Naslovnica › Dnevnici › opinioiuris dnevnik

Lisabonski ugovor protiv demokracije

Sub, 15/12/2007 - 23:59 — opinioiuris

Političari novi multilateralni ugovor Europske unije, koji će biti dodan setu od već postojećih 6 ugovora (više u: Ugovor a la carte) koji su pravni temelj za nadnacionalno generiranje gomile propisa, komentiraju u Europi potpuno različito. Tako je recimo slovenski državni tajnik integracionistički zavapio "Nikad više ne smijemo podbaciti", a pridružio mu se i francuski parlamentarac koji vjeruje da će "Ugovor izvesti Europu iz rutine". S druge strane, Britanci su istaknuli "Duboko nečastan proces", a Nizozemci, koji su prethodni ugovor odbili na referendumu, pozvali su ponovno "Potreban je novi referendum". Lobist Roland Rudd kontrirao je i njima i britancima izjavom da je "Pričanje o superdržavi hiperbolična glupost".

Jedno od obilježja demokracije - otvorena rasprava - i zanimljivost međudržavne debate zaobišli su Hrvatsku koja je, makar na putu za EU, trenutno zaokupirana učenjem osnova demokracije kroz borbu za vlast i čavrljanjem o ZERPu (makar većina sudionika rasprave ne zna ni što ZERP jest). Hrvatski političari nisu sadržajno komentirali novi ugovor uopće, a kamoli raznoliko, no to nije iznenađenje jer Hrvatska slabo ili pogrešno i neinformirano raspravlja o EU čija bi htjela biti članica.

Ta EU dobila je novi temeljni Ugovor iz Lisabona koji mijenja na referendumima propali Ustav za Europu. Jesu li propali i novi ugovor dovoljno različiti da ne propadne i novi?


Makar se europski političari trude prikazati razlike između poslijednja dva ugovora, Lisabonski ugovor nije napustio sve ideje iz Ustava za Europu, posebno one koje se tiču lakšeg funkcioniranja glomazne i složene unije. Umjesto rotirajućeg predsjedništva (uskoro u rukama ne jedinih "nemilih susjeda") uvodi se predsjednik Europskog vijeća (koje nije isto što i Vijeće Europe) s mandatom od 2 i pol godine. Europsko vijeće se okuplja na u javnosti poznatim "summitima", a sastoji se od poglavara država članica i predsjednika Europske komisije koji zajednički ucrtavaju politiku EU institucija. Uz predsjednika EV-a, uvest će se i svojevrsni ministar vanjskih poslova, koji će objedinjavati dosadašnje funkcije posebnog povjerenika za vanjske odnose (trenutno Javier Solana) i povjerenika Europske komisije za vanjske poslove. Od 2014. Europska komisija, svojevrsna "vlada" EU, imat će manje povjerenika nego država članica, a između 2014. i 2017. promijenit će se i brojevi glasova koja određena država ima u određenoj EU instituciji (uz spomenute EK i EV tu su još i moćno Vijeće ministara i sve moćniji, ali još uvijek nedovoljno jaki Europski Parlamet). Europski sud pravde, nadležan za nadgledanje provođenja EU-prava, dobit će nadležnost nad nadzorom "justice and home affairs" propisa (npr. kaznena politika) koji se smatraju obilježjem suverenosti. Lakše odlučivanje o takvim i drugim propisima omogućit će uklanjanje veta iz značajnog broja pitanja. Novi ugovor isto kao i stari ima za cilj pripremiti EU za izazove onog što je ispred nje i pretvoriti ju u lidera u rješavanju globalnih problema jačom integracijom.

Zato ga nisu svi dočekali raširenih ruku. Britanski premijer Gordon Brown je zbog "obaveza u Westminsteru" zakasnio na ceremoniju potpisivanja sporazuma u gotičkoj crkvi, no pretpostavlja se da jednostavno nije htio da ga novinari slikaju jer ga kod kuće čeka pritisak za održavanje referenduma, makar je rekao da ga neće biti. Europski fotografi ostali su uskraćeni za fotografiju 27 zagrljenih i ujedinjenih političara jednostavno zato jer Europa odnosno njeni narodi nisu uvijek ujedinjeni (pa na slici zato samo mašu). Najveći problem je referendum jer političari priznaju da je novi ugovor u suštini sačuvao ustavni ugovor, ali usprkos analogiji odbijaju referendum i predlažu običnu ratifikaciju međunarodnog ugovora u parlamentu. Koliko se neki boje negativne odluke na referendumu pokazuje i Brownov potez koji je da bi dodatno ublažio "referendumski potencijal" Lisabonskog ugovora izborio toliko opt-out klauzula da neki opravdano prigovaraju da se čini da postoje dva ugovora - onaj za 26 članica i posebni za UK.

