Loše i dobre izjave - Sanader, ali i Opozicija

• Dnevnik Bepo - Sub, 17/01/2009 - 08:49
• Glasujte
  0 Up Down
• Komentari 11 dodaj komentar

Ovo je ponešto dopunjeni post već objavljen na blogu ..... uz rizik da nenamjerno pokrenem serijal.

Sanaderovu izjavu da ne prihvaća argument o otpuštanju radnika zbog zabrane rada Nedjeljom jer trgovački sektor nije zapošljavao ljude da rade samo Nedjeljom, već zato jer su bili potrebni, je vrlo lako okarakterizirano biserom. Odmah je bilo jasno da Premijer baljezga, jer kad na silu uskratiš pravo na rad i trgovinu trgovcima i radnicima, tj. potezom penkale smanjiš potrebu za radom jer si potezom penkale zabranio potražnju za uslugom ne određeni dan, netko će platiti bez obzira da li je to Nedjelja, Petak ili Svetak. Jednostavno nema besplatnog ručka na bilo koji dan u tjednu. Postojanje besplatnog ručka, odnosno neke politike koja je bez troška je za ekonomiste utopija. Žalosna istina je da se ovakvi potezi (konkretno u ovom slučaju bez nekog svjetskog primjera koji je meni poznat), programi i državno forsirano reguliranje u svrhu "zaštite radnika" (a zapravo je dodvoravanje interesnim skupinama) na kraju slome preko leđa radnika.

To je jednostavno stari, dobri i uvijek prisutan "zakon nenamjernih (neželjenih) posljedica" kojeg se ekonomisti drže što je više moguće, a političari naravno ne. Zakon kaže da nepredviđene posljedice mogu dodati (što se često i obistini) ukupnom trošku nekog programa ili regulative da se on ne isplati i ne preporuča iako postigne željene rezultate. Dakako morali bi se prvo složiti što točno označava željene rezultate. U ovom slučaju lako je reći da je rezultat postignut ako to znači da su trgovine nedjeljom zatvorene i radnici doma. No, česta greška u reviziji uspiješnosti nekog programa je da se procjena vrši na bazi namjere tog programa, a ne na bazi stvarnih uzrokovanih posljedica/rezultata koje uključuju predviđene i nepredviđene. Nimalo lagan zadatak i svakako ne jedan koji bi trebali provoditi političari koji su po definiciji skloni spinu.

Nadalje, Sanader je prije davanja te izjave morao biti svjestan da se ne zapošljavaju i plaćaju toliko osobe koliko njihova ponuda radnih sati. Isti broj radnih sati Nedjeljom može raditi 1, 2 ili 5 radnika. Stvar je dogovora i poštivanja ugovora. U idealnom svijetu svatko bi trebao biti u mogućnosti ponuditi radnih sati koliko želi na što bi poduzetnici odgovorili sa svojom željenom potražnjom za radnim satima i kroz proces pregovaranja došlo bi se do neke ravnoteže. U idealnom svijetu, također, bilo bi moguće da radnici sami odluče kako je radni tjedan predug i da preferiraju tjedno raditi manje sati u zamjenu za određenu manju tjednu zaradu, tako da nema nikakve potrebe za državnim uplitanjem i prisilnim smanjenjem radnih sati. U našem manje-nego-idealnim svijetom država određuje ukupni dopušteni fond radnih sati radnicima i poduzećima. Kad se on još silom i skrati, što je nešto drugo od pada prosječnog godišnjeg broja radnih sati koji su osjetile sve zemlje OECDa tokom 20. stoljeća, poduzetnici s pravom prigovaraju da im je smanjenje broja radnih sati podiglo troškove i umanjilo potencijalnu zaradu, a radnici su ostavljeni bez jasnih neto benefita, dapače, vrlo moguće sa nenadanim i neželjenim snažnim efektom smanjenja zarade i zaposlenosti.

