Čitam novine. Svakog dana posljednjih pedeset i nešto godina. Čitam novine i u njima pronalazim potvrdu onog što znam, potvrdu onog što vidim, a n ajčešće i potvrdu onog što ne bih htio znati i što bih rado previdio. A ne mogu.
Pored političkih stranice, poslovnih stranica i zabavnih stranica novine imaju i crne stranice. Na crnim je stranicama crna kronika. U njoj piše što se je gadno dogodilo prethodnog dana, tko je u tom gadnom bio žrtva, a tko je počinio gadnu stvar. Kako godine prolaze crna kronika prestaje biti samo popis počinjenih nezakonitosti. Crna kronika više nije samo crna. Postala je tamno crna, mračno crna, mrtvački i perverzno crna. U njoj su, pored uobičajenih saobračajki, ubojstava na koja smo se naučili, dilera koji nas mogu kupiti (pojedinačno i kolektivno) i švercera svih vrsta, u zadnjih par tjedana sve prisutniji i građani, kako ih se od milja zove, „treće životne dobi“ i oni koji se o njima (odnosno njihovom novcu, koji ipak jest imovina) i o njihovoj sveukupnoj dobrobiti brinu. Profesionalno, naravno, i na zakonu zasnovano.
Pa se tako jedan takav dobročinitelj na Žumberku brine o skupini seniora na takav način da se čovjeku zgadi i život i ljudi i da poželi sam sebi prikratiti muku i odrediti si neki datum do kojeg će prebivati u ovoj „dolini suza“, a onda – bok! Danas se u Večernjaku pojavila još jedna dobročiniteljica koja se o starcima brine tako da ih posloži kao u konzervama, našopa sedstivima i ugasi grijanje (jer im je vruće, kaže). Naivci mogu povjerovati da su to slučajevi na kojima ne treba zasnivati opće tvrdnje, ali realni će reći da su to slučajevi koje su uhvatili, oni na koje je netko upro prstom. Stotine drugih vjerojatno nitko nije spomenuo jer nije bilo prsta koji bi na njih ukazao.
Vlast nam kroz izjave nadležnih organa (gospođe D.N., državne tajnice i njezinih podređenih dobročinitelja i dobročiniteljki) govori da su to slučajevi u kojima je zakon prekršen, da se ti ljudi bave nezakonitim poslom i tome slično. A lažu! Što se vidi i iz činjenice da se protiv onih koji starce drže na umiranju ne pokreće nikakav postupak. Oni, naime, nisu prekršili nikakav zakon.
Naime, što? Po svakom se zakonu, i onom najboljem, ljude može namagarčiti, opljačkati i učiniti im gadosti. Ako se zakon izvrdava ili krši. Ali postoje i zakoni koji pozivaju na pljačku, koji širom otvaraju vrata nehumanosti i podlosti. Dio Zakona o obveznim odnosima koji spominje tzv. „dosmrtno uzdržavanje“ upravo je takva zakonska odredba. Jednostavno rečeno, ugovor o dosmrtnom uzdržavanju znači da se davatelj uzdržavanja (dobročinitelj iz prethodnog dijela teksta) obveže da će se o starcima brinuti do smrti, a oni mu svoju imovinu (može i penzije) prepišu odmah. I onda dobročinitelj sa starcima čini što ga volja.
Negdje u ljeto 2005. u Saboru je otvorena rasprava o Izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima. Drago Lesar i ja smo u ime kluba HNS-a ukazivali na činjenicu da su brojne starije osobe primjenom ovih odredaba Zakona bezočno prevarene i da im je praktično oteta jedina imovina koju su imali, najčešće nekretnina, kuća, odnosno stan u kojem su živjeli, mirovina i sve što iole vrijedi. Predložili smo da se te odredbe brišu iz Zakona, a da ostanu one koje govore o doživotnom uzdržavanju (kad se imovina prepisuje nakon smrti osobe koja dobiva uzdržavanje.
