pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

A domaćini su tim uglednicima su bili ponosni novi vlasnik Hotela Srebreno Anđelko Leko i njegov nećak Mario Boras. Tko je Anđelko Leko znamo dobro, pogotovo u posljednje vrijeme. Ali tko mu je pak sada taj - Mario Boras? Sudeći prema titulama kojima ga je „ujak“ okitio, nećak je direktor „TUH Investa“ (društvo iz Lekinog asortimana), predsjednik Uprave (još uvijek spaljenih) Hotela Srebreno d.d. , i zamjenik predsjednika Uprave Hotela Mlini d.d. (koji su u punoj mada još neobnovljenoj funkciji). Ustvari on je ta Lekina desna i produžena ruka, osoba od njegova najvećeg povjerenja s jedne, ali i najvažnija osoba Župe Dubrovačke s druge strane. Da se doista radi o „iskusnom“ turističkom radniku, hotelijeru i „pretvorbenjaku“ treba samo zaviriti što piše iza ovdje naznačenih linkova na internetu: Nacional, Bljesak.info prvi put, Bljesak.info drugi put i BH Dani.

No pogledajmo što kaže Martina Zeković u Nacionalu od 20.09.2006.:

Ivan Bender, bivši visoki dužnosnik BiH koji je pravomoćno osuđen na zatvorsku kaznu zbog pronevjere i zloporabe službenog položaja i ovlasti, pobjegao je iz BiH i skriva se u Hrvatskoj, prenio je u srijedu sarajevski "Dnevni avaz". Kako navodi list, Bender je u Zagreb pobjegao samo dva dana nakon što mu je Vrhovni sud Federacije BiH u srpnju ove godine potvrdio kaznu od četiri i pol godine zatvora jer je kao ravnatelj Zavoda za mirovinsko osiguranje Federacije BiH u svibnju 2001. godine protuzakonito prodao mostarski hotel "Ero" tvrtki "Tuh-Invest", čiji je ravnatelj bio Mario Boras. Zbog ove transakcije koja je obavljena bez suglasnosti tijela MIO, Boras je također osuđen na zatvorsku kaznu od godinu i 11 mjeseci.

Eto, baš čovjek takve karizme bio je domaćinom Predsjedniku i njegovoj sviti na svečanom otvaranju i ručku u srebrenskom restoranu Nacional, tog ljetnog dana u Župi Dubrovačkoj, i to u zgradi koju je svojevremeno bio obnovio Dubrovački ured za prognanike iz međunarodnih donacija (da bi se radnicima beskućnicima Hotela Srebreno mogao osigurati nužni krov nad glavom). Iza svega toga je ostala jedna „dobra“ stvar za Anđelka Leku: Naime, barem nije morao ulagati velike novce u konstruktivnu sanaciju zgrade ( što je možda bilo oid presudne važnosti da se novopečeni župski gazda odluči i za tako malu investiciju).

No , ovdje se logično postavlja pitanje je li Predsjednik države (ili njegov protokol, ili njegovi savjetnici) uopće znao tko ga poziva, kome dolazi u pohode, i s kakvim ljudima će sjediti za stolom? Radi mira u dušama možemo pretpostaviti da nisu znali, budući da je u svijetu demokracije za jednog demokratski izabranog Predsjednika države to neprihvatljivo. Ili u ovoj Hrvatskoj vrijede neki posve drugačiji standardi, neka posve druga pravila ponašanja?

No dobro, ne treba sitničariti! To je bilo već daleke 2005. godine, pa bosanske presude protiv njegovog srebrenskog domaćina još nisu bile punomoćne – takvima su postale tek u rujnu 2006. godine. Kad ne bi stvari išle dalje, pa sad dolazi ono neizbježno ali… Mogu li se sva ova zbunjujuća događanja ipak objasniti činjenicom, da je onaj, koji bi Predsjednika morao savjetovati, pa i upozoravati trebao biti tada već novoimenovani svemoćni šef svih tajnih službi Tomislav Karamarko, koji se ovih dana pojavio u Hotelima Mlini (po drugi put zaredom kao počasni gost Anđelka Leke). Dok se jedni u Župi Dubrovačkoj prema visokom gostu odnose sa strahopoštovanjem, drugi se sprdaju. Za ovu priliku, (ta srce sezone je i hotel je prezauzet - nema mjesta ni za lijek) ispražnjen je „predsjednički apartman“ u hotelu Astarea, ali i još malo dodatnog prostora za sigurnosnu pratnju. Oni sada prekobrojni gosti će morati u neke druge hotele, ali što malo više troškova znači za Leku kad je u pitanju tako uvažen, visoki, značajan i znakoviti gost.

Eh da, ovo zadnje treba naglasiti – znakoviti gost. Naime, dobro dođe Leki u Župi Dubrovačkoj da ugošćavanjem tako viđenoga gosta s posebnim državnim ovlastima u ovakvom trenutku demonstrira „moć“. No, Karamarko bi sam trebao procijeniti da li i koliko mu je pametno da na ovakav način, u ovakvom trenutku i za ovakvo društvo odigrava namijenjenu mu ulogu - „zastrašivanja“ župske javnosti? A i to da mu je opet domaćin gosp. Mario Boras, sada naš već dobro poznati hotelijerski i turistički „stručnjak“ te karizmatični „pretvorbenjak“ s hercegovačkih prostora. Nezastrašeni dio Župljana se tako, s podsmjehom pita kako je moguće da takva osoba (šef svih hrvatskih špijuna), nije informirana o domaćinovim neugodnim BiH repovima? Ili mu možda ipak nije stalo?! No jedno je sigurno – Karamarko će svakako biti jedna od centralnih figura sljedećeg širom svijeta poznatog i priznatog „Župskog karnevala“ – to mu ne fali!

Možda to sve ipak nije nimalo slučajno!? „Gospodar župskih života“ Anđelko Leko ima prilično velikih razloga za zabrinutost jer je svojim mešetarenjem, neaktivnošću i neispunjavanjem ugovorima preuzetih obveza zasluženo počeo izazivati negativne reakcije u prostoru koji ga je svojevremeno bespogovorno prihvatio s punim respektom kao uvaženog hrvatskog hotelijera - za razliku od raznih građevinskih poduzetnika ili automobilskih trkača. A sve to se događa tek nekoliko mjeseci pred izbore, što mu usložnjava probleme. On osjeća da mora napraviti nešto više, pa je normalno da se odlučio na kupovanje duša u onim strukturama vlasti s garantiranim kontinuitetom, u odnosu na eventualni diskontinuitet kojeg bi mogla prouzročiti varljiva izborna situacija krajem studenoga. Tko može biti bolji od samog Predsjednika države, i državnih struktura koje o njemu ovise.

Anđelko Leko nije glup! On također vrlo dobro zna da nije loše imati prijatelja i s onu drugu stranu političke vage, koja bi u studenome možda mogla prevagnuti. Tako je početkom kolovoza u „predsjedničkom apartmanu“ hotela Astarea ugostio (po drugi put) i bivše SDP-ovog „braniteljskog“ ministra Ivicu Pančića, više zapamćenog po „beskompromisnim“ napadima na Kalmetu i Sanadera glede korupcija u cestogradnji. No efekt njegovog boravka Župljane nije bio naročito impresionirao. Hotelskom osoblju je ostao u nelagodnom sjećanju radi skorojevićke „bogataške“ razmaženosti, radi iživljavanja na „room-service“ posluzi, koji su odahnuli u isto alarmantno vrijeme kad većina drugih se zabrinula radi požara: Naime taj arogantni gost je neobjašnjivo nestao u dimu i zbrci nastaloj radi općih napora da se plamenu stihiju zaustavi na hotelskom pragu.

