ - zamišljeno se odazvao ovaj – „ljudi kao ljudi. Vole novce, ali tako je uvijek bilo… Čovječanstvo voli novce, bilo od čega on bio napravljen, od kože, od papira, od bakra ili zlata. Lakomisleni…. što ćeš i milosrđe pokatkad zastruji u njihovim srcima… obični ljudi općenito uzevši, podsjećaju na prijašnje… samo ih je stambeno pitanje pokvarilo“ - i glasno je zapovjedio: - „Stavite glavu“.
Namjestivši je precizno, mačak je nataknuo glavu na vrat i ona je sjela točno na svoje mjesto kao da se nije nikada od njega ni odvajala. I najvažnije, čak nikakav ožiljak na vratu nije ostao. Mačak je mahnuo šapama po konferansjeovom fraku, i s njih su nestali tragovi krvi. Fagot je podigao sjedećeg konferansjea na noge, gurnuo mu u džep fraka svežanj novčanica i otpratio ga sa scene riječima:
- „Nosite se odavde! Bez vas je veselije.“
Besmisleno se osvrćući i teturajući, konferansje je doteturao samo do vatrogasne straže i tamo se s njim desilo zlo. On je žalosno viknuo: „Glava moja, glava!” Među ostalima, k njemu je pohitao i direktor, a Jure je plakao, lovio je nešto u zraku, mrmljao:
- „Vratite mi moju glavu! Glavu mi vratite! Uzmite stan, uzmite slike, samo mi glavu vratite!“
Kurir je potrčao po liječnika. Pokušali su ga položiti na divan u svlačionici ali se on stao braniti, postao je goropadan. Morali su pozvati kola hitne pomoći.
* STRANICE 137- 140 – DUĆAN ZA DAME!*
Direktor je potrčao natrag na scenu i vidio da na njoj nastaju nova čudesa. Da, uostalom, u to vrijeme ili nešto ranije, sam Woland, zajedno sa svojim olinjalim naslonjačem nestao je sa scene, a uz to treba reći da to publika uopće nije primijetila zabavljena divnim stvarima koje je na sceni izvodio Fagot. A Fagot je izjavio publici, nakon što je otpratio nastradalog konferansjea:
- „Sada, kad smo otpratili tog gnjavatora, dajte da otvorimo dućan za dame!“
I pod scene se odmah prekrio perzijskim sagovima, iskrsla su ogromna ogledala osvijetljena sa strane zelenkastim cijevima, a između ogledala - vitrine u kojima su gledaoci, veselo ošamućeni, ugledali pariške ženske haljine raznih boja i modela. U drugima vitrinama se pojavilo stotine ženskih šešira s perjem i bez perja, s kopčama i bez njih, stotine cipela - crnih, bijelih, žutih, kožnatih, atlasnih, od antilopa, s remenčićima i blistavim perlama. Između cipela pojavili su se etuii, u njima su zaplesala svjetla zasljepljujućih kristalnih bočica parfema. Pa brda torbica od antilopa, od jelenje kože, od svile, a među njima čitave hrpe metalnih, zlaćanih, dugačkih kutijica s ruževima. Vrag zna odakle se pojavila riđokosa djevojka u večernjoj crnoj toaleti, po svemu zgodna djevojka samo da ju nije kvarila neobična brazgotina na vratu, i nasmiješila se kod vitrina smiješkom domaćice.
Slatko se cerekajući, Fagot je objavio da tvrtka potpuno besplatno mijenja stare damske haljine i obuću za pariške modele i parišku obuću. Isto je dodao što se tiče torbica, parfema i ostalog. Mačak je počeo strugati stražnjom šapom, a prednjom je istovremeno činio nekakve pokrete svojstvene lakajima koji otvaraju vrata. Djevojka je račlavo, hrapavo doduše, ali slatko zapjevala nešto nerazumljivo ali sudeći po ženskim licima u parteru vrlo primamljivo: "Guerlain, Chanel broj pet, Mitsouko, Narcisse noir, večernje haljine, koktel-haljine…" Fagot se izvijao, mačak se klanjao, djevojka je otvarala staklene vitrine.