Izignoriralo nas u velikim količinama. I s lijeve i s desne strane. Svi su stručnjaci ustvrdili da su upravo ugovori o dosmrtnom uzdržavanju „civilizacijska tekovina pravnog sustava“ i da se bez njih ne može. I tako zakon izglasaše. S našim „protiv“.
Nakon zatišja od dvije-tri godine pokazalo se da je sustav usavršen. Starcima su stanove i kuće već oteli, sad im otimaju ono malo mirovine ili ih se jednostavno hoće riješiti. A državu to, uglavnom nije briga. Jer je ona donijela zakon po kojem je to u redu, zakon koji je civilizacijska i još tome tekovina i nečeg što se naziva pravnim sustavom. A što se u normalnom svijetu naziva pljačkaškom bandom i nebrigom za one kojima je briga potrebna.
Pitao sam tada u diskusiji cijenjene kolege kako će u oči pogledati buduće starce koje će po njihovom zakonu opljačkati i otjerati u mučnu smrt. Nisu mi odgovorili, jasna stvar. A odgovor je jasan – neće im pogledati u oči. Nema potrebe.
Neovisni, ali ne i neutralni
Komentari
Nikola, hvala ti na ovom
Nikola, hvala ti na ovom podsjetniku. Sjećam se da smo im i tada pokazivali novinske naslove o toj ozakonjenoj pljački. Nije pomoglo. Sjećaš se žamora u dvorani kada si obrazlago Amandman?
"Svi su stručnjaci ustvrdili da su upravo ugovori o dosmrtnom uzdržavanju „civilizacijska tekovina pravnog sustava“ i da se bez njih ne može." Ovu rečenicu izgovorio je i zastupnik za kojeg se šuška da bi mogao biti predsjednički kandidat.
Ali, najviše me začuđuje što ni tada ali ni danas mediji koji o ovome izvještavaju nisu u stanju razumijeti da je ova pljačka ljudi zakonita. Pa se kao čude i zaključuju "nitko mu (im) ništa ne može."
Hoće li barem jedan urednik ili novinar u naslov staviti : Pljačka ugovorima o dosmrtnom uzdržavanju ozakonjena je odlukom Sabora!
Kada bi davatelj
Kada bi davatelj uzdržavanja postupao u dobroj vjeri, onda bi sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju, a ne ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Kod ugovora o doživotnom uzdržavanju, davatelj uzdržavanja stjeće vlasništvo smrću korisnika uzdržavanja, a ne odmah.
Ugovor o doživotnom uzdržavanju je pravičniji i nesrazmjerno sigurniji za korisnika uzdržavanja.
Ugovor o doživotnom uzdržavanju često se koristi i kao instrumet "razbaštinjenja". Naime trenutkom smrti - nema ostavinske mase (imovinu je stekao davatelj uzdržavanja), pa nezahvalna žena ili djeca neće naslijediti ništa. Nema čak ni nužnog dijela kao kod oporuke.
U svakom slučaju nazire se druga faza pretvorbe. Društvena imovina (koja je zapravo bila skup idealnih dijelova privatne imovine ili državne) sada je uglavnom "pretvorena" u privatnu. Sada treba "pretvoriti" privatnu imovinu u privatnu imovinu. Sredstva će biti svakim danom sve bezobzirnija. Prvo će biti sofisticirano umotano u Zakon o golfu ili poljoprivrednom zemljištu ili u ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, a na koncu zakoni neće ni trebati. Moralnom raspadu društva ništa još ozbiljno ne stoji na putu.
Moralnom raspadu društva
Moralnom raspadu društva ništa još ozbiljno ne stoji na putu.
u pravu si, moral i etika su kod nas mislene imenice. do kojih drže mali ljudi. veličine su ogrezle u nemoralu i nesvjesne toga. dovoljno je jednom se pojaviti na misi, oprati se od grijeha i nastaviti po starom.
Moralnom raspadu društva
Moralnom raspadu društva ništa još ozbiljno ne stoji na putu.
Jezušna! Ja se nadam da je samo zbog toga što si danas loše volje . . .
leddevet
Kad bi mogao nacrtati
Kad bi mogao nacrtati "krivulju moralnosti" gdje bi na osi X bile označene posljednje 20 godine, a na osi Y amplituda moralnih uzusa, dobio bi krivulju sličnu burzovnom izvješću za protekli mjesec :). Nisam danas loše volje, samo me malo ovaj dnevnik deprimirao. Sjetio sam se kako doktor neposredno pred pretpostavljenu smrt pacijenta, zove bilježnika i odvjetnika radi sklapanja ugovora. To je zločin u bolnici u Gradu, a ne u zabiti.
Nagledao sam se ljudskih gadosti.
Pitao sam tada u diskusiji
Pitao sam tada u diskusiji cijenjene kolege kako će u oči pogledati buduće starce koje će po njihovom zakonu opljačkati i otjerati u mučnu smrt.
Nemoguće je gledati istovremeno u oči i u džep, za tako nešto treba imati sposobnost nezavisne rotacije očnih jabučica kao šljuka.
leddevet
Zakon o
Zakon o poduzećima/trgovačkim društvima, o obveznim odnosima i razne u kojima se odlučuje o puno novaca i ljudima tradicijski pišu akademik Barbić, instant šminker, i njegovi trabanti tako da se save as njemačkih i drugih zakona korigira u skladu sa barbić-trabantskim i henesi poslovima - da nema nikakvih granica ni barijera za praktički automatizirano kokošarenje svega.
To je zreli kardeljizam samo upravljanja u najordniranijem izdanju, koji je odavno pomoću šminkerajskog propuha prešao na smetlište povjesne zbilje, pa kao takav logično buja po našim zrelokardeljsitičkim smetlištima i odlagalištima - po vlasti, tzv. turbotehnomenadžerstvu i instant oduzetništvu, po medijskim, akademskim, pravosudnim i drugim smetlištima.
Ali, da bi bili pravični, još gori instant kardeljizam je po građevinskim, arhitektonskim, politologiskim i drugi smetlištima ...
Razlozi su banalniji nego sa napuljskim smećem. Njihovi ortaci namjeste da se nikada ne narući dezinsekcija i deratizacija, koje bi to uklonile za tren i sitne novce, spekulirajući velikim zaradama od širenja štakornjaka.
Kada je već to tako teklo, sada se zrelo i pripremljeno za jednostavno rješenje - ne treba čak ni PIPS, sve će to brzo skončati u vlastitim dugo razvijanim pušionama.
Iako se ovdje govori o
Iako se ovdje govori o dosmrtnom uzdržavanju, ponovno mislim spomenuti kamatarenje s cipelarenjem i pitati je li to legalni ili ilegalni posao. Ako je legalni, tko štiti tjelesno napadnutog dužnika. Ako je ilegalni je li protiv koga podignuta tužba? I što sa hipotekama na imovinu dužnika. Prodaje se na dražbi 1. puta za deklariranu vrijednost, drugi puta za pola te vrijednosti a treći puta pošto zašto, proda se ili bolje pokloni zainteresiranoj stranci, a dužnik ostane i dalje dužan cijeli iznos za cijeli život i dalje, a ostao je bez sve svoje imovine. Jel i to nije vrsta pljačke? Drugdje je to riješeno tako da se prodajom hipotekarne vrijednosti (bez obzira za koliko) skida dužničko opterećenje.
Samo mala napomena. Kako je svima promakla vijest objavljena na dan Facebook-ovog prosvjeda da je podignuta optužnica protiv Kutle? Čudna koincidencija. Prošo Facebook, o tome više ni zuc? Ima li u vezi Kutle što dalje?