pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Pravda, odnosno suđenja u lokalnoj zajednici, su zapravo idela kojem treba težiti. Jer kad lokalni sud presudi za zločine koje je počino jedan od "njiihovih" ima puno veću težinu, od one iz udaljenog suda. To je očito na presudama iz Haag-a. Svi, i Hravti i Srbi, a i Bošnjaci ih doživljavaju kao nametnute. Svi tvrde da je Haški sud najoštriji prema "njihovim", a ne prema onim drugim.
Lokalno pravusuđe presudom, priznaje postajnje zlođina čiji su počinitelji iz "njihovih" redova, osuđuje same zločine kao takve te samog počinitelja. Počinitelj, osudom zločina kao takvog prestaje biti heroj, postaje zločinac. A da su se ta suđenja vodila na vrijeme, recimo, odmah nakon Oluje, ili 1991 u Gospoću, spriječili bi se oni koji su bili poslije. TZoje, kako sam rekla idealna situacija.
Hrvatska je naravno, daleko od toga. Kod nas ovdje mnogo puta pominjani suci Lozina i Milanovića, a mnogi drugi, anonimni, "naše" zločince, doživljavaju kao heroje, i ne sude im baš da se drže zakona ko pijan plota. Zato, one "njihove" zločince, osude i zbog zločina njihovih dalekih predaka. Neam objektivnosti ni pravednosti.

Problem "pravde u lokalnoj zajednici" je problem neovisnosti i kvalitete sudstva - u ovom trenutku Hrvatska na zalost nema uredene odnose u sudstvu na nacin da ono doista bude oslobodeno pristranosti, utjecaja, javasluka, nestrucnosti i pritisaka.

Odredeni ljudi i instance su takoder ogrezli u korupciji i nezakonitim radnjama, drze jedni druge u ravnotezi straha, mnogi su si uzajamno pogodovali u nezakonitim radnjama, masa drugih koji nisu bili ukljuceni u to, ali su znali je suteci dozvoljavala.

Procesuiranje kriminala se zadrzava na nebitnom, kad se i dogodi da se krenu rjesavati krucijalne stvari, sve vrlo brzo postane razvodnjena otopina jer se za to pobrinu sve zainteresirane strane. Nitko se NE USUDUJE istjerivati stvari do kraja jer se ne zna gdje bi moglo zavrsiti, tko ce se naci na udaru i koliko ce dalekosezne posljedice imati rasplet dogadaja. Moguci svjedoci strahuju za vlastitu sigurnost, suci postaju samo instrumentom dokazivanja privida vladavine prava, akteri su sigurni od progona.

Kriminal je u nasem drustvu premrezio gotovo sve, nista i nitko nije imun - na to smo do te mjere navikli da svaka nova afera zapravo spusta prag osjetljivosti. Stvaraju se opasni presedani koji na opci uzas prijete da postanu pravilo kao MO nedodirljivih pojedinaca u sudstvu - ali ne dogada se NISTA - sankcija nema .

Na zalost - ne, ne vjerujem u pravdu u lokalnoj zajednici sve dok se ne uvedu kontrolni mehanizmi i dokinu povlastice djelitelja pravde kao onih koji imaju diskreciono pravo na pravicnost bez obzira kakva ona bila. Ne vjerujem u pravdu u lokalnoj zajednici sve dok castan covjek ne smije reci istinu a da ne bude u strahu za sebe i svoju obitelj. Ne vjerujem u pravdu u lokalnoj zajednici sve dok ona bude jeftina stavka na cjeniku interesnih skupina koje kupuju ljude koji odlucuju.
Sto dakako ne znaci da bi netko drugi bolje od nas samih znao pravicno prosuditi koji i kakvi su nasi grijesi i zasto su nastali - ali da mogu biti dobri i neovisni arbitri nasih propusta i neutralizirati slabosti sustava kao savjetnici s ovlastima korekcije u slucaju potrebe - to da.

Budući je pravda već kao pojam nedjeljiva i ima univerzalnu vrijednost, odgovor na prvi dio pitanja je negativan. Nema bolje ili lošije pravde, nje ima ili nema.

O udaljenosti se može raspravljati jedino u svjetlu dostupa informacijama jer je percepcija javnosti vrlo važna kod ocjene da li je pravda zadovoljena. U tom smislu nije nevažno da li će do lokalne zajednice doprijeti samo informacija da je netko optužen i osuđen na neku kaznu nego je važno znati da li su nedjela odgovarajuće (potpuno) prezentirana. Nisu rijetki slučajevi kad žrtvi više znači da se za zločin zna i da se "razotkrije" kakva je osoba počinitelja nego sama visina kazne, makar kolika da je (slučajevi kad "nema dovoljno visoke kazne" ili "što ja imam od toga što je počinitelj kažnjen").

Na temelju naših dosadašnjih iskustava, dovoljno informacija nema i javnost nema osjećaj da je pravda postignuta. Zašto su informacije izostajale i izostaju, posebna je priča.

Nadalje, kod nas su suđenja suviše ispolitizirana i suci pod pritiscima bilo javnosti bilo politike, a možda i nesvjesno, sude u velikoj mjeri pristrano, čast rijetkim izuzecima.

Mislim da nije nebitan i rad tužiteljstva, odnosno, hoće li se ono zadržati na optuživanju razine počinitelja ili će istraživati i procesuirati (više) razine nalogodavaca.

Možda kad bi bili ustrojeni posebni sudovi za ratne zločine i posebni odjeli tužiteljstva (mislim da ovo drugo imamo - eto ti informiranosti!) i u njih bili uključeni relevantni inozemni suci i istražitelji, taj naš osjećaj politizacije i neobjektivnosti bi bio manji i sveden na zanemarljivo.

Nisam siguran da li kod nas postoji dovoljno političke volje da se tako nešto napravi, odnosno dozvoli. A ako toga nema, javnost neće biti dovoljno pripremljena da prihvati istinu.