pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Koliko ste puta do sada čuli (pročitali) izjavu nekog političara kako „moramo jačati našu lokalnu upravu i samoupravu“? Koliko puta i novinari pišu o „lokalnoj upravi i samoupravi“?
Nauporniji su na HTV-u, gotovo da nema političke ili informativne emisije a da oni lokalno ne UPRAVLJAJU i samoupravljaju.
Odakle je u naš politički i javni govor ušla ta kovanica o lokalnoj upravi i samoupravi koja znači isto kao da kažete da ste jeftino kupili drveno željezo.
Možda bi bolje bilo pitati se kada , zbog koga ili čega i kako je to napravljeno.

Idemo redom.
KADA?
Sve je započelo 1993. godine i usvajanjem sadašnjeg teritorijalnog (komunalnog) ustroja u Hrvatskoj i ustrojavanjem općina , gradova i županija. Općine i gradovi dobili su status lokalne samouprave a županije i grad Zagreb lokalne uprave i samouprave. Općinski načelnici i gradonačelnici dobili su status lokalnih dužnosnika a župani i gradonačenik Zagreba status državnih dužnosnika.

ZBOG KOGA ILI ČEGA?
Tadašnji Predsjednik Republike Franjo Tuđman smatrao je da ON ,kao vrhovni poglavar mora imati ovlasti potvrđivanja izbora župana i gradonačelnika grada Zagreba, hrvatske metropole. Podsjećam, izbor župana vršila je Županijska skupština, odnosno Gradska skupština Zagreba birala je gradonačelnika, prijedlog je išao Vladi koja je Predsjedniku Republike predlagala POTVRDU izbora. I tek nakon potvrde poglavara izbor župana ili gradonačelnika Zagreba bio bi pravovaljan.
Značaj te poglavareve potvrde najbolje je došao do izražaja sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća kada je u Zagrebu na izborima pobjedila oporba. Franjo Tuđman ODBIO je potvrditi čak 4 ( slovima : ČETIRI) kandidata za zagrebačkog gardonačelnika . To su bili Goran Granić, Jozo Radoš, Dražen Budiša i Ivo Škrabalo.
„Neću dopustiti oporbenu situaciju u Zagrebu“ jednostavno je obrazložio odijanje potvrde i četvrtog kandidata. I naravno, imenovani je povjerenik Vlade (Marina Matulović- ¬Dropulić), a kasnije su održani i izvanredni izbori. I nije više bilo oporbene situacije u metropoli jer je HDZ kupio dvoje vječnika HSS-a ( Buković , Šporer)

KAKO?
Tektopisci zakona imali su ozbiljnih problema Tuđmana uvjeriti da Hrvatska kao potpisnica Europske povelje o lokalnoj samoupravi ne može uvesti tu skandaloznu potvrdu izabranog župana od strane predstavničkog tijela. I našli spasonosno rješenje: Županijama i županima odnosno gradu Zagrebu i gradonačelniku dali su mali dio ovlasti državne uprave. Tako je na primjer župan bio šef Matičnog ureda, Ureda za statistiku, Ureda za opće i pravne poslove, Ureda za imovinsko-pravna pitanja, Ureda za katastar mada su svi oni bili dio Ureda državne uprave i imali svoga Predstojnika. Spajajući nadležnosti kolane samouprave i državne uprave nastala je i kovanica „lokalna uprava i samouprava“. Najsmješnije u svemu je bila činjenica da su svi ti predstojnici ureda u sklopu Ureda državne uprave sa stručnog stajališta i obavljanja poslova bili odgovorni resornim ministrima. Samom činjenicom da je gradonačelnik Zagreba i župan imao dio ovlasti državne uprave stvorena je i zakonska pa i ustavna pretpostavka da se Predsjednika Republike ovlasti za potvrdu izbora župana i gradonačelnika Zagreba.

DO KADA?
Godine 2001. Sabor donosi novi zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi kojim se sve ovlasti državne uprave oduzimaju županijama i gradu Zagrebu i prenose na Urede državne uprave u županijama. Ne radi se dakle o decentralizaciji nego o dekoncentraciji službi i ovlasti države u gradove-sjedišta županija.
Općine i gradovi ostaju jedinice lokalne samouprave a županije i grad Zagreb dobivaju status regionalne (područne) samouprave. I župani kao i gradonačelnik Zagreba više nisu državni dužnosnici.
Sada pak se sigurno pitate zašto su županije dobile status područne pa u zagradi (regionalne) samouprave? Ako sam dobro informiran , tome je kumovao Dražen Budiša, tadašnji član vladajuće koalicije koji se strašno bojao regionalizacije Hrvatske smatrajući da to može dovesti do autonomaštva u pojedinim dijelovima Hrvatske. Nađeni je kompromis u nazivlju područna-regionalna samouprava.

Ima još jedna zanimljivost. Do 2001. gradonačelnik Zagreba i župani, za razliku od općinskih načelnika i svih drugih gradonačelnika nisu mogli biti i zastupnici u Hrvatskom saboru zbog toga što su bili državni dužnosnici. Ako su to prestali biti od 1. srpnja 2001. zašto je i dan danas ostala nespojivost tih dviju dužnosti? Zato što je u to doba koalicijski bog i batina u Saboru Mato Arlović uporno odbijao promjenu zakona o izboru zastupnika koje su podnosile pojedine stranke ali i ja kao tadašnji vanjski član Saborskog odbora za lokalnu i područnu samoupravu.

Dakle, u Hrvatskoj ne postoji lokalna uprava i samouprava. Imamo državnu upravu te lokalnu i područnu samoupravu.
Ako je uprava onda je državna, ako je samouprava onda je lokalna. Ne postoji drveno željezo.