Izgleda da se nije pretjerano promišljalo o efektu ovakve regulativne politike i da manja zarada radnika i poduzeća te mogući gubitak zaposlenosti nisu bili smatrani kao posljedice. Posljedica, neželjenih pogotovo, će biti i one su uistinu razne uz mnogo nesigurnosti. Ovu ekonomsku politiku Vlade i sindikata opisali bi kao permanentni negativni šok na radne sate koji će utjecati, ovisno o jačini šoka, na (a) realni BDP (vjerojatni pad no ovisi o vremenskom razdoblju); (b) zaposlenost (vjerojatan trajni pad); u skladu sa realnim BDPom na (c) realne plaće (vjerojatan pad no ovisi o fleksibilnosti plaća). Sad, efekt nije isti u svim zemljama, pa čak ni regijama. Moglo bi možda doći i do privremenog porasta realnog BDPa i realnih plaća kao posljedice skraćivanja radnih sati, no to bi vjerojatno bilo kratkog vijeka. Na mikro razini efekti na zaposlenost i realne plaće bi se razlikovali po sektorima, ako dozvolimo da nisu svi homogeni. No to sve iziskuje opširniju analizu kojoj ovdje nije mjesto. Poanta je da je čitava politika zabrane rada loša, ne samo Sanaderova izjava, ali ta jedna izjava je indikativna o lošem promišljanju Vlade oko određene ekonomske politike.

Ovaj put drago mi je čuti kvalitetno suprostavljanje opozicije lošem djelu zakona i tražiti da se država potrudi i pozabavi onim za što je zadužena, umjesto krenuti linijom manjeg otpora i zabrana.

Esdepeovci smatraju da je Vlada odgovorna, jer se zabranama ne može riješiti problem neprimjene zakona te da je pitanje rada trgovina nedjeljom riješila neprincijpijelno podilazeći određenim lobijima, skupinama i vlastitim stranačkim interesima.

Zakoni i regulative koje štite radnička prava na isplatu plaća se moraju moći provoditi kroz pravosudni sistem, (Law and Order baby!) umjesto da se prisilno zabrani rad svima kako bi se uklonila mogućnost kršenja zakon. Kao da na druge dane ne može doći do kršenja radničkih prava. Opačić je to dobro opisala u Otvorenom.

Vlada mora propisati pravila igre i postaviti sustav koji će osigurati poštenu igru. Kad inspekcija da prijavu, više od 60 posto prijava ode u zastaru ili se da najniža financijska kazna. Kada bi poslodavac platio milijun kuna radniku, ne bi mu palo na pamet kršiti prava radnika. Sve je samo stvar političke volje - komentirala je Opačić.

Milijun kuna je pretjerana kazna i povukla bi svoje "neželjene posljedice", ali ideja je na mjestu. Kritika opozicije i zahtjevanje da se zabrana ukine je dobra na tri nivoa (bez da razmišljamo o svim mogućim posljedicama). Prvo, u skladu sa gornjim citatom, zabrana je očito kršenje prava na rad i samo prividna zaštita radnika jer je Vladino riješenje "brigo moja prijeđi na drugoga."

Drugo, točno je da je zabrana došla u prilično loše vrijeme. Ukupna količina radnih sati, ne samo u trgovačkom sektoru već i u ostalim, je već ugrožena zbog slabe ekonomske aktivnosti i realne prijetnje recesije. Proces je intuitivan i prirodan. Zbog pada potražnje poslodavci skraćuju radni tjedan. Trebali ste samo pratiti vijesti da vidite da se to već događa u svijetu. Radnicima će se možda svidjeti kraći radni tjedan, ali neće manja tjedna zarada. Ova politika zabrane rada Nedjeljom - kao umjetnog skraćivanje radnog tjedna - u sljedećih 6 mjeseci je tako samo doljevanje ulja na vatru. I bez zvaničnog pada BDPa, ekonomski rast manji od 1% je recesijski što znači da neto nova radna mjesta neće biti stvorena i fond sati će biti skraćen. Da, otpušteni mogu pronaći novo zaposljenje na duži rok pa zabrana ne mora imati neto negativne posljedice na zaposlenost, ali izgledi su im narušeni u sadašnjoj ekonomskoj situaciji. A dugoročno moramo analizirati i efekt ovakve zabrane i skraćivanje radnog tjedna na stvaranje novih radnih mjesta, ne samo ukidanje postojećih. Dugoročno obično nije u fondu riječi političara.

Treće, malo suptilnije, je jasno traženje da se zakona ne testira na građanima. Naime, ekonomisti kao društveni znanstvenici su u nemogućnosti provoditi eksperimente sa ekonomskim politikama na građanima i iz njih izvlačiti zaključke. Kad bi se bar moglo, zaključci ekonomske znanosti bili bi vjerojatno čvršći od postojećih. Ali iz recimo "moralnih" razloga to je nemoguće provesti. Sve do sada dakako! U emisjij Otvorenog, predstavnica sindikata Dragica Mišeljić je puno puta zatražila da se prvo sačekaju "službeni" podaci i barem koji mjesec provedbe zakona, a tek onda ide u reviziju i možda ukidanje zabrane/dozvole na rad (čitajte kako vam paše). Izgleda da sinidkate ne zamaraju izgledni određeni gubitci zaposlenja i prihoda kao izravnih posljedica zabrane. Možemo li onda testirati na građanima još koju ekonomsku politiku da definiramo posljedice? Možda rezanje svih poreza za 50%? Oslobađanje plaćanja svih poreza na godinu dana jedan nasumce izabrani grad? Ajde neka bude Vukovar, da vidimo koliko će populacija i lokalni BDP skočiti u godinu dana. Ili kad već diskriminiramo među sektorima kod zabrane rada Nedjeljom, možemo diskriminirati među sektorima i u poreznoj politici. Zli špekulanti na burzi će plaćati dvostruki porez na sve svoje prihode godinu dana, a radnici u tekstilnoj industriji neće plaćati porez na ukupne osobne prihode. Kakav bi bio utjecaj na promjenu BDPa u godinu dana? Ako ništa drugo, ovaj potez Vlade će u budućnosti poslužiti ekonomistima kao dobar slučaj za studiranje agregatnih implikacija posebne radne regulative na troškove koje poduzeća i radnici moraju snositi tokom prilagodbe radne snage.

Nažalost, uz sve pohvale SDPu na protivljenju ovoj zabrani rada, bilo je i glupih izjava iz njihovih redova ovaj tjedan. Koliko Sanader pokazuje ekonomskog nerazumjevanja, toliko mu Slavko Linić parira.

Saborski zastupnik Socijaldemokratske stranke (SDP) Slavko Linić ocijenio je da su štete učinjene gospodarstvu zbog isključenja plina enormne i da će se još povećati interventnim uvozom plina te da je za to odgovorna Vlada, a gospodarstvenicima je poručio da za štetu nastalu u njihovu poslovanju tuže državu.

Za sada, definitivno biser godine, a nismo nego 2 tjedna u novoj. Linić je uvijek dobrom dozom bio politikant, ali kakva budalaština je pak ovo. Drugim riječima, porezni obveznici tužite sami sebe. Uvijek je fascinantno čuti izjave ili objašnjenja u kojima je država kriva, treba snositi posljedice te ako treba i platiti kaznu. Jer po toj nekoj teoriji, kad je prisilimo tužbom da plati štetu, država će platiti svojim novcem. Ili je ideja da će Ministri i zastupnici platiti iz svog džepa? Osim što država nema ni lipe svog novca, što mnogima ne dopire do glave. Generalno govoreći, sav prihod države dopire iz poreza sada ili u budućnosti. I kada država posudi novac izdavanjem obveznica, možemo razmišljati da svaki deficit danas znači viši porezi koji će to isplatiti u budućnosti. Država nije neki zasebni akter, tamo negdje izvan ekonomske sfere ili "iza duge." Država je ubačena u krug ekonomske aktivnosti i svoje prihode crpi iz primarnih aktera poduzeća i građana, bez obzira čije stranke ministar je u Ministarstvu Financija. Tako kada država treba isplatiti milijunske kazne zbog silnih tužbi, novac koji isplati dolazi iz poreznih prihoda od radnika, potrošača, poduzetnika, vlasnika ne iz vedra neba ili Linićevih iluzija. Ironija bi bila da SDP osvoji sljedeći mandat i na naplatu dobije silne odštete gospodarstvenicima zbog plinske krize. Ne bi se valjda iznenadili kad bi račun došao na adresu Ministarstva Financija, a ne na adresu HDZa?

Kritika da Vladina energetska politika nije bila kvalitetna u svim ovim godinama je jedna stvar. Ali i da je Vlada kriva za postojeće plinsko stanje, potpuna je glupost da gospodarstvenici tuže državu koja bi onda morala platiti odštete tako da bi uzela od gospodarstvenika/radnika/potrošača Petra da bi dala gospodarstveniku/radniku/potrošaču Pavlu. Tako, gospodarstvenici tužite državu, ali nemojte biti iznenađeni tko će na kraju platiti odštete. (Samo što ja mislim da poduzetnici imaju više mozga od Linića.)

• Dnevnik Bepo - Sub, 17/01/2009 - 08:49
  
• Komentari 11
• 3029 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar