pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

“….. Drvo bora bilo je posječeno u šumi i doneseno u Cibelino svetište gdje je štovano s najvećom pobožnošću. ….” Golden bough

To je citat iz Frazerove “Zlatne grane” James_Frazer kako se navodi “monumentalne studije komparativnog folklora, magija i religija (The Golden Bough) koja ukazuje na srodnosti između vjerovanja i rituala, praznovjerja i tabua s onima u kršćanstvu, a koji su imali jak utjecaj na psihologiju i literaturu, i koji predstavljaju klasične izvore antropologije.

Prema Wikipediji Sir James George Frazer (January 1, 1854, Glasgow, Scotland – May 7, 1941), bio je škotski socijalni antropolog utjecajan u ranim razvojnim fazama modernih studija u mitologiji i komparativnim religijama.

Kićenje borova o Božiću je najupečatljivije vrijeme za dječje oči i dušu, ali i odrasle. To vrijeme me uvijek vraćalo na najranije djetinjstvo; još se živo sjećam raznih prigoda i slika iz mojih najranijih razdoblja. Prisustvovanje božićnim manifestacijama, misama, slušanju i pjevanju himni, sve je to dio čarobnog ugođaja, to je magična slika rađanja novog života.

Dobro je poznato da i naši kršćanski rituali imaju duboke korijene u mitologiji pretpovijesnih vremena, da je današnja crkva adoptirala i prilagođivala razne kultove svojim potrebama. U tome nema ništa neobično niti strano, a kamoli bogohulno. Vjerovanje u Boga je bila ljudska potreba kojom se u najčešće surove međuljudske odnose unosio red, poredak, a samim time sigurnost i mir, te čovjekove najveće težnje i potrebe. Pogledajte u koliko naših imena i prezimena je ugrađen pojam mira - možda nikada niste o tome na taj način razmišljali, ali to je svakako zaostatak jake mitološke svijesti koja je pretkana u potrebe svakodnevnog življenja često prekidanog neredima i divljaštvom, naročito na ovim našim opasnim vjetrometinama. Zato se kod nas Božić tako lijepo nazdravlja "mir ljudima dobre volje".

Davno već sam bio pročitao kod nas prevedenu knjigu, više sociološku studiju, pod nazivom „Ludi rimski carevi“ (autora se ne sjećam i ne mogu ga citirati jer mi je knjiga izgorjela u ratnom požaru – no svakako bi je morao znati Domagoj Burić, autor slično nazvane serije na našoj TV). Ova ga je knjiga najvjerojatnije potakla na kreiranje istoimene dokumentarno-igrane serije. U knjizi i seriji se pokušava zaviriti dublje iza neprozirnih zavjesa vremena i prostora, da bi se posredno ustvrdilo više detalja o tim udaljenim vremenima, prema kojima poznati luđaci među rimskim carevima nisu baš bili toliko ludi. Oni su samo pokušavali u rimskoj sredini promovirati filozofska shvaćanja i religije, koje su odudarala od službenih, te se sukobljavali sa Senatom, čuvarem rimskih tradicija. I gubili bitke i glave, a kako je u ono vrijeme bilo posve normalno da su povijest pisali pobjednici, mali ali učeni i pismeni sloj stanovništva je uglavnom dolazio iz svećenstva, pa je bilo lako uništavati sve tragove i povijest pisati po svome.

Tema ovog napisa je kult Cibele (Kibele) frigijske boginje majke, inačice sličnih ranijih i kasnijih kultova boginje majke, boginje zemlje, boginje plodnosti isl, koja je u knjizi jako dobro a u seriji malo obrađena. Tako kažu da je Neron bio njen štovatelj, kao i neki drugi ludi carevi. Taj istočnjački kult je slavio ženu kao boginju, imao je žene kao svećenice, a muškarci svećenici su se morali kastrirati da bi to postali, i oblačili se u ženske haljine. Dakle odricali su se muškosti u ime slavljenja boginje i božanske plodnosti kao stvoritelja života i kontinuiteta. U tim prijelaznim i turbulentnim vremenima starog Rima, štovali su Cibelin kult. Od 204. godine pr.Kr., za drugoga punskog rata, kad je u obliku svetoga kamena (meteorita) iz Frigije prenesen u Rim, kult je bio progonjen i zabranjivan sve do poznatog cara Klaudija, koji je formalno skinuo zabranu sa štovanja Magne Mater, i čak dozvolio ritualno samokastriranje budućih svećenika Velike Majke. Dakle, mora da je štovanje Cibele bilo jako rašireno i moćno, kad su Senat i Car morali takvo što prihvatiti.

Ovo isto razdoblje je bilo i sazrijevanje religijskog monoteizma, koje se baš u tom prijelomu era konačno realiziralo u kršćanstvu kao svjetskoj religiji, ali je to preširoka tema da bi se ovdje detaljnije obrađivala - više o tome oni koji žele mogu pronaći u odgovarajućim knjigama, ili što je modernije i pristupačnije na Internetu (slijedite linkove Magna Mater i Cibela

„Pax romana“ je obuhvaćala široki prostor Europe, Azije i sjeverne Afrike, kojeg su branile i održavale rimske legije regrutirane iz raznih prostranstava carstva, a oni su sa sobom donosili i razne naročito popularne mistične istočnjačke kultove. Od tih vjerovanja i kultova i nama je ostalo dosta relikata, na ovim našim prostorima (Mitrasovih spomenika, a taurobolija se do danas zadržala kao živa tradicija na otoku Korčuli).

Po Europi se nalazi mnogo drugih detalja, jer su čovjek i njegova civilizacija imali jedan stalni kontinuum u razvoju i sazrijevanju. Malo tko npr. zna da je škotski kilt (suknja) ostatak rimske vojne uniforme. Kao što je i kićenje bora ostatak štovanja Attisa, sina Cibele, boginje majke. Ipak, ono što bih ovom prilikom htio povezati u istom kontekstu jesu dvije kod nas trenutno vrlo aktualne teme, koje zasigurno imaju duboke korijene u toj i takvoj davnoj i mističnoj mitskoj tradiciji.

Kićenje bora nije nešto što nam je izvorno došlo iz germanskih prostora, kao što postoji manje-više uvriježeno shvaćanje kod nas, nego su u Germaniju taj običaj donijeli najvjerojatnije rimski vojnici. Oni su šireći "Pax romana" sa sobom donosili razne kultove, pa tako i jedan agresivni i dosta okrutni kult boginje Cibele, tj. Velike Majke, odnosno Attisa njenog sina, koji se prema mitu, sam kastrirao ispod borovog drveta, a iz toga mita se stvorio ritual sječenja borova i kićenje stabala. Takav se običaj širio po Rimskom carstvu. U štovanju ovog kulta strastveni i zaneseni sljedbenici koji su postajali svećenici su se kastrirali i preoblačili u ženske odore. Oni manje zaneseni vjernici laici i svjetovni „ludi carevi“ su se samo simbolički kastrirali kićenjem borova i prigodnim preoblačenjem u ženske odore. Naravno da je to patrijarhalnim Rimljanima izgledalo kao ludost, i tako su je tretirali.

I ovih dana ponovno problematizirani celibat predstavlja neku vrstu samokastracije, tj. odricanja muškosti, da bi služili Bogu, unutar kojeg štovanje Magna Mater uvijek je igralo više nego značajnu ulogu.

Nije mi bila namjera povrijediti ničije osjećaje uoči tog svakako jednog od najvećih vjerskih svetkovina, nego jednostavno ukazati na slojevitu i simboličku povezanost mitološke i religiozne svijesti u jedan veličanstveni i kontinuirani slijed. Naime, sva ta današnja i negdašnja vjerovanja, ma koliko s današnjeg stanovišta često bila nezamislivo okrutna, predstavljala su jedan jedinstveni mnogomilenijski napor stvaranja civilizacije i humanosti. U niti jednoj vjerskoj knjizi nije nikada napisano ništa loše, a istinsko božanstvo u ovoj dolini suza je zapravo uvijek bio i ostao sam čovjek, a svaka vjera i vjerska institucija predstavljala je humanizaciju vremena i prostora, sve u interesu čovjeka kao pojma, i božanskog principa u njemu. Često prisutne suvremene okrutnosti i zastranjivanja imaju svakako svoje duboke korijene u dalekom povijesnom pamćenju, u tamnoj dubini ljudske duše, kojima danas nigdje ne bi smjelo biti mjesta. Teško ostvarivo ali nekakvom idealu treba težiti.

Ovako sagledano miješanje i ispreplitanje filozofskih shvaćanja, mitova, religija i kultova samo znači da nikakvi ratovi nemaju opravdanja, naročito vjerski utemeljeni animoziteti - jer smo svi mi djeca Božja istog porijekla, s istim ciljevima i potrebama. Ne samo to, u današnjim prilikama je razočaravajuće vidjeti svaki ekstremizam kojeg ni mnogi vjernici, čak ni svećenici, nisu svjesni, jer za sve nas a naročito one koji provode Božju volju, čovjek bi trebao biti isti; i kad vjeruje u ono što oni vjeruju, i kad ne vjeruje u ono što oni vjeruju, pa čak i kad u ništa ne vjeruju ali je normlani član ljudskog društva. Baš naročito oni bi trebali voditi Božje, a ne svjetovne poslove; politici u njihovom djelovanju nema niti smije biti mjesta, kao što je ova u razočaravajuća anketa u Večernjem listu). Koliko god rađena na problematičnom uzorku, ona je indikativna, a iz nje se uočava monolitnost u institucionalnoj odanosti crkvi, ali sektašenje u odnosu na shvaćanje čovjeka i njegovog određenja u suvremnom svijetu punom podjela; upravo za njih bi trebao biti svaki čovjek isti, bilo da je vjernik koji prakticira crkvene obrede, bilo da pripada drugim obredima, bilo da je ateist; bio pripadnik ove ili one političke stranke. Nažalost za mnoge ljude (laike ili crkovnjake) to je preveliki napor.

U tom smislu se pridružujem svojim Božićnim čestitkama svim ljudima dobre volje, a u ime pune simbolike čovjeka i humanosti kao njegove najbožanskije vrline.