pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Još se nisu stišali svi komentari ni dojmovi nakon debakla hrvatsko-mađarske kandidature za Euro 2012 u Cardiffu. Prvotni šok i nevjericu zamijenila je ljutnja i nelagoda. Jer, izgubili smo već u prvom krugu ne dobivši ni jedan jedini glas! Prisjećam se izjava i komentara u novinama, gledam i prebrojavam tko je sve otputovao, tko vodio djecu, a tko sebe častio besplatnim putom. Prisjećam se i zloduhog proroka Mamića koji je stalno ponavljao o crnom novcu Ukrajinaca. Nismo mu vjerovali, ni mi ni Vlatko Marković. O snazi ukrajinsko-poljske kandidature govorio je i Dario Srna, pa smo samo lakovjerno odmahnuli rukom. Danas nam se sve to vraća i sjeda na staru ranu, jer još nismo zaboravili kandidaturu Rijeke za Mediteranske igre koju smo izgubili ne jednom, nego dva puta. Sportski moćnici sakupljeni u UEFA-i zadali su nam novi udarac; neočekivan i bolan. I nije to zato što smo izgubili organizaciju već zato što nismo dobili niti jedan njihov glas! E to je već nešto oko čega trebaju razmisliti i Marković i Mateša i vječito sklon pametovanju, čovjek s nebrojeno ''sportskih prijatelja'' - Tonči Vrdoljak.
Ovdje ne pali ona floskula ''izgubili smo od boljega'', već izgubili smo od spretnijeg. UEFA je svoje rekla, obrazložila masovnošću i otvaranju sporta na Istok ali u pozadini su ostali ekonomski interesi kao glavni pokretači ove odluke.
Na kladionicama ukrajinsko-poljska kombinacija stajala je najlošije. Plašili smo se uvijek bahatih Talijana koji su si dozvolili luksuz da dvadesetak minuta prije Platinija na RAI UNO objave kako su upravo oni dobili domaćinstvo Eura 2012!
Veliki maher nogometnog sporta, čovjek koji je poput oktopoda pružio pipke prema svakom europskom nogometnom funkcionaru, s njima pojeo nebrojeno janjaca i okrenuo više nego nekoliko butelja vina, odjednom je ostao ''Pale sam na svijetu''.
Tko je prevario Markovića i zašto? Ili je možda Marković prevario sve nas? Tko je u ovoj nogometnoj igri lakovjerni naivac? Čovjek se trudio i to mu nitko ne može osporiti. Želio je ovo prvenstvo svim srcem i time je njegovo razočaranje, ma što on rekao, veliko, preveliko. Po tko zna koji put osjetili smo da smo mala zemlja za velike nogometne igre.
I ma koliko se Šukerov dres i dan danas susretao u zabitim selima Kine, i ma kako s ponosom pratili Pršine golove ili po tko zna koji put pokazivali Englezima kako se igra pravi nogomet, netko nas neće. To netko nije sreća, to netko ima svoje ime. Drugi put treba povesti Cro Copa pa možda uhvatimo koji glas.
Od Hrvatske u Cardiffu ni traga ni glasa i to, na žalost, doslovno! Sljedeća blamaža je Eurosong; no to je stvarno manje važno.