Krajem ove godine navršit će se deset godina od jednog žalosnog događaja, katastrofalnog za hrvatsku budućnost i demokraciju, a koji smo nadam se prevladali.
Početkom 2000. SDP i HSLS te široka koalicija od HSS do IDS dolaze na vlast dvotrećinskom većinom u Saboru. Kandidat HDZ-a za predsjednika države je početkom godine završio na trećem mjestu, u drugom krugu se bira između dva kandidata dojučerašnje opozicije.
Činilo se da će Hrvatska krenuti sasvim drugačijim smjerom. I krenula je, ali s velikim oklijevanjem.
U tom kretanju, bilo je nekoliko velikih, zbunjujućih zastajivanja. Jedan trenutak, kad sam se sramio svoje države i zastupnika koje smo izabrali, bio je listopad 2000. godine, kad je Sabor donio Deklaraciju o Domovinskom ratu. U njoj otprilike piše da Hrvatska nije vodila "agresivni rat", a Deklaracija je donijeta "radi zaustavljanja radikalne politizacije Domovinskog rata i zabrinjavajućeg polariziranja hrvatskoga društva".
Pa kakav je to "agresivni rat"? U idealnom svijetu, agresivni rat je onaj u kojem jedna država "iz čistog mira" napadne drugu želeći je uništiti ili oduzeti dio teritorija. Dakle, Hrvatska nije nikog napala, nije imala namjeru nikom uzeti dio teritorija.
Sad želim reći svoj stav: a) postoje situacije kad je opravdano nekog napasti, i ponekad je b) opravdano nekom uzeti dio teritorija. Ako a) ne vrijedi, što radi naša vojska u Afganistanu? Jesmo li tamo "agresori", ili se "branimo" jer su nas talibani "napali"?
Ali "države" su idealizacije. U realnosti, ratove vode političari i vojnici. Pa je tako u BiH provizorna vojska Hrvata — HVO — vodila rat s Armijom BiH, iza koje je stajala vlada u Sarajevu. Sjeća li se itko rasprave o legitimnosti te vlade? Ne baš, jer je na kraju naš predsjednik (g. Tuđman) potpisao sporazum s g. Izetbegovićem (predsjednikom koji je uzeo svu vlast). Pa zašto je Tuđman potpisivao nešto, što se Hrvatske nije ticalo?
Zašto je Blaškić — zapovjednik HVO u Središnjoj Bosni — postavljen na mjesto u HV, a kasnije smo ga otpratili u Haag s našeg aerodroma i plaćali mu obranu iz našeg proračuna?
Je li Blaškić bio pod zapovjedništvom vrha Hrvatske ili nije? Je li on sudjelovao u Domovinskom ratu ili ne? Zašto plaćamo bivšim vojnicima HVO iz hrvatskog proračuna?
Ponavljam opet: nema a priori ništa sablažnjivo intervenirati u građanskom ratu u susjednoj državi. Ali onda treba biti hrabar i reći: slali smo ljudi, oružje, hranu, opremu, za hrvatski cilj, a hrvatski cilj je bio autonomija, odgovarajući udio u vlasti ili izdvajanje iz BiH ako propadne ovo prije.
Naravno da Hrvatska nije radila samo to: politika se vodi uvijek na više frontova nego rat: pomagali smo i Armiji BiH, i Bihaću kad je zagustilo, pomagali smo Fikretu Abdiću kad smo ocijenili da to može koristiti, a konačno surađivalo se ponekad i s Karadžićem kad se moralo ili trebalo.
Sve se to odavno zna i to je sasvim prirodno, pogotovo u tako zamršenom ratu kao što je bio u Hrvatskoj i BiH.
To se zna, ali se ne smije reći. Odnosno, može se reći, ali se ne smije napisati. Odnosno, smije se napisati, ali samo u Feralu i sličnim protuhrvatskim listovima. Istina da su se po Saboru šetali ljudi u odorama HVO, ali nema nikakvog zakona protiv toga, evo, čovjek se nije stigao presvući. Mi smo htjeli da Boban potpiše onaj sporazum, ali je čovjek nešto bio spriječen, pa je potpisao Tuđman. Kasnije smo u Daytonu crtali granice u susjednoj zemlji, zapravo nismo crtali već im pomagali da nacrtaju, da se dogovore, a kad je predstavnik Hrvata rekao da on to neće potpisati, našli smo drugog koji je rekao da hoće. Ionako je nebitno jer je naš predsjednik potpisao a on mu je ionako šef. Tj. nije šef, zapravo potpisao je tek eto kao svjedok, kao kumovi na svadbi, zajedno s onim drugim, koji je malo kasnije zaglavio u ćeliji i tamo umro.
Sve se to vrlo dobro zna, cijela opozicija godinama osuđuje takve postupke, putuje se preko Igmana u Sarajevo, itd itd a kad se dođe na vlast onda se napravi jedan papir gdje piše sve ono što je najlakše napisati: da smo bili u pravu, da smo se samo branili, da su naše ruke čiste.
Međutim, kad su pokušali napisati ono što se malo teže prizna, onaj drugi dio, gdje treba priznati i da je bilo nekih grešaka, nekih grijehova, kemijska je naglo usahla, i što se može: dokument je ostao takav, i takav je prihvaćen.
Slično je nedavno Srbija donosila deklaraciju o Srebrenici. Sve za pet, ali kad su htjeli prepraviti riječ "zločin" u "genocid", kemijska je naglo usahla, osim toga što znači taj genocid, to je neka strana, teška riječ.
Naravno, u našoj deklaraciji se spominju zločini, evo kako:
Radi dostojanstva Domovinskog rata hrvatsko pravosuđe je dužno procesuirati sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnog prava i svih drugih zločina počinjenih u agresiji na Republiku Hrvatsku i u oružanoj pobuni te tijekom Domovinskog rata...
Sve super, ali kakvi su to "mogući" slučajevi kad su plahte već odavno ispisane o Pakračkoj Poljani, kad smo otpratili Blaškića i još par grupica u Haag, štoviše, osobno ih je ispratio dr. Tuđman, kad neke bačve samo što čekaju da se otvore, a neki ljudi samo čekaju da se osude i da im za nekih 9 godina novi predsjednik malo smanji kaznu?
Hajdemo se zapitati što je bilo s onim bačvama: koliko je ljudi osuđeno za to? Oni koji su bez ikakvog razloga i krivice ubili te ljude, oni koji su to zataškali, oni koji su skrivali leševe u bačvama i odnijeli ih stotinama kilometara daleko... koliko je ljudi osuđeno?
Naravno, to nije bila naša namjera. Nikad nije vrh hrvatske politike i vojske namjeravao ubijati nedužne ljude. Ali netko tko je imao vlast i moć odlučio prikriti zločin, a to nije mala stvar. Opet ponavljam: za mene stvari tipa rušenje Starog mosta, crtanje karata itd uopće nije zločin. Ako je most korišten za prijelaz naoružanih ljudi, može se pucati na njega. Karte se uvijek mogu crtati. Ono što se ne smije je ubijati nedužne, zarobljenike i civile, a kad se to već dogodilo, ne smijemo to zataškavati.
Prebacivanje rasprave na "tko je prvi počeo" (odgovor: Slobo), samo implicira da su svi radili prljave stvari, da su udarali ispod pojasa, kršili dogovore i zakone, pa je sada jedina razlika "tko je prvi počeo". Ako su istina i pravda na našoj strani, kakve ima veze tko je prvi počeo?!
Zato sam, dok sam gledao prijenos iz Sabora, bio stvarno tužan. Ljudi koji su godinama ukazivali na sve greške i grijehove sada, kad su došli na vlast, kao jedan dižu ruku za "mi nismo ništa krivi". Ljudi koji su veliki vjernici, i nedjeljom upiru u sebe i govore "moj preveliki grijeh", koji dan kasnije u Sabornici zaboravljaju na bilo kakve grijehove, osim na tuđe. Da, naš grijeh je mnogo manji nego onih drugih... ali ga ima.
Svi osim jedne osobe, Vesne Pusić (doduše ona je ateist, pa se ne optužuje ritualno za grijehe). Zato do dana današnjeg, ako imam prilike glasati za nju, glasam za nju i njenu stranku. Sve kasnije grube greške — afere, koaliranje s Glavašem (optuženim za inventivnu primjenu akumulatora), muljaže njenih kompića sa zemljištima itd — ništa ne može poništiti njen stav za vrijeme donošenja Deklaracije, stav i mišljenje zbog kojeg Hrvati i dalje spadaju u red civiliziranih naroda. Kao što je Ivo Josipović nedavno rekao par ključnih rečenica u Sarajevu. Kao što je Orhan Pamuk jednom rekao "ako nitko drugi neće reći, ja ću" (nakon čega se morao iseliti u SAD, naravno, kao "izdajnik").
Zapitajmo se kakve još države donose parlamentarne deklaracije u kojima "utvrđuju povjesne istine", i tvrde da "nisu krive" niti su napravile ništa pogrešno? Jesu li baš takvi papiri "zalog naše civilizacijske budućnosti"? I je li bolje ipak šutjeti o tom papiru, kad smo ga već nesrećom donijeli?
Ja ne vidim kome se to
Ja ne vidim kome se to Republika Hrvatska treba opravdavati i zašto?
Kad si slab kao što smo mi slabi, najbolje ti je biti čist 100%, onda si na miru do kraja, jer ti nitko nemože ništa.
Uvijek sam bio zahvalan svojim neprijateljima na tome što sam morao biti čist, često i pretjerano pazio da ne prekršim neki, čak i prometni, propis. Dok su oni tonuli dublje u pakao sa svojim oproštenim nedjelima. Jasno, može ti se "napakirati", ali opet si ti u prednosti i tada, pa čak i kad pretrpiš nepravdu i nepravde.
To je jedan jad i bijeda, prvenstveno od političara koji nemaju osjećaja ni za što. Oni su najvažniji sami sebi, to su prljavci, pravi ratnici nisu u Saboru, tamo su ljige i podmukliši, koji su pojedinačno dosta nepravdi već učinili, a sad se, s razlogom, boje i sami svojih sjena. Nije to u službi Republike Hrvatske, to je samo izlika.
Buozzi
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasaoJa ne volim pisati o
Ja ne volim pisati o prošlosti, milija mi je sadašnjost.
Što se tiče tematike mogu izraziti svoje mišljenje;
Građani hrvatske su maksimalno pomogli građanima susjedne BiH, a ponekad je ta pomoć bila i pomoć najvećim neprijateljima.
Pomagali smo i Srbiji kada je bila izložena bombardiranju NATO snaga(interventna isporuka struje za potrebe bolnica i nužne infrastrukture). Prihvaćali smo izbjeglice neovisno koje su nacionalnosti i ideologije.
Do sada smo u mnogo puta pokazali da možemo ljubiti i neprijatelje svoje.
Zašto onda svi toliko udaraju po nama?
A poglavito; zašto to rade naši građani tijekom političkih borbi?
Tko zna, možda je to sve zbog prokletog sado-mazohizma?
- odgovori
-
- 3 votes
Tko je glasaoNitko nikad nije rekao da je
Nitko nikad nije rekao da je sve što smo radili loše. Nitko ne kaže ni da je većina bila loša. U usporedbi s nekih drugima, grijesi hrvatske politike su relativno mali, i u mnogim slučajevima se hrvatska politika našla u nemogućoj situaciji da je "bilo što napravi krivo".
Niti ja ne volim pisati o prošlosti, ali prošlost se neprekidno vraća na površinu u sadašnjosti. Zašto svi toliko udaraju po nama? Što misliš, koliko se udara po npr. Turskoj zbog stvari koje su se dogodile prije skoro 100 godina, prije nego što je sadašnja Turska republika uopće osnovana? Ja želim izbjeći takvu sudbinu naše države, ne želim da vučemo nikakve repove i da ne ostanu stalno primisli da smo nekog oštetili i da smo nekom dužni, stvari koje će, ako ostanu nerazjašnjene i nerazrješene, izranjati kada to nekom bude potrebno, i opterećivati sljedeće generacije koje s tim stvarima nikako ne mogu imati veze.
Ja osobno ne želim biti nikom dužan, ne želim da me netko podsjeća stalno na to, a kamoli da me netko ucjenjuje nekim stvarima iz moje prošlosti. Zato želim čiste račune s drugima, i želim da zemlja u kojoj živim ima čiste račune s drugima. Ako to znači da trebamo nekom reći žao nam je, oprostite, onda to treba reći. Ako nekom treba dati i neku pismenu ispriku ili materijalnu odštetu, neka bude tako. Naravno, to moraju napraviti i drugi, ali mi ne možemo odlučiti za njih, niti čekati njihove poteze, jer onda stvarno "ulazimo istovremeno u Europu".
Usput, u npr. Srbiji se ovakve rasprave vode puno žešće. Pogotovo što još traju i neki grubi zemljani radovi, koji su preduvjet za neke buduće isprike.
- odgovori
-
- 3 votes
Tko je glasao