pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Većinsko raspoloženje je upitno. Ili, gotovo sigurno je još uvijek za još malo osnovnog napretka kakav dominira zadnjih skoro 4 desetljeća. Sve bitne snage svakako jesu većinski za to, obrazovana struktura na razini cca 80 %, pustimo nebitne rasprave u biranim i navikunitim društvancima, u svemu ozbiljnom, i onom bezazlenom rutinskom a u ozbiljnijem još više ne samo da nisu za malo konkurencije rada, znanja, kapitala i bilo čega nego ih je doslovno strah i od manje mjere promjena u tom smjeru, a najviše strah od bilo kakvog stvarnog otvaranja i masovno evidentnih i poznatih istina o bilo čemu. To otvaranje po iskustvu otvara vrata defetizmu, a defetizam je već na razini malo trača poguban na takav napredak.

To je i više nego logično, sve piramide moći i procesa su, do zadnjih djelova, sazdane na minusima, negativnoj selekciji i veoma ranjivoj i nepouzdanoj strukturi i arhitekturi, koja je jaka baš po inerciji koju stvara većinska maositička volja za još uspjeha, koja je bitno ojačana proširenjem avangarde na širu strukturu pod škarama svjestkih krojača sedamdesetih, a koja je veoma ugrožena, zbog ipak respektabilne paralelne druge prakse.

Pojednostavljeno, glavna opasnost po taj većinski maoizam je dr Vlatko Maček, opskurni fiškal dalekog slovenskog podrijetla. Druga opasnost su mali lahori, npr. blagi probavni problemi u utrobi napretka. Treća opasnost je napredak sam, aktualan sada, kada se, podstaknuta novim valom interkontinentalnih vjetrova igri oko kapitala (nekretnine, krediti, financije), zabava širi i širi bez ikakva otpora i korekcije te gubi unutar sebe, u čemu praktičniji mafijaši više nego ekskluzivne snage moraju misliti kako dalje.

Obzirom da je politika igra u realnom mediju. velika bitka se ne vodi za većinu oko dvojbe takav napredak da ili ne, takve je samo malo, ključnija bitka je, puna strasti i žudnje, oko poznatih nijansi u okviru te iste matice napretka, tko vjerodostojnije može bolje i više. Napredak sam na zajednički račun nije u pitanju, nitko se ne pomišlja otvoreno igrati tako rizičnim pitanjima. Npr. niti 10 % sudionika još nije za stvarniju konkurenciju u javnoj nabavi a niti da se smanji sudjelovanje države na tržištu. I pored impresivnog tržišta stanova ni najjače snage ni klijenti ne spominju odvajanje tog tržišta od države. Po pričom o klasterima se čak gura jačanje udjela države u tome, tu većinske strukture traže dodatne sigurnosti i kapitala, a i igranje kvazitržištem zamara i zadnje izvršne sudionike, jer i zadnji dio aparata zan da se to sve dogovara i usklađuje, pa iscrpljivanje dvojnim bavaljenjem u praksi beskrajno iritira. Nije jasno kako ta ogroma većina uopće trpi taj teror same nad sobom, to je i više nego čudno. Kd predsjednik države zagovara veliku koaliciju, vejrojatno ni on više ne može izdržati koliko ga mole da bar nešto poduzme u tom smislu, da se bar malo smanji to formalističko kvaziigranje Evrope te da moćne divizije odahnu i nastave bar malo "normalnije", kako su naučene i kako jedino znaju.