Doduše, treba znati da su prethodnih 6 ugovora na kojima počiva EU (Ugovor o zajednici za ugljen i čelik, 1951.; Rimski ugovor, 1957.; Single European Act, 1986.; Ugovor iz Maastrichta, 1992.; Ugovor iz Amsterdama, 1997. i Ugovor iz Nice, 2001.) uglavnom ratificarni u parlamentima, s tek nekoliko slučajeva referenduma. Na primjer, Ugovor iz Maastrichta Danska je prvo na referendumu odbila, što je isprovociralo referendum u Francuskoj koja ga je tanko podržala pa su se nakon toga Danci predomislili. No nakon što je potpisan i upućen na ratifikaciju, ustavni ugovor iz 2004. (koji je trebao jednim potezom zamijeniti svih prethodnih 6) referendumom su zaustavili Francuzi i Nizozemci što je zaustavilo čak i procese ratifikacije u parlamentima drugih članica jer je ugovor koji se počeo spremati 2001 jednostavno propao. Tri godine nakon odbijanja institucije EU morale su raditi pod pritiskom 25 odnosno 27 članica bez nužne reforme, a sve zbog inzistiranja na himnama, zastavama i ostalim integracionističkim simbolima u tekstu ugovora koji niti jedan prosječno informirani građanin ne može pravilno ocijeniti zbog iznimne složenosti. Ugovori su upravo zbog složenosti neprikladni za ocjenu na referendumu koji predstavlja rijedak oblik direktnog demokratskog odlučivanja i pravu "vladavinu naroda". Ustav za Europu (tekst) bio je vrlo složen i opsežan jer je ukidao sve prethodne ugovore (i baš zato nije bio "ustav" jer ustavi nikad nisu tako dugački).

No i provođenje referendumskih kampanja za međunarodni ugovor poput Lisabonskog naišlo bi na klasične probleme. Kako na primjer objasniti građanima kako točno ugovor mijenja odnos glasova koji je toliko složen da ga i upućeniji teže shvaćaju jer u EU paralelno operiraju sustavi obične većine, jednoglasnosti i kvalificirane većine pri čemu su za svako područje i instituciju pravila drugačija. Lisabonski ugovor ukida "veto" ali zapravo se ne radi o vetu nego smanjivanju slučajeva kada je potrebna jednoglasnost (konsenzus) tako da se kod njih po novome traži "samo" kvalificirana većina koja mora sadržavati barem 55% članica koje predstavljaju barem 65% stanovništva EU.

Ili kako pojasniti da se pojačana uloga Europskog parlamenta (koja zapravo erodira suverenost država članica) očituje u povećanom broju slučajeva kada se traži tzv. co-decision procedure (koji je uveo Ugovor iz Maastrichta), koji je jedan od tri načina sudjelovanja parlamenta u donošenju europskih propisa (uz consultation procedure i cooperation procedure). "Postupak suodlučivanja" obuhvaća glasanje za prijedlog EK pred parlamentom i Vijećem ministara (u kojem sjede ministri vanjskih poslova država članica) gdje u slučaju da se VM ne složi prijedlog zajedno s "common position"-om VM-a ide na ponovno glasanje u parlament koji ga usvaja ili odbija, no ako ga izmijeni Vijeće može izaći pred Conciliation Committee koji ima zadnju riječ. Kako se postupak su-odlučivanja, u kojem parlament ima jaku ulogu (za razliku od ostala dva postupka), primjenjuje samo na ona područja koja ugovori specifično predviđaju (do sada slobodno kretanje ljudi, unutarnje tržište uz neke iznimke, okoliš, zaštita potrošača, obrazovne mjere, javno zdravlje, mjere zapošljavanja, trans-europske infrastrukturne mreže) trebalo je ugovorom povećati broj područja i tako parlamentu dati veću ulogu u donošenju propisa i time ga, kao jedini demokratski izabrani organ EU, ojačati. Sad to treba pretočiti u kampanjski slogan za referendum. Simple, isn't it?

Sedmi ugovor još više Europsku komisiju približava radi njenoj ulozi koja se često sažima u "guardian of the treaties", kojih je sve više. Makar olakšava rad nekim instuticijama, sedmi ugovor, uz već postojećih šest, sigurno ne čini funkcioniranje unije transparentnijim i jasnijim građanima pa se EU ponaša suprotno svom cilju "približavanja građanima". Da bi EU približili sebi i pozvali ju na odgovornost neki građani EU zahtijevaju referendum (u Irskoj je lansirana kampanja "Ne Lisabon!") što političare stavlja u tešku poziciju protivljenja toj ikoni participativne demokracije ili ulaganja ogromnih sredstava za kampanje koje ultimativno ne mogu uspjeti pa zato planiraju izbjegavati referendume u zemljama koje imaju brojne euroskeptike. Na taj način u tim zemljama umjetno stvaraju potporu ugovoru koji nema jasnu potporu građana što ne pomaže prihvaćanju europskog intergracijskog procesa i ne garantira da je Lisabon poslijednja stanica u izmjenama i dopunama temelja EU kojih je do sada bilo sedam.

Propadne li Lisabonski ugovor samo na jednom referendumu, EU će biti u poziciji pristojno zamoliti građane te zemlje da ponovno razmisle, kao recimo Irci koji su inicijalno odbili Ugovor iz Nice, a planiraju referendum i ovaj put. No desi li isto što i 2005., ono što je počelo kao sigurnosni plan Francuske (koja je sklopivši ugovor o zajedničkom tržištu ugljena i čelika s postratnom Njemačkom njenu ratnu mašineriju stavila pod svoju kontrolu) i razvilo se u najjači trgovinski blok i faktor vanjske politike na kontinentu ući će u najdublju krizu ikada koja bi mogla na duže vrijeme zaustaviti projekt mira i sigurnosti u Europi star više od pola stoljeća. Pokažu li se predviđanja Open Europe točna, a prema njima 75% građana EU želi referendum, a 41% želi smanjenje ovlasti EU, izbor europskih političara se svodi na visoki rizik regionalne krize ili nedemokratsko postupanje, a njihov izbor odlučit će i o mogućnosti Hrvatske da uđe u blok jer tek ovaj ugovor (ma što vam Ivo Sanader govorio) omogućava primanje više od 27 članica.