Cijela ova Ostap-Benderovska atmosfera oslikava „velike“ i „male“ igrače hrvatskih tranzicijskih prilika, te pelivane koji akrobatski plešu na tankoj žici s onu i ovu stranu zakona, i umješno koriste prednošću dvojnog državljanstva na granicama između dviju država, dvaju pravnih sustava. Sve njih ujedinjuje „mojsijevsko- benderovski“ ples oko Zlatnog teleta Hrvatskog NEP-a (Nove ekonomske politike) lukavo osmišljene u laboratorijima „rodijačkih“ bratstava. Da gore nabrojeni „biseri“ nažalost nisu usamljene slučajnosti, da nisu izuzeci nego mirišu na pravilo pokazuje sljeeći citat iz BH internet magazina Bljesak.info gdje se lijepo definira situacija:

"Avaz" zaključuje kako je Bender postupio na isti način kao i Ante Jelavić koji je u BiH nepravomoćno osuđen na deset godina zatvora. Sarajevski list ocjenjuje kako je to što Hrvatska svoje državljane ne izručuje vlastima BiH samo dodatni motiv onima koji planiraju pljačke i kriminal u toj zemlji."

Ovdje je poznat još jedan slučaj dubrovačkog „šefa svih špijuna“ Luburića, koji je imao značajnu ulogu u skandalu Dubrovačke banke (koji je koštao hrvatske porezne obveznike oko pola milijarde eura – tj. otprilike dionicu autoputa Metković-Dubrovnik). Dotični gospodin je bio procesuiran zbog nezakonitog prisluškivanja telefonskih priključaka hrvatskih građana – i kao u Bermudskom trokutu nestao na prostorima „turske Hrvatske“, no samo dok mu nije nastupila zastara. Ali se znalo (kao što se i sada o ovima zna), da unatoč formalnim kaznenim progonima oni se i dalje bezbrižno šeću s obje strane granica, kao u ono staro dobro poznato hajdučko vrijeme Andrijice Šimića. Hrvatska je postala El Dorado, ali talac takve situacije, u kojoj se pravomoćno osuđeni kriminalci slobodno i bezbrižno šeću po ovom uskom prostoru bez ikakvih posljedica. I bezosjećajno se grabe se za sve do čega mogu doći. Jedan od gomile „nezastrašenih“ Župljana „vispreno“ je to prokomentirao:

U vrijeme rata su nam svi naturali da su nas Hercegovci branili i obranili, ali danas vidimo je ta isprazna priča bila u funkciji opravdavanja onog što nam se danas događa - dok smo se mi patili oni su se nagrabili!“

Treba ga shvatiti, da iz župske perspektive, jednog od najrazvijenijih prostora negdašnje prebogate dubrovačke regije, Župa Dubrovačka je danas općina sa statusom „od posebne državne skrbi“, dok se njeni prevrijedni resursi rasplinjavaju u rukama neznalica ili mešetara, bez ikakve odgovornosti prema prostoru u kojeg su se uz pomoć otuđene političke moći naselili. No, jednu stvar ipak ne treba zaboraviti! Kako je uopće moguće da neki pravomoćno osuđeni pojedinci iz BiH bezbrižno žive u Hrvatskoj, a povremeno čak se prošeću do svoje „domaje“ (i obrnuto). Takva praksa dosta dugo traje (npr. samo slučaj Ivice Rajića). Ili još jedan kuriozni slučaj Velimira Solde, dubrovačkog direktora hotela Petka (iz tajkunske obitelji Soldo s tog istog tursko-hrvatskog „Bermudskog trokuta“) koji se unatoč njemačkoj potjernici bezbrižno šetao po obje naše „bermudske“ državice, te postao toliko neoprezan, da se na proputovanju na poklonjenje u Bleiburg odlučio prenoćiti i bio uhićen u trećoj (u Sloveniji koja je sada u Europskoj uniji, gdje sada čeka izručenje).

Naime, svi ti ljudi zaista imaju dvojna državljanstva, pa ih hrvatsko državljanstvo štiti od izručenja drugoj državi, ali - nisu li naši organi u svim ovakvom slučajevima za ista djela dužni takve procesuirati po hrvatskim zakonima. Tko im dakle omogućuje da pravna država ne reagira nego im se osigurava, formalno ili neformalno, imunitet! To je prokomentirao jedan drugi „nezastrašeni“ Župljanin:

Vjerojatno postoji neka vrsta ravnoteže interesa ili straha, ili oboje, svejedno je kako to nazvati.

Da bi bolje objasnio što pod tim misli precizirao je: