Neovisni, ali ne i neutralni

Ratifikacijom Kyoto protokola u Saboru prije nekoliko dana dovršeno je osmogodišnje čekanje na njegovu inkorporaciju u domaći pravni poredak od potpisivanja. No ni osam godina nije bilo dovoljno lijenoj i neodgovornoj domaćoj administraciji za pokretanje kampanje koja bi građanima objasnila što Kyoto protokol jest te koja bi razigrala javnu raspravu o njemu i širim pitanjima globalnih klimatskih promjena. Svijest o globalnim promjenama u Hrvatskoj je prilično niska, a dok BBC World gledatelje bombardira podacima i specijalnim reportažama kroz svoj poseban višetjedni Climate Watch multifeature, domaći mediji ne čine ništa kako bi uopće pojasnili što je to protokol iz Kyota koji postaje novi domaći zakon, a kamoli kako bi podigli opću svijest građana o pitanjima zaštite okoliša, nužnosti recikliranja i štednje energije te općem smanjenju potrošnje. Ostavljajući pitanje afirmacije ili negacije korisnosti Kyota za raspravu u komentarima, ovaj članak pruža mali backgrounder o Kyoto protokolu i što je do njega dovelo u svrhu podizanja razine informiranosti javnosti koja posjećuje Pollitika.com.

Moderna pravila međunarodne zaštite okoliša imaju kratki ali bogati pedigre, a jezgra njihovog razvoja stvorena je u 19. stoljeću u razmirici između SAD-a i Velike Britanije koja se ticala malo poznatih tuljana krznaša iz Beringovog mora između Aljaske i Rusije. Tuljani krznaši su se rađali u koloniji na otocima Pribilof te putovali Beringovim morem do Aljaske, dok bi se u svibnju vraćali, a ženke bi došle mjesec kasnije - ciklus se ponavljao svake godine bez smetnji sve do 80-tih godina 19. stoljeća. U ono doba međunarodno pravo dopuštalo je državama suverenitet nad teritorijalnim vodama i do maksimalno 3 milje od obale i SAD su u svrhu zaštite tuljana zabranile njihov izlov. No Amerika nije mogla nametnuti svoja pravila izvan teritorijalnih voda odnosno na otvorenom moru na kojem još od Grotiusovog doba i njegove Mare Liberum sve države imaju suverenitet.

Od imperijalističke Velike Britanije nije bilo većeg podržavatelja slobodne plovidbe otvorenim morem, no ona je uključivala i ubiranje plodova tog mora poput tuljana krznaša za koje su britanski brodovi počeli organizirati masivne sačekuše za vrijeme njihove migracije kroz Beringovo more te tako uspjeli ubiti preko 650 000 tuljana u čijim su se krznima uskoro šepurile pripadnice nove srednje klase u imperijalnom Londonu. Trgovina krznom imala je razoran učinak na populaciju tuljana i Amerika je odlučila protestirati, no arogantni Britanci su se oglušili. Kada su Amerikanci počeli hapsiti britanske brodove na otvorenom moru Britanci su se pobunili protiv postupanja u suprotnosti sa slobodom otvorenog mora i stvoreni su uvjeti za prvu ekološku međunarodnu arbitražu - Bering Sea Arbitration.

Na arbitražnom sudu kojem je predsjedao norveški kralj Amerika je tvrdila da ima pravo vlasništva nad tuljanima srodno pravu vlasništva nad domaćim (kontrolabilnim) životinjama te pravo zaštiti ih od ljudi odnosno lova. Britanski argument bio je nešto jednostavniji za elaborirati i u konačnici daleko uvjerljiviji: Beringovo more je otvoreno more u kojem pravo izlova svih nacija ne može ograničiti jednostrana američka mjera. No makar je Amerika spor izgubila tuljani ipak nisu ostali na suhom jer su se Amerika i Britanija unaprijed dogovorile da ako Amerika izgubi spor arbitražni sud mora donijeti pravila o zaštiti tuljana što je on i učinio određujući kako i gdje se mogu loviti stvarajući tako prva međunarodna pravila zaštite okoliša.

Amerika je nastavila pionirski pretpostavljati konzervatorske interese ekonomskim: prvi nacionalni park u svijetu proglašen je u Americi, a prvi zakon o zaštiti okoliša potpisao je Nixon, koji je bio i glavni inicijator temelja koji je spasio Dubrovnik u ratu i koji se neumorno citira u mnogobrojnim hrvatskim turističkim brošurama. Kada se krajem osamdesetih godina pojavila nova prijetnja - propadanje ozonskog omotača - Amerika je predvodila napore koji su rezultirali Protokolom iz Montreala koji je obvezao države na zabranu spojeva korištenih diljem planete koji su prijetili uništenjem unikatnog zaštitnog omotača. Protokol su ratificirale gotovo sve zemlje svijeta i danas postoje čvrsti dokazi da se ozonske rupe zatvaraju i da će s vremenom problem biti riješen.

U trenutku kad su se mijenjale neke odredbe Protokola iz Montreala pojavili su se prvi ozbiljni znakovi globalnog zatopljenja. Ovog puta ipak umjesto Amerike poticaj je stigao od 40-tak malih pacifičkih otočkih državica koje su iznimno ranjive zbog posljedica globalnog zatopljenja, posebice podizanja razina mora koje nekima znači doslovni nestanak s lica zemlje (poput popularnih Maldiva) pa su se organizirale u Alijansu malih otočkih država (AOSIS). AOSIS je posebno preplašio izvještaj IPCC-a u 90-tima koji je zaključio da koncentracija ugljičnih plinova u atmosferi zbog povećane industrijalizacije ključno doprinosi porastu globalne temperature od 0,3C po desetljeću što rezultira podizanjem mora. Postalo je jasno da budućnost ovisi o svakodnevnim industrijskim aktivnostima kao što su proizvodnja električne energije ili vožnja automobilom. Osviješten je problem koji je politički, ekonomski i globalan i čije rješenje mora biti isto takvo.

U Ženevi je 1990. stoga održana Svjetska konferencija o klimi. No na njoj je ubrzo postalo jasno da ne postoji konsenzus oko toga je li globalno zagrijavanje uopće problem, a kamoli kako ga riješiti - ovog puta Amerika je zajedno s zemljama OPEC-a jasno dala do znanja da ne žele međunarodni ugovor. Neformalna naftno-multinacionalno-kompanijska koalicija bila je bolno svjesna da rješavanje globalnog zatopljenja znači efikasno smanjivanje emisija ugljičnog dioksida, više cijene nafte, čišće industrije i smanjeni profit od nafte te oslanjanje na alternativne izvore energije. Tadašnja EZ je tražila da se emisije vrate na razinu iz 1990., AOSIS je htio 60% smanjenje emisija, a Amerika i OPEC su drsko odbili obvezivanje na bilo što. Nakon intervencije AOSIS-a koji su inzistirali da žele imati dom u koji će se vratiti izdana je Ministarska deklaracija koja se odnosila na razvijene države odgovorne za preko 75% svjetskih emisija ugljičnog dioksida. Makar bez pravne snage, deklaracija je dala zeleno svijetlo pregovorima za međunarodnu konvenciju o globalnom zatopljenju.

Pregovori oko nove konvencije bili su sve samo ne laki - dva glavna bloka, EU i AOSIS s jedne strane i Amerika i OPEC s druge, borili su se za naklonost novonastalih država poput bivših sovjetskih republika. Kina i Indija su zahtijevale da nešto poduzmu industrijalizirane zemlje no odbijale su same maknuti prstom kako ne bi ugrozile vlastiti rast. Brazil i ostale amazonske države nisu odustajale od uključivanja pitanje šuma kao usisavača ugljičnog dioksida. Afričke delegacije bile su pak jako zabrinute oko širenja pustinja. Globalno zatopljenje obuhvatilo je sve, od sakupljača riže u Kini preko američkog automobilskog proizvođača do amazonskih plemena.

AOSIS je poveo borbu za uključivanjem "preventivnog principa" u konvenciju prema kojem se potpisnice obvezuju na djelovanje i bez znanstvene sigurnosti zaključka da emisije doista uzrokuju zatopljenje (deviza "bolje spriječiti nego liječiti"). Amerika i Velika Britanija, krivci za nastanak međunarodnih ekoloških pravila, organski nisu mogli podnijeti uvođenje bilo čega što se zove "princip" i što ostavlja mogućnost kasnije "interpretacije" nekog kreativnog suca - njihova drvena anglo-saksonska tradicija zahtijevala je jasne i precizne obveze. Nakon sati pregovora dogovoren je kompromis: umjesto riječi "princip" koristit će se riječ "pristup", a pravilo o "preventivnom pristupu" naći će se u poglavlju naslova "Principi". I sve to za dobrobit našeg planeta, dakako.

Osnovni problem ostala je nevoljkost Amerike i OPEC-a da pristanu na specifične iznose i datume za smanjenje ili stabilizaciju ugljičnih emisija. Europska zajednica htjela je obvezujući ugovor sa obvezom stabilizacije emisija pa je naravno gurnula Veliku Britaniju u američku vatru da pridobije braću po (bivšem) imperiju. Tadašnji britanski ministar za okoliš Michael Howard (donedavni vođa torijevaca) skrojio je tekst koji je uklonio američke prigovore time što je odvojio dva paragrafa: jedan je obvezao industrijalizirane države da ograniče emisije priznavajući potrebu vraćanja na ranije razine "do kraja tekućeg desetljeća", a drugi se odnosio na vraćanje emisija na "razinu iz 1990.". No između ta dva paragrafa nije bilo poveznice pa je Bush stariji mogao potpisati tekst mirne duše znajući da ne mora do milenija smanjiti emisije na razinu iz 1990. S američkim pristankom nikoga više nisu zanimali prigovori OPEC-a i Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama je usvojena.

Konvencija je brzo ratificirana, no zbog silnih kompromisa nije rezultirala bitnim koracima koji bi efikasno odgovorili na globalne promjene pa su istog trena počeli pregovori o novom instrumentu. Nakon tri godine pregovora u Kyotu je 1997. konvenciji dodan Protokol koji je dalekosežniji od same konvencije jer 39 industrijaliziranih zemalja usmjerava na smanjenje emisija do 2012.

Kyoto Protokol je složen ugovor sa bitnim ekonomskim implikacijama koji razvijene zemlje obvezuje na smanjenje emisija stakleničkih plinova u prosjeku od 5% ispod razine iz 1990. u prvom periodu do 2012. Za svaku tonu prekoračenih emisija zemlje koje ne ispune svoje obveze podložne su sankcijama u drugom periodu u kojem moraju nadoknaditi redukciju uvećanu za 30%.

Makar je tvrdila da bez njih ne bi mogla pristupiti protokolu, a na kraju i s njima odbila njegovu ratifikaciju, Amerika je odgovorna za uključenje tri "mehanizma fleksibilnosti" u protokol koji uz pomoć tržišnih principa omogućavaju zemljama da lakše dosegnu ciljeve smanjenja emisija. Najpoznatiji je sustav trgovanja emisijama koji industrijaliziranim zemljama dopušta trgovinu kvotama emisija što u konkretnom slučaju znači da elektrana u jednoj zemlji koja je premašila zakazanu redukciju može višak u smanjenju prodati drugoj koja to nije u stanju. Moralnost trgovanja "dozvolama za zagađenje" bila je vrlo vruća tema nakon potpisivanja Protokola, a EU je razvila svoju vlastitu verziju. Nešto manje poznati mehanizam je tzv. "Clean Development Mechanism" koji omogućava industrijaliziranim zemljama svojevrsnu kupovinu kredita za vlastite emisije ako njihove kompanije ulažu u projekte koji smanjuju emisije u zemljama u razvoju. Zahvaljujući ovoj ideji danas je moguće pronaći zabačena sela u Africi u kojima su multinacionalne kompanije sponzorirale state-of-the-art solarne kolektore na jedva stojećim potelušicama. S obzirom da Protokol ne obvezuje zemlje u razvoju na smanjenje emisija, ovo je jedan od načina na koji one sudjeluju u Protokolu. Posljednji i najmanje poznati mehanizam je mehanizam "zajedničke implementacije" obveza.

S obzirom da je propisivao vrlo striktne uvjete za stupanje na snagu (ratifikacija od strane barem 55 članica Okvirne konvencije koje moraju činiti barem 55% svih emisija stakleničkih plinova u industrijaliziranim zemljama) bilo je potrebno da ga ratificiraju barem dva od tri najveća emitera - SAD, EU i Rusija. Ruska ratifikacija 2004. pokrenula je mehanizme iz Kyota i učinila ga pravno obvezujućim dokumentom.

Njegovi kritičari smatraju ga globalnim mehanizmom zaustavljanja rasta industrijskih demokracija ili redistribuiranja bogatstva u zemlje trećeg svijeta putem globalne socijalističke inicijative. Oni realniji kritiziraju njegov nejednak pristup s obzirom da će mnoge zemlje u razvoju uskoro postati podjednako ozbiljni emiteri stakleničkih plinova, dok drugi kritiziraju upotrebu 1990. kao početne godine posebno glede bivših komunističkih država koje su tada imale najlošije rezultate efikasnosti trošenja energije.

Protokol iz Kyota dakako neće zaustaviti globalne promjene, ali bez sumnje pokazuje jasnu predanost većine zemalja da poduzmu dugoročne mjere koje će pokrenuti rješavanje problema. Protokol je ništa više nego zvonjava jutarnje budilice i složeni prvi korak koji je, uz iznimku Amerike i Australije, uspio privući svaku industrijaliziranu zemlju svijeta, a njegovu zovu se, dakako bez ikakve značajnije rasprave, odazvala i beznačajna državica sa Balkana iz tzv. "Alijanse malih plemensko-ratničkih država" u kojima lov na tuljane zamjenjuje lov na različite. Njeni hrabri i junački pregovarači izborili su na diplomatskom ratnom polju da njena granična emisija bude 34,62 milijuna tona ugljičnog dioksida godišnje što ju neće ograničiti u strelovitom i propulzivnom razvoju posebno vidljivom u činjenici da kao zemlja sunca, mora i vjetra troši iz obnovljivih izvora čak 0,5% energije, a da pred njenom rastućom industrijom paranoidno strepe sve zemlje kontinenta.