Referendum ili parlamentarna ratifikacija?

Discuss.

Komentari

Pon, 17/12/2007 - 17:54 — griotta

ovisi koji krajnji rezultat

ovisi koji krajnji rezultat osoba koja odgovara priželjkuje. ako želi još jedan dokument koji će doživjeti sudbinu europskog ustava, onda referendum, a ako želi novi ugovor koji će zaživjeti, onda parlamentarna ratifikacija.

Ned, 16/12/2007 - 22:18 — bet

Mislim da bi referendum o

Mislim da bi referendum o lisabonskom ugovoru propao u većem broju zemalja članica EU i zato se političari dovijaju svemu i svačemu kako bi opravdali njegov izostanak, odnosno guraju parlamentarnu ratifikaciju kao izlaz iz situacije stvorene debaklom europskog "Ustava" na referendumima u Nizozemskoj i Francuskoj. Usput rečeno, "Ustav" je u mnogo čemu bio bolji i konzistentniji dokument.

Imaju li političari pravo kada tako postupaju?

Protivnici EU integracije (a to su ipak uglavnom manje stranke, pokreti, gradjanske udruge i slično, dok su dominantne političke snage u širokom raskoraku sa svojom bazom i mahom su za) upozoravaju na suspenziju demokracije kako u samom procesu ratifikacije a tako i u sadržaju ugovora. Oni su u prednosti jer je njihova poruka razumljiva svima: čovjek-gradjanin ne mora biti detaljno upućen u sadržaj ugovora a da bi shvatio ili instiktivno osjetio "opasnost" od udaljavanja težišta odlučivanja u smjeru brisselskih i strasbourških koridora. Zajedničko im je manjak jasne alternative tekućem procesu, odnosno manjak odgovora na važna pitanja otvorena ekonomskom globalizacijom, demografskim razvojem i imigracijom te uspostavom novog svjetskog sigurnosnog poretka.

Vodeće političke snage otjelovljene u potpisnisima lisabonskog ugovora u velikom su procjepu gubitka vjerodostojnosti zbog proguravanja Ugovora na mala vrata s jedne, i nasušne potrebe za povećanjem efikasnosti rada Unije u najvažnijim sferama njenog djelovanja. Naprosto je tragikomično pratiti kako su neki od njih prisiljeni pribjegavati metodama "preveslavanja" naroda dostojnim balkanske politike, pritisnuti političkom situacijom. Čovjek ne može a da ne pomisli koliko bi dobrih savjeta mogli dobiti na ovoiim prostorima.

Upornost u namjeri i odlučnost akcije da se Ugovor konačno potpiše i ratificira otkriva da je zaista "pet do dvanaest", tj. da je EU sa 27 članica praktično paralizirana aktualnim režimom donošenja odluka. Istovremeno, problemi same EU i Svijeta u cjelini se gomilaju. Od EU se s pravom očekuje da svojom veličinom i ekonomskom snagom efikasno utječe na smjer najvažnijih procesa, ali to se već u nebrojeno slučajeva pokazalo kao isprazna nada. Iako neizmjerno važna, ta poruka jako teško stiže do običnih gradjana EU, zabrinutih za svoj politički utjecaj, za svoja radna mjesta, za obrazovanje svoje djece, za svoje zdravlje, za posljedice prekomjerne imigracije itd.

Sve to jest jako važno, ali mislim da bi gradjani EU trebali zažmiriti i "progutati" Ugovor. Ako se pokaže da ne valja, zamijeniti će ga neki bolji u budućnosti. A ostati na sadašnjem stanju ili se vratiti natrag moglo bi se pokazati kao preskupi gubitak vremena.

Ned, 16/12/2007 - 23:14 — ap

Napetosti A) političkih i

Napetosti A) političkih i interesnih elita koji guraju veću efikasnost EU sa teško usklađenim interesima te B) protivnici takve EU integracije koji su sve zabrinutiji takvim kardeljizmom,
se na RH dominantno pokušavaju prodati kao ekskluzivna roba, jer smo objektivno pogodno tlo za to, tradicijski veoma pogodno za bilo koje gluposti sa istoka, zapada, sjevera i juga.

Cijela naša "industrija" desetljećima na tome profitira, u vezi sa s vanjskim okolnostima i zajedno s njima drži latentno nesređena i izvanredna stanja, sa iznimnim profitima na tome.

U RH nikada nije bilo dvojbe veze sa svijetom ili ne, pola ljudi je po svijetu i stoljećima su grčevite borbe za normalnim odnosima sa ostalom Evropom. Međutim, "austrijski oficiri i mađarska grofovska bagra" (mladi Krleža, u vezi Starčevića) nisu omiljeni, kao ni taalijanski fašiti koji su najednom humanisti.

Naši agenti raspoređeni po EU upozoravaju da ne "srljamo kao guske u magli" nego da se, iskusni takvom kardeljizmu, pripremimo ovaj put. I tako se pripremamo.

Izvjesni bijesdrugi, kolega komentator ovdje (koji je usput rečeno neki žužulovac, imotska filozofija), upozorava da se zbunjivanje vrši naglim ubacivanjem u pripremljene labirintiće. Potcjenjuje se hrvatska praksa, vična evropskim poslovanjima i trikovima.

Dakle, nastavlja se inercija sendviča, koja nailazi na sve veće otpore. Vjerojatno je otvoren proces u kojem će se hrvatska glavnina paralelno emancipirati, baviti sređivanjem kod kuće i sve složenijim odnošenjem prema EU integraciji, gdje bi moglo biti iznenađenja.

Hrvatska vjerojatno postaje emancipiraniji dio Evrope, nakon dugih guranja na začelje kolone su izvučene pouke i sada smo Berlin.

P.S. Daj što više eu komentara, postajemo i povratno zanimljivi.

Pon, 17/12/2007 - 11:46 — bet

Hrvatska će ući u EU -

Hrvatska će ući u EU - koju godinu prije ili poslije i nije toliko važno, kad je već ionako izgubljeno dragocjeno vrijeme. Ali, ponekad, vrijeme čekanja se može i kapitalizirati, odnosno njegove negativne posljedice mogu se ublažiti njegovim pametnim korištenjem. Desetgodišnje zakašnjenje u odnosu na bratsku deželu Sloveniju i ostale stvorilo je šansu da Hrvatska (a) uči na greškama i problemima desetorice primljenih 2000, (b) bolje shvati složene mehanizme moći koji vladaju u EU i na to pripremi diplomaciju, i (c) izvrši važne pripreme u gospodarskoj sferi da bi spremnija dočekala učlanjenje.

Kako stvari stoje, izgleda da je malo od toga iskorišteno:

- nije mi poznato da su stvoreni intenzivni bilateralni odnosi sa novim članicama u smislu prijenosa iskustava iz čega bi se crpla dragocjena iskustva;
- nije mi poznato da su u zemljama predsjedavateljicama Unijom osnivani udarni lobistički i diplomatski timovi za promociju hrvatskih interesa;
- premalo je učinjeno da važne privredne grane (prije svega proizvodnja hrane) dobiju bolju startnu poziciju nakon definitivnog pristupa zajedničkom tržištu;
- itd.

Možda nisam dovoljno upoznat, pa se unaprijed posipam pepelom ako nisam u pravu.

Stvarni pozitivni efekt čekanja je u slučaju Hrvatske to na što ukazuješ, a to je jedan manje-više spontani proces sazrijevanja u samoj Hrvatskoj koji će se pozitivno odraziti na sam proces integracije s EU. EU je i u masama demistificirana kao bogati Eldorado i carstvo idealizirane pravde (zemlja Nedodjija), i sve više se shvaća da i ta medalja ima dvije strane. To predstavlja raspršenje magle i preduvjet je za ostvarenje jednog kvalificiranog "da" za članstvo.

Pitanje je samo da li je ta spontanost dovoljna da se to raspoloženje produktivno iskoristiti za ostvarenje zdravijeg i po Hrvatsku uspješnijeg procesa pridruženja. Iskustvo govori da se dobre stvari nikada ne dogadjaju same od sebe, pa tako i ovdje postoji mali milijun mogućnosti da se zabrlja.

Pon, 17/12/2007 - 12:56 — ap

premalo je učinjeno da

premalo je učinjeno da važne privredne grane (prije svega proizvodnja hrane) dobiju bolju startnu poziciju nakon definitivnog pristupa zajedničkom tržištu;

Obzirom da je Hrvatska skoro 40 godina financijska, građevinska, turistička i ideologijska velesila, problem hrane je rješen jednostavno, sve u najbolje ruke (sve Todoriću i nešto švercera) i držanje linije (gladovanje) ili debljanje šrotom sa svjetskog tržišta, kao u Srbiji (sve Miškoviću) koja je sada u dramatičnom razdoblju od toga. Sada se je pojavio izvjesni Friščić, koji za razliku od Tomčića nije građevinar, i RH je u mentalnom kolapsu, jer da se kod nas navodno ništa oko hrane ne isplati, kao u Africi, EU i Todorić brinu za nas.

Istovremeno je naš istureni agent na bedemima EU u Sloveniji, lijevi filozofski pisac i novinar Srećko Pulig sa Trešnjevke (koji se btw ne snalazi po Trešnjevci), uočio izvjesna gibanja po Sloveniji, koja upućuju na potrebu pažnje oko svega.

Tako ovih dana sendvič između istoka i zapada radi punom parom. Uz ostalo su aktualne provjere oko "sit gladnom ne vjeruje" te "tko je pojeo batak".

O financijama, građevinarstvu, turizmu i ideologijama najbolje ne otvarati temu - naš kardeljizam je odavno nadgrađen maoizmom i EU kardeljisti su tu za naše diletanti.

O financijama, građevinarstvu, turizmu i ideologijama najbolje ne otvarati temu - naš kardeljizam je odavno nadgrađen maoizmom i EU kardeljisti su tu za naše diletanti.

Pon, 17/12/2007 - 12:35 — opinioiuris

EU je i u masama

EU je i u masama demistificirana kao bogati Eldorado i carstvo idealizirane pravde (zemlja Nedodjija), i sve više se shvaća da i ta medalja ima dvije strane.

To nije ništa revolucionarno, u svim zemljama koje su pristupale EU podrška je padala kako su se članstvu približavale jer negativnosti počinju dobivati javnu pozornost. Problem pristupnih vlada je održati podršku na iznad 50% radi referenduma, a Hrvatska se suočava s problemom da ni startna pozicija podrške (koja će padati što se više budemo približavali) nije značajno veća od 50%.

Opinioiuris

Pon, 17/12/2007 - 13:22 — bet

Niska startna pozicija

Niska startna pozicija podrške EU u Hrvatskoj posljedica je otezanja čitavog procesa čime entuzijazam splašnjava sam po sebi, a napredujuća skepsa je dobro potpomognuta i objektivnim problemima kroz koje EU prolazi. To i ne bi bilo loše samo po sebi, kada bi političari to shvatili i počeli odgovarajuće tretirati.

To a i ostali faktori prilično eksponirani u medijima, kao što je otpor konzervativnijeg i/ili manje obrazovanog dijela stanovništva (sir i vrhnje), strah od totalne rasprodaje nekretnina, i slično, nema u Hrvatskoj adekvatnu protutežu u smišljenoj politici informiranja i obrazovanja stanovništva, kako bi se na uravnotežen i pojednostavljen način narodu objasnilo što će za Hrvatsku značiti članstvo u EU - i u pozitivnom i u negativnom smislu. Velika većina ljudi još uvijek ima jako maglovitu predodžbu o tome što je zapravo i kako funkcionira EU.

Ako se krene sa žestokom kampanjom tek kratko prije donošenja odluke (pretpostavljam da tu neće ići bez referenduma), postoji realna opasnost da zbog nagomilanih frustracija, neznanja a možda i nekog nesretnog dogadjaja koji bi utjecao na raspoloženje, čitav projekt bude zaustavljen voljom naroda. Takav razvoj dogadjaja bio bi još jedan udarac Hrvatskoj u njenom formalnom i sadržajnom povratku u europsku obitelj.

Pon, 17/12/2007 - 11:56 — sm

EU je i u masama

EU je i u masama demistificirana kao bogati Eldorado i carstvo idealizirane pravde (zemlja Nedodjija), i sve više se shvaća da i ta medalja ima dvije strane. To predstavlja raspršenje magle i preduvjet je za ostvarenje jednog kvalificiranog "da" za članstvo.

Ako i jest u masama demistificirano, još uvijek su na snazi očekivanja bujice sredstava iz predpristupnih i pristupnih fondova. Zato je navala na vlast i priliku da se raspoređuje, usmjerava i općenito bude u struji toga. Da tko ne ostane kratkih rukava ili suhih gaća.

Pon, 17/12/2007 - 12:29 — bet

Pa vjerojatno nije daleko od

Pa vjerojatno nije daleko od istine da dobar dio političke elite i njenih satelita na važnim društvenim pozicijama odlučivanja promatra proces pridruživanja kao priliku za dodatno hapanje i učvršćenje pozicija - što kroz kreativno administriranje novca iz pristupnih fondova, što kroz perspektivu privlačnih sinekura u labirintima EU birokracije. Potencijalno to može imati katastrofalne posljedice ako izmakne kontroli.

U tome doduše ima i poteškoća, počevši od one banalne da svaka čvršća veza s EU u najmanju ruku zahtjeva solidno baratanje engleskim jezikom (što je još uvijek za jedan dio starije garde "elite" nepremostiva prepreka), osim ako nisi toliko "iskusan" da svoj nedostatak prikriješ svojom važnošću koju prisutnošću prevoditelja samo podcrtavaš. Osim toga, govoreći o pristupnim fondovima, problem je i u kontrolnim mehanizmima koje EU provodi, čime se manevarski prostor svodi na čisto domaći teren, te u srazu mentaliteta hrvatskih decision makera eventualno sklonih mućkama s onima iz Brissela gdje dobrim dijelom sjede birokrati protestantke provencijencije, a s takvima uglavnom nema labavo niti govora o bilo čemu nečasnome.

Sve to ne znači da je hapanje kroz korupciju, nepotizam u zapošljavanju i slične pojave moguće izbjeći (toga su svjesni i u EU, ali pod permanentnim nadzorom budnog oka javnosti (i pollitika.com!) se možemo nadati da će se svesti na prihvatljivu mjeru.

Ned, 16/12/2007 - 15:51 — Smucar

Samo jedna nadopuna: Janez

Samo jedna nadopuna:

Janez Lenarčič je državni sekretar (slično kao doministar) u Službi Vlade RS za evropske zadeve.

Slovenija više nema Ministarstva evropskih integracija.

Pogledajte sami: http://www.svez.gov.si/si/predstavitev/

Pozdrav iz Ljubljane.

Ned, 16/12/2007 - 16:29 — opinioiuris

Hvala na ispravci, treba ju

Hvala na ispravci, treba ju javiti i BBC-u. :) No on se barem trudi biti iscrpan pa se potkradu manje greške. S druge strane, hrvatski mediji nisu ni točni ni iscrpni. NovaTV je recimo ugovoru posvetila 30 sekundi u kojima je uspjela plasirati ove netočne informacije:

a) potpisan je "novi reformski ugovor ili Lisabonska deklaracija" - nije potpisana nikakva deklaracija nego ugovor, to su sadržajno različiti pojmovi;

b) ratifikacija bi trebala izvesti EU iz "institucionalne krize u koju je upala nakon propasti europskog ustava" - u institucionalnu krizu EU je upala prije 10 godina, a ugovor imena Ustav za Europu (koji nije ustav) ju je trebao riješiti;

c) referendum je najavila samo Irska, a "ostale zemlje o njemu bi trebale odlučiti u parlamentima" - gdje je nestao Portugal koji nije odlučio niti jedno niti drugo?

Ned, 16/12/2007 - 12:04 — grgo

Dilema je teška, jer je

Dilema je teška, jer je moguće da o njezinu rješenju ovisi politička budućnost Europske unije. Prednost referenduma je legitimnost njegova ishoda (naravno, uz uvjet da je referendumsko pitanje jasno i precizno postavljeno). Prednost parlamentarne ratifikacije (koja je također posve legitimna) je samo u tome što je to nešto jednostavniji proces s velikom vjerojatnošću pozitivne odluke. Njemački sociolog J. Habermas predlaže referendum koji bi se istovremeno održao u svim zemljama članicama:

http://europeanreferendum.blogspot.com/2007/04/jrgen-habermas-only-way-o...
http://www.newleftreview.org/A2343

Meni osobno se ovakav način više sviđa jer, za razliku od parlamentarne ratifikacije koja je usmjerena isključivo na brzo usvajanje novog ugovora EU, referendum obvezuje vlade zemalja članica na komunikaciju i odgovornost prema svojim građanima koji pak, s druge strane, na ovaj način direktno sudjeluju i utječu na kreiranje budućeg izgleda i funkcioniranja Europske unije. To je ujedno i efikasan način smanjivanja demokratskog deficita i jačanja legitimiteta institucija EU.

grgo

Ned, 16/12/2007 - 13:42 — opinioiuris

Referendum obvezuje vlade na

Referendum obvezuje vlade na komunikaciju prema građanima. Ali može li se složeni multilateralni ugovor koji je pun rečenica poput

Article 7 shall be amended as follows: (a) throughout the Article, the word "assent" shall be replaced by "consent", the reference to breach "of principles mentioned in Article 6(1)" shall be replaced by a reference to breach "of the values referred to in Article 2" and the words "of this Treaty" shall be replaced by "of the Treaties"

uspješno iskomunicirati?

Opinioiuris

Ned, 16/12/2007 - 14:55 — grgo

Ono što može shvatiti

Ono što može shvatiti prosječni član nekog od nacionalnih parlamenata država članica EU, može shvatiti i prosječni građanin EU. Simple as that. Osim toga, Habermas predlaže tri pitanja za opći EU referendum koji bi se trebao sprovesti na dan izbora za EU Parlament 2009. godine: Da li ste za to da EU ima svog neposredno izabranog/izabranu predsjednika/predsjednicu? Da li ste za to da EU ima svojeg/svoju ministra/ministricu vanjskih poslova? Da li ste za to da EU ima zajedničke financije? Čini se da se bitne reforme ugovora svode na ta tri pitanja, ali vjerujem da bi se i druge stvari mogle vrlo jednostavno i razumljivo formulirati.

grgo

Ned, 16/12/2007 - 15:23 — opinioiuris

Da li ste za to da EU ima

Da li ste za to da EU ima svog neposredno izabranog/izabranu predsjednika/predsjednicu?
Ovo pitanje je neprecizno jer EU ne dobiva "predsjednika" u značenju koje ta riječ ima u nacionalnim sustavima, a i u raznim nacionalnim sustavima "predsjednik" je instuticija s različitim ulogama. Predsjednik EU imat će gotovo iste ovlasti koje ima trenutno rotirajuće predsjedništvo pa je pitanje zapravo suvišno. Jedina razlika u odnosu na dosadašnje predsjedništvo je duži mandat (2 i pol godine nasuprot 6 mjeseci) što omogućava kontinuitet politike i ukida potrebu za primopredajom palice svakih 6 mjeseci (vrlo kratak period u kontekstu multilevel governance politike).

Da li ste za to da EU ima svojeg/svoju ministra/ministricu vanjskih poslova?

Ovom pitanju se može prigovoriti na istim osnovama kao i prethodnom. S obzirom da novi "ministar vanjskih poslova" zapravo objedinjava dvije postojeće uloge (specijalni izaslanik za vanjske poslove + povjernik za vanjske poslove iz EK), opet se radi o institucionalno-funkcionalnoj, a ne suštinskoj promjeni.

Da li ste za to da EU ima zajedničke financije?

Što ovo uopće znači? EU ima zajedničku monetarnu politiku u zemljama koje koriste euro i ima svoj proračun za zajedničke politike te nadgleda carinsku politiku. EU već dakle ima "zajedničke financije" 50 godina, za one segmente u kojima ima ekskluzivnu ili dijeljenu nadležnost. Ali EU ne propisuje poreze niti ima direktne porezne prihode niti ima "zajedničke financije" u smislu u kojem recimo imaju federalne države.

Stav prema Lisabonskom ili bilo kojem drugom EU ugovoru može se imati tek uz dobro poznavanje EU materije i dodatno informiranje. To vrijedi podjednako za političare i građane, ali daleko je jednostavnije i jeftinije obrazovati i informirati nekoliko stotina političara nego nekoliko milijuna građana.

Trenutno samo Irska i Portugal razmišljaju o ovom drugom.


zeleno: referendum će se održati
crveno: referendum se razmatra
plavo: samo parlamentarna ratifikacija

Opinioiuris

Ned, 16/12/2007 - 15:37 — grgo

I dalje smatram da nije

I dalje smatram da nije nemoguće promjene koje donosi novi ugovor na zadovoljavajući način svesti na nekoliko referendumskih pitanja. Da li su to ova koja predlaže Habermas ili neka druga manje je važno. Ako se proširenje i produbljenje EU prepusti isključivo političkim elitama, postoji realna opasnost erodiranja legitimiteta ove asocijacije. To nije nimalo bezopasna stvar, pogotovu ako se složimo s Habermasovim (i ne samo njegovim) zapažanjem da je EU danas postala više instrument za ostvarivanje pojedinačnih interesa nacionalnih država nego unitas pluribus svih svojih građanki i građana i njihovih država članica.

grgo

Ned, 16/12/2007 - 15:51 — opinioiuris

Ja te pozivam da onda

Ja te pozivam da onda pokušaš identificirati tih par pitanja.

Čak i ako prihvatimo tezu da je EU postala "instrument za ostvarivanje pojedinačnih interesa nacionalih država", Lisabonski ugovor preuzima rješenja iz ustavnog koja to smanjuju: jačanje Europskog parlamenta kroz povećanje co-decision postupka, jačanje nacionalnih parlamenta (koji dobivaju veću ulogu u donošenju propisa), povećanje QMV-a (kvalificirane većine) za dio politika i uvođenje 2014. sustava dvostruke većine prema kojem (pazi sad!) za donošenje odluke treba postići 55% članova tijela kojih mora biti barem 15 i koji predstavljaju barem 67% stanovništva Unije, a u pojedinim slučajevima (koje neću nabrajati) 72% država članica i 65% stanovništva.

Da možda jedno od pitanja na referendumu bude "Podržavate li novi sustav glasovanja u Vijeću ministara nakon 2014."?

Opinioiuris

Ned, 16/12/2007 - 16:04 — grgo

Upravo zbog ovog što

Upravo zbog ovog što navodiš velika je šteta da Ustav EU nije prošao. Paradoksalno je da su ga odbacili Francuzi iako su njihovi (barem deklaratorni) razlozi bili upravo to što je nacrt Ustava rješavao.

Volio bih se malo više posvetiti ovom pitanju. Znam da postoje NGOs koje se bave pitanjem utilizacije referenduma u EU (http://www.democracy-international.org/), ali na žalost ne pratim redovito njihov rad. Smisao promjena u sustavu glasovanja je veća efikasnost uz zadržavanje legitimiteta. Drugim riječima, odluke bi se morale donositi brže, ali bi trebale biti jednako legitimne kao i one za čije donošenje se tražio konsenzus.

Nisam siguran da pitanje kako si ga Ti izrazio upućuje na to. Bilo kako bilo, karta koju si stavio u svoj komentar pokazuje da su se elite odlučile za skraćenu proceduru i da su spremne preuzeti rizik daljnjeg povećavanja demokratskog deficita u Uniji. :-(

grgo

Pon, 17/12/2007 - 12:50 — opinioiuris

Rizik povećanja

Rizik povećanja demokratskog deficita čini se realan, ali argument demokratskog deficita pati od jednog problema, a taj je da se temelji na analogiji s (federalnom) državom. Očekuje se da za EU vrijede ista pravila glede toga što je "demokratski deficit" kao u državi. U (federalnoj) državi narod bi, pretpostavlja se, trebao odlučivati neposredno o ovakvom pitanju pa je u redu da se isto učini i u EU. Ali EU nije (federalna) država niti suverenitet u njoj, kao u državama, ne počiva isključivo na "the peoples" (štoviše, ni ne postoji "europski narod") nego na narodima i - podjednako - državama. Narodi svoju demokratsku volju izražavaju preko Europskog i nacionalnih parlamenata pa činjenica da će nacionalni parlamenti ratificirati ugovor nije nedemokratska.

Opinioiuris

Pon, 17/12/2007 - 13:37 — grgo

Apsolutno. Ipak, čini mi se

Apsolutno.

Ipak, čini mi se da je uočen problem uloge nacionalnih parlamenata u EU odlučivanjima i da su uvedene mjere za uvećanjem uključenosti parlamentaraca u operacije koje se odvijaju u Bruxellesu i ono što njihovi nacionalni predstavnici tamo rade i odlučuju.

U svakom slučaju, nema ništa nedemokratskog i nelegitmnog u parlamentarnoj ratifikaciji, ali bi provođenje EU referenduma bio korak dalje u integriranju građana i građanki u EU procese čije će rezultate oni direktno osjetiti u svom svakodnevnom životu. Od viška demokratičnosti i legitimnosti glava ne boli, zar ne?

grgo

ps
trenutno mi ne rade zvjezdice pa ovaj komentar računaj kao čistu peticu :)))

Ned, 16/12/2007 - 00:49 — Zvone Radikalni

Jel' trebam HVALITI post ?

Jel' trebam HVALITI post ? Ne trebam ? Tako sam i mislio ;-)

Apropo diskusije - ako je referendum bio potreban prije kozmetičkih lisabonskih promjena, onda je potreban i sada. To što se Gordon Brown koprca ko riba na suhom kako bi to izbjegao je druga stvar (iako je obećanje Tonya Blaira, koje je Laburiste po tom pitanju stavilo in the bind posebna priča ;-).

A suštinski je pitanje vrlo nezgodno. Da li i dalje brijati na "demokratski deficit" ("ma znate, naši birači baš nisu tooooliko pametni, više ih zanimaju tabloidi, pa bi bilo opasno njima prepustiti odluku o tome") ? Jednom stvar mora puknuti jer takav pristup vodi u poznato "blame the EU" - kao, nas se ništa ne pita, pa se onda možemo s pravom žaliti.

U biti, smatram da je žalosno što su evropski političati odabrali lakši put "mazanja očiju" javnosti, umjesto da se temeljito potrude i objasne pro et contra za EU (naravno, pod uvjetom da bi to birače uopće zanimalo - a najvjerojatnije ne bi !). Doduše, mora se priznati da i kompleksnost današnje EU značajno odmaže.

I za kraj, što Zvone Radikalni misli - je li Lisabonski ugovor dobar za EU ?

Hm, u sjećanju mi je ostala jedna naslovnica The Economista u vrijeme kad se vodila debata o Ustavu prije par godina. Nacrtana je bila košara za smeće :-). S tada iznesenim ocjenama sam se posve slagao. A kako je Lisabon light varijanta tog dokumenta, sve bi trebalo biti jasno.
Ipak, stoji i da EU naprosto MORA ostaviti iza sebe "bavljenje sobom" i posvetiti se PRAVOM poslu. A ja se još sjećam maksime Evropske zajednice - slobodno kretanje ljudi, robe i kapitala. Cilj koji se poprilično zagubio u strahovima starih članica EU od nadolazeće konkurencije ...

Ned, 16/12/2007 - 15:40 — opinioiuris

S tada iznesenim ocjenama

S tada iznesenim ocjenama sam se posve slagao. A kako je Lisabon light varijanta tog dokumenta, sve bi trebalo biti jasno.

Ja se nisam slagao s lošim ocjenama ustavnog ugovora. Razlog? Imao sam priliku proučavati ga oko godinu dana i makar sam uočio dosta negativnosti, pozitivnosti je bilo daleko više. Niti jednu od njih nije bilo moguće jednostavno i sažeto objasniti. Kampanjama za ustavni ugovor dominiralo je dosta neistina i poluinformacija na temelju kojih su građani trebali donijeti odgovornu odluku.

EU se ne može baviti svojim poslom ako se ne pozabavi sobom. Upravljanje 27-članim multilevel governance sustavom u kojem suverenitet dijele narodi (zastupljeni u Europskom parlamentu) i države (zastupljenje u Vijeću ministara) i koji auto-generira širenje i jaču integraciju podrazumijeva funkcionirajuće mehanizme i institucije. EU to nije već 10 godina jer nikako da se narodi i države članice slože oko smjera reformi.

Opinioiuris

Ned, 16/12/2007 - 00:43 — G-news

Prije svega ovisi kako

Prije svega ovisi kako gledas na nasilno spasavanje samoubojice sa ruba neke zgrade.Ako je to narusavanje njegovog demokratskog prava, onda suprotno od mene.Tvrdim da ne zna sto cini.
Konkretno Europa je samo dio Zemlje, a na njoj se odvijaju obrzano procesi koji prijete nas kontinent odmaknuti na margine razvoja i sukladno tome utjecaja na globalna zbivanja.
Nikakvi parcijalni, privatni, ili nostalgicni ex kolonijalni sentimenti i interesi, ne mogu pobiti nekoliko cinjenica:
-stanovnistvo Europe je sve starije
-mirovinski fondovi klize u propast
-do 2025 godine trebati ce novih 139,000.000 stanovnika za prazne kapacitete u privredi.
A da istodobno:
-2025. godine jedna Kina ce imati 300% veci GDP, daleko vece potrebe za energijom, moc odgovora na protekcionizam snagom protuodgovora, zatvaranjem vlastitog sve mocnijeg i bogatijeg trzista, i jos dosta drugih.
-stara prevladana i globalizacijski inkopatibilna demagogija lijevih i desnih politika izvan domena trzista ideja, sto je dodatni uzrok usporavanja donosenja odluka u vremenu kad se tehnologija razvija brze nego ikad u povijesti.Za sad je jedino Blair tzv. "trecim putem" pokazao nekakvu suvislu alternativu.Shvatili su to Merkelica, Sarkozy i mozda uskoro jos neki.Merkelica je ucinila bitne pomake, Sarkozy je tek na pocetku slamanja domacih ludista.Kako ce treci put proci, vidjeti ce se za koju godinu.
Europa sa bezbroj zakona, administracije i "specificnosti" kaska za konkurencijom.Prije svega SAD-om.Azijska su vrata otvorena radi njihovog opstanka i kao posljedica skole sa krahom SSSR-a.
A pod kojim uvjetima ce tako biti za koju godinu i to je veliko pitanje.EU treba gledati u sirem kontekstu.Globalnom, a ne iz unutrasnjosti ili periferije.Lose vodjena EU ne moze opstati kao rezervat ili ZOO na Zemlji...
Prema tome lisabonski ugovor nije po meni protiv demokracije, nego protiv kratkovidne autodestrukcije.

Postavke za pregledavanje komentara

Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.
www.crvenikarton.com - samo nogomet!
Syndicate content