pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Danas je dan za sjećanje na pokojnog srbijanskog premijera Đinđića, čovjeka koji je mogao završiti srpsku agoniju i cijelu regiju uvesti u neke mirnije vode. Na žalost, u srpskoj povijesti nije bilo malo primjera da su ubijali svoje najbolje ljude, pa je tako i nesretni Zoran podijelio sudbinu Mihaila Obrenovića, Đorđa Petrovića i ostalih. Osobito su likvidirani proeuropski lideri, budući je bizantski i anti-zapadni lobi u Srbiji jednako njegovan od strane SPC, kao i intelektualne elite. Nema opravdanja za tako bizarno ponašanje, budući je sva srpska inteligencija naobrazbu stjecala upravo na zapadu, ali tako je bilo.
Srbija dočekuje petu godišnjicu ubojstva Zorana Đinđića bez Vlade! Vjerojatno najgori i najjadniji premijer Srbije u posljednjih sto godina, Koštunica Dr. Vojislav, čovjek koji je uspio održati u životu nacističko-fašističke snage u Srbiji, nije imao vlastite snage (ili, bolje bi bilo reći malo vulgarnije – muda) za podnošenje ostavke na mjesto premijera, budući je program za kojega se zauzimao skupa sa svojom strankom i koalicijskim partnerima propao, nego je ustvrdio kako u Vladi ne postoji koncenzus u svezi ulaska Srbije u EU. Običnim riječima: izgubio sam Crnu Goru, izgubio sam Kosovo, ali bih i nadalje volio biti premijer, barem dok se ne prodaju još neka od skupih državnih poduzeća. I tako, Srbija će imati izbore 11. svibnja, u istom danu kada i Eurosong. Da je ovo samo virtualna država, ili (kako Koštunica i njegovi dupelisci vole reći „lažna država Kosovo“) ima puno neoborivih dokaza.
• Lažna država Srbija nikad nije svoje građane pitala o svome ustrojstvu, nego je samostalnost dobila nakon odvajanja Crne Gore iz kvazi-zajedničke države SiCG.
• Lažna država Srbija u svom Ustavu, u preambuli, izričito spominje da je Kosovo i Metohija neodvojivi dio države Srbije, iako je taj dio odavna izvan Srbije. Jednako tako, postoji i druga „sjeverna srpska pokrajina“ koja se u preambuli uopće ne spominje.
• Lažna država Srbija ima ministarstvo za Kosovo, ali ne i za Vojvodinu.
• Lažna država Srbija nema ministarstvo za ljudska i manjinska prava, premda na svom teritoriju ima skoro 40% drugih naroda koji nisu Srbi, ako se u to računaju i kosovski Albanci.
• Lažna država Srbija inzistira na poštivanju međunarodnog prava, kad je u pitanju suverenitet država članica UN, ali ne želi izručiti Haaškom tribunalu najveće ratne zločince od kraja WW2, Ratka Mladića i Radovana Karadžića.
• Lažna država Srbija inzistira na kontinuitetu sa državom koju je „napravila“, ali ne priznaje da je ta država bila istočno od Drine i južno od Save i Dunava.
• Lažna država Srbija prijeti da, ako Kosovo doista (?!) bude nezavisno, onda će i Republika Srpska i Republika Srpska Krajina također dobiti nezavisnost i pripojiti se matici Srbiji, ne priznajući pri tome da bi i Srijem (kao dio Banovine Hrvatske) jednako tako imao pravo na prisajedinjenje matici Hrvatskoj.
• Lažna država Srbija potpisala je Sporazum sa Republikom Hrvatskom o zaštiti manjina, ali se ne pridržava niti jednoga slova tog Sporazuma.

Neka je vječna slava pokojnome Đinđiću. Vjerojatno bi, da je ostao živ, Srbija doista postala država, a njezini se građani ne bi stidjeli novih ćiriličnih putovnica i automobilskih pločica, kakve nema nitko u svijetu, pače ni Rusi, ni Grci, ni Bugari, niti bilo tko komu latinica nije primarna. U očekivanju da Hrvatska i službeno prizna „lažnu državu Kosovo“, čekamo izbore u lažnoj državi Srbiji i očekivanu pobjedu naci-koalicije DSS-SRS (Koštunica-Šešelj), što bi značilo poništenje svega demokratskog u Srbiji, povratak na memorandumsku politiku i pišanje po grobu Zorana Đinđića.