- „Molim!“ - urlao je Fagot. – „Bez svakog ženiranja i ceremonije!“
Publika se uznemirila, ali se za sada nitko na pozornicu nije odlučivao. Napokon je neka brineta izišla iz desetog reda partera i smješkajući se, kao da je njoj sve savršeno svejedno i uopće baš je briga, prošla je i preko bočnih stepenica popela se na scenu.
- „Bravo!“ - uzviknuo je Fagot.- „Pozdravljam prvu gošću! Behemothe, naslonjač! Počnimo od obuće, madame!“
Brineta je sjela u naslonjač, i Fagot je odmah istresao na sag pred nju hrpu cipela. Brineta je skinula svoju desnu cipelu, probala je neku ljubičastu, stala na sag, pogledala petu.
- „A neće li me tiskati?“ - zamišljeno je upitala. Na to je Fagot uvrijeđeno uskliknuo:- „Ma molim vas!“ A mačak je zbog uvrede mijauknuo. - „Uzet ću ovaj par, m'sje“ - rekla je brineta dostojanstveno, i obukla i drugu cipelu.
Stare brinetine cipele bačene su iza zastora, a tamo je otišla i ona sama u pratnji riđe djevojke i Fagota koji je nosio na leđima nekoliko modela haljina. Mačak se vrtio, pomagao i od puste važnosti objesio oko vrata metar. Kroz minutu je iza zastora izišla brineta u takvoj haljini da se iz cijelog partera izvio uzdah. Hrabra žena koja se čudesno proljepšala, zaustavila se kod ogledala, slegnula golim ramenima, popravila kosu na zatiljku i okrenula se da se pogleda s leđa.
- „Tvrtka vas moli da to uzmete za uspomenu“ - rekao je Fagot i pružio brineti otvoreni etui s bočicom.
- „ Mersi“ - umišljeno je odgovorila brineta i krenula stepenicama u parter. Dok je prolazila gledaoci su se podizali i dodirivali etui.
Sada je led bio probijen i sa svih strana krenule su žene na pozornicu. U općem uzbuđenom govoru, smijehu i uzdasima čuo se muški glas: - „Ja tebi ne dopuštam!“ i ženski:- „Despot i malograđanin, pusti moju ruku!“ . Žene su nestajale iza zastora, ostavljale tamo svoje haljine i izlazile u novim. Na stolicama s pozlaćenim nogama sjedio je čitav red žena koje su energično tapkale po sagu novo obuvenim nogama. Fagot je klečao, baratao metalnom žlicom za obuvanje, mačak je onemoćao pod hrpom torbica i cipela, gurao se od vitrina k stolicama i natrag, djevojka s unakaženim vratom čas se pojavljivala čas nestajala i došla do toga da je već u potpunosti počela brbljati francuski, a čudno je bilo to što su je sve žene sve do posljednje riječi razumjele, pa čak i one među njima, koje nisu znale ni jedne francuske riječi.
-----------
Tada je Fagot objavio da se zbog poodmaklog vremena dućan zatvara točno za minutu, do sutrašnje večeri; nastala je nevjerojatna hitnja na pozornici. Žene su na brzinu, bez probanja, grabile cipele. Jedna je poput oluje odjurila iza zastora, zbacila sa sebe svoj kostim i dograbila prvo što joj je došlo pod ruku, svileni ogrtač s ogromnim cvjetovima, a osim toga uspjelo joj je zdipiti dvije bočice parfema. Točno za jednu minutu zagrmio je pucanj iz pištolja, ogledala su nestala, propale su u zemlju vitrine i stolice, sag se rasplinuo u zraku isto kao i zastor. Posljednje je nestalo visoko brdo starih haljina i obuće, i scena je opet postala stroga, pusta i gola.
* STRANICE 140 – 142 - RASKRINKAVANJE*
I eto tada se u stvar umiješalo novo djelotvorno lice. Ugodni zvučni i vrlo uporni bariton začuo se iz lože broj 2:
- „Ipak je poželjno, gospodine artiste, da bez odugovlačenja pred gledaocima raskrinkate tehniku vaših trikova, osobito trik s novčanicama. Poželjno je također da se na scenu vrati konferansje. Njegova sudbina uznemiruje gledatelje.“ - Bariton je pripadao počasnom gostu današnje večeri, predsjedniku Akustičke komisije gradskih scena. On se nalazio u loži s dvjema damama: starijom, skupo i pomodno odjevenom, i drugom, mladom i ljepuškastom, koja je bila jednostavnije odjevena. Prva od njih, kako se uskoro objasnilo, kod kasnijeg sastavljanja zapisnika, bila je njegova supruga, a druga njegova daljnja rođakinja, glumica početnica koja je mnogo obećavala, koja je došla iz provincije i živjela u njihovom stanu.
- „Pardon!“ - odazvao se Fagot. – „Oprostite, ta nema se što raskrinkati, sve je jasno.“
- „Ne, molim! Raskrinkavanje je i te kako potrebno. Bez toga vaše blistave točke ostavljaju mučan dojam. Gledalačka masa traži objašnjenje.“
- „Gledalačka masa“ - prekinuo ga je bezobrazni šarlatan Fagot – „nije ništa tražila. Ali uzimajući u obzir vašu visokopoštovanu želju, ja ću... neka bude...izvesti raskrinkavanje. Ali dopuštate li za to još jednu sićušnu točku?
- „Zašto ne“ - pokroviteljski je odgovorio počasni gost dodavši - „ali svakako s raskrinkavanjem.“
- „Slušam, slušam. Dakle, dopustite da vas upitam, gdje ste gospodine bili sinoć?“ - Kod tog neumjesnog i čak, molim, prostačkog pitanja, lice se počasnog gosta izmijenilo, i to jako izmijenilo.
- „On je sinoć bio na sjednici Akustičke komisije“ - vrlo je oholo izjavila njegova supruga – „ali ja ne razumijem kakve to veze ima s magijom?“
- „Oui, madame“ - potvrdio je Fagot. – „Dakako, vi ne razumijete. Što se tiče sjednice, vi ste u potpunoj zabludi. Odvezavši se na spomenutu sjednicu koja, istini za volju, sinoć nije ni bila sazvana, vaš gospodin je otpustio svog šofera kod zgrade Akustičke komisije na Ribnjaku (cijela sala je je utihnula), odvezao se autobusom sam u Jelovsku ulicu u goste glumici putujućeg kazališta, Milici i proveo kod nje u gostima oko četiri sata.“
- „Jao!“ - u potpunoj tišini uzviknuo netko patnički. Mlada rođakinja se odjednom počela smijati dubokim i strašnim glasom.
- „Sve je jasno!“ - uskliknula je. – „Ja sam već odavna sumnjala. Sada mi je jasno zašto je ta nesposobna žena dobila ulogu Lujze!!“ - Iznenada je zamahnula kratkim i debelim ljubičastim kišobranom i udarila počasnog gosta po glavi. Podmukli Fagot je povikao:
- „Eto, poštovani građani, jedan od slučajeva raskrinkavanja koje je tako uporno zahtijevao ovaj poštovani gospodin!
---------
A onda je još i mačak skočio na pozornicu i iznenada se čovječjim glasom proderao kroz cijelu dvoranu:
- „Seansa je završena! Maestro! Udarite marš!“
Ošamućeni dirigent, i sam ne znajući što radi, mahnuo je štapićem i orkestar nije intonirao, čak nije ni zasvirao, niti je zagrmio, nego je upravo, kako se gadno izrazio mačak, udario neki nevjerojatni, po svojoj bezveznosti ničemu nalik marš.... No, to nije bilo važno, važno je bilo to da je u dvorani poslije svega toga počelo nešto slično gradnji kule babilonske. Prema loži počasnog gosta su potrčali zaštitari, na ogradu su se vješali radoznali, čuli su se paklenski naleti smijeha, bijesni krikovi zaglušeni zlatnim zveketom ćinela u orkestru.
I vidjelo se kako je scena naglo opustjela i kako su se varalica Fagot jednako kao i bezočni mačak Behemoth rasplinuli u zraku, nestali kao što je već ranije nestao gospodin Woland u naslonjaču s olinjalom presvlakom.
* FINALE*
(Stranica 161 – u ludnici): Kad se sve stišalo, gost se vratio i izjavio da je soba 120 dobila stanara. Doveli su nekoga i taj stalno moli da mu vrate glavu.
(Stranica 165 – u varijeteu): Živci mu nisu izdržali, kako se to kaže, pa direktor nije dočekao svršetak sastavljanja zapisnika nego otrčao je u svoj kabinet. Sjedio je kraj stola i upaljenim očima gledao magične novčanice koje su ležale pred njim. Nije znao što da misli. Izvana je dopirala ravnomjerna buka. Publika je u bujici izlazila iz zgrade Varijetea na ulicu. Do vrlo izoštrena direktorovog uha iznenada je dopro razgovijetni policijski zvižduk. On već sam po sebi nikada ne nagovještava ništa ugodno. A kad se ponovio, i k njemu se pridružio drugi, jači i duži, a zatim se pridružilo i jasno čuo hihot i neko ruganje, direktor je odmah shvatio da se na ulici desilo nešto skandalozno i pakosno. I da se to, kako god on to htio izbjeći, nalazi u najtješnjoj vezi s odvratnom seansom koju je izveo crni vrag i njegovi pomoćnici. Tankoćutni direktor se nimalo nije prevario. Čim je pogledao kroz prozor koji je bio okrenut prema ulici, njegovo se lice izobličilo i on nije prošaptao nego prošišao:- „Znao sam!“ U jarkom svjetlu jakih uličnih svjetiljaka na pločniku je ugledao, dolje, pod sobom, damu samo u košulji i gaćicama ljubičaste boje. Na glavi je, istina, dama imala šešir, a u rukama kišobran. Oko dame, koja se nalazila u stanju potpune smetenosti i čas bi čučnula, čas se trgnula da nekamo pobjegne, uzbuđena gomila se hihotala od čega su po direktorovim leđima prolazili žmarci. Kraj dame se vrpoljio neki građanin skidajući sa sebe ljetni kaput i od uzbuđenja nikako nije mogao izaći na kraj s rukavom u kojem je zapela ruka.....Okrenuvši glavu u drugom pravcu, direktor je ugledao drugu damu, u ružičastom donjem rublju. Ona je skočila s kolnika na pločnik u želji da se sakrije u veži, ali joj je publika koja je izlazila prepriječila put i jadna žrtva vlastite lakomislenosti i strasti prema kićenju, prevarena tvrtkom gadnog Fagota, maštala je samo o jednom - da propadne u zemlju.

Komentari
Odlično! Sjajno!
Odlično! Sjajno! Oduševnjen sam!
Majstor i Margarita mi je jedna od najdražih knjiga i spada u one koje svakih godinu dvije ponovno iščitavam.
Zašto nisi ubacio i onaj dio koji goviri o tome što se dogodi s "eurima" kad Wolandove čarolije nestane. Mislim da bi to bilo vrlo poučno za sudionike predstave (konvencije).
Priča o "eurima" koji padaju s neba i o onome što se s njima kasnije dogodi mi je dobra metafora za način na koji fukcionira burza (i naša i američka).
Tko bi sve obradio knjiga je
Tko bi sve obradio knjiga je velika a metaforfe brojne i zaista je svako malo treba ponovno čitati.
No postoji aluzija u *FINALE* kad findirektor Rimski bespomoćno gleda na svom stolu bezvrijedne magične novčanice, a žene koje su "trgovale" staro za novo gologuze šeću gradom.
Ipak, i ovo koliko ima je dovoljno znakovito i treba gledati na dva načina.
- Prva je simbolika koju sugerira Bulgakov izrugujući se Staljinu i njegovom kultu ličnosti ,koji danas i kod nas hvata korijena - narod ne može iz svoje kože dok ne odraste u demokratskom smislu, pa to "veliki vođe" beskrupulozno koriste.
- Druga je moje povezivanje te situacije s našom aktualnim prilikama putem linkova ispod teksta.
Maestro Frederik, hvala Vam
Maestro Frederik, hvala Vam za Margheritu !.
Ali, sve dok na predstavi u Velikom Narodnom kazalistu ( Parlamentarni izbori) ne bude inscenirana Monodrama ( Veliki Brat bez protukandidata), te amaterske revije po privatnim kabaret-ima (Stranacke izborne konvencije - kongresi) su lapalije, i Fagot (Macak ?) je samo mala piccolo-flauta...
Sjajan text, majstore !.
Zaista sjajno gospdine
Zaista sjajno gospdine Frederik !