Neovisni, ali ne i neutralni

Posljednja događanja u SDP-u, od ostavke Željke Antunović, kritičkih istupa nezadovoljnika politikom i načinom vođenja stranke predsjednika Zorana Milanovića, pa sve do medijskih konfrontacija „jakih SDP-ovih pojedinaca“ na lokalnim razinama SDP-a, potvrđuju da se uloga medija, čak i u pitanju unutarstranačkih odnosa, danas smatra presudnom.

Bez obzira što večina funkcionera i običnih članova i dalje papagajski ponavlja onu vječnu frazu da probleme treba rješavati unutar stranke, očiglednim ispada kako je riječ o praznoj gesti i/ili potvrdi činjenice da više nema autoriteta koji bi prislilio da se problemi rješavaju unutar SDP-a.

Da bi na pravi način razumijeli ulogu medija u odnosu na današnji SDP, smatram da prije svega treba skrenuti pažnju na jedno od glavnih obilježja Račanovog nasljeđa, a to je značaj kuloarskog aspekta u formiranju unutarstranačkih odnosa.

Račan nije SDP-om vladao autoritativno, no bez obzira na to, imao je zavidnu autokratsku moć. Njegova moć proizlazila je iz specifičnog načina kojim je on, kao svojevrsni „Otac SDP-a“, uspostavio proces izražavanja milosti ili nemilosti prema pojedincima u stranci (..s obzirom da je kao stari partijac shvatio značaj one Staljinove formule, da je jedina istinska politika - kadrovska politika ). Taj način nije se zasnivao na otvorenom demonstriranju volje i obrazloženju stavova i odluka, već na kuloarskom i posrednom obliku vladavine. Dominacija kuloarskog aspekta osigurala je Račanu neprikosnovenu poziciju u stranci jer putem njega je sebi osigurao prostor za plasiranje raznih interpretacija svojih odluka, za koje se u konačnici nikad sa sigurnošću ne bi utvrdilo koja je ona prava. Bez otvorenog i jasnog obrazloženja najvažnijih odluka nije se stvarala niti klima za otvorenu i jasnu odgovornost donositelja odluke.

Prihvačanjem kuloarskog aspekta ambiciozni pojedinci i pojedinke potvrdili su da prihvačaju Račanov inicijacijski obred, što je njemu osiguravalo nedodirljivu poziciju u stranci, a njima priliku da pod njegovom milošću napreduju. Račan je tako pažljivo moderirao odnose u SDP-u, prvenstveno one koji su se ticali centralne ili državne razine vlasti. Uspostavljanjem kuloarskog aspekta kao dominatnog, Račan je mogao efektivno eliminirati sve one pojedince za koje je smatrao da predstavlju prijetnju njegovom autoritetu, a da nije morao otvoreno demonstrirati volju i jasno obrazlagati zašto netko nije u njegovoj milosti. Na taj način otjerao je iz stranke mnoge istinske intelektualace ljevičare i stručnjake svih profila, koji nisu pristajali na uspostavljanje odnosa moći putem kuloarskog aspekta. Račan je nažalost time doprinjeo širenju mediokritetstva u SDP-u, i općenito dao bitan prilog rasapu lijeve političke ideje u Hrvatskoj.

Kuloarski aspekt za vrijeme vladavine Ivice Račana bio je kohezioni faktor stranke jer su ga nužno prihvačali svi oni koji su imali ambicije da napreduju prema centralnoj razini vlasti i jer je njegovo prihvačanje bio uvjet stjecanja Račanove milosti, u smislu prethodne potvrde njegovog autoriteta. Kuloarski aspekt za vrijeme Račana bio je pod njegovom čvrstom kontrolom koju su poštivali svi ambicijozni funkcioneri pazeči da djeluju isključivo u okviru kojeg (nad)odredi Ivica.
Drugim riječima, kuloarski aspekt bio je moderiran pravilima koje je (nad)određivao Ivica Račan, a on je moderirajući kuloarima ujedno težio jačanju svoje pozcije i jačanju pozicije stranke. Iz tog dvostrukog razloga kuloarski aspekt je za vrijeme Ivice Račana ipak, u največoj i najvažnijoj mjeri, bio namjenjen zadržavanju unutar stranke (Račan je imao gotovo pa eksluzivitet da ga plasira prema van), čime se potvrđivao Račanov konačni autoritet moderatora , a stranka u javnosti prikazivala, unatoč demokratskom folkloru, kao monolitna..

No, danas kada Ivice Račana kao kreatora i kontrolora kuloarskog aspekta više nema, nasljeđenom praksom kuloarenja počeli su moderirati svi oni „istaknuti pojedinci“ koji su uključeni u borbe oko bitnih unutarstranačkih pozicija.
Kuloarski aspekt, usljed odlaska Ivice Račana kao kreatora takvog načina uspostave stranačkog utjecaja, izgubio je svoju utemeljenost u autoritetu Jednog i raspršio se na Mnoge, koji ga koriste s namjerom ponovnog zadobijanja autoriteta Jednog.
S obzirom da pravila kuloarskog aspekta više ne određuje Jedan, promjenile su se i neke njegove bitne značajke (funkcije).
I dalje glavna je funkcija kuloarskog aspekta ovladavanje stranačkim odnosima moći. Samo danas kulorski aspekt služi za borbu pojedinaca i grupacija od kojih nitko više nema autoritet Jednog. Autoritet Jednog podrazumijevao je da u domeni državne razine SDP-a osoba predsjednika ima konačni legitimitet odlučivanja, no još više, kuloarskog plasiranja interpretacija svojih odluka.

Današnji predsjednik SDP-a Zoran Milanović više nema autoritet Jednog u kuloarskom moderiranju unutarstranačkim odnosima moći. Zoran Milanović nema autoritet Ivice Račana koji je svoje odluke mogao zakloniti kuloarskim aspektom i interpretacijama koje nikad nisu bile niti otvoreno iznesene niti otvoreno dovedene u pitanje.

Danas u SDP postoji čitav niz „istaknutih pojedinaca“, te možda čak i grupacija, koji otvoreno dovode u pitanje postupke i autoritet predsjednika Zorana Milanovića. Sami činovi otvorenog neslaganja pokazuju da niti kuloarski aspekt više nije vođen temeljnim pravilom učvrščivanja autoriteta predsjednika i demonstriranja stranke u javnosti kao monolitne.
Kuloarski aspekt je i dalje ključan, samo što se uslijed njegove uloge skrivenog sredstva u borbi za ponovno zadobijanje autoriteta Jednog, umjesto unutar stranke sve više plasira putem medija.

Da, to je ona famozna pojava nepreglednog mnoštva „neimenovanih izvora“ iz SDP-a o čijim stavovima gotovo svakodnevno čitamo. No nije problem samo u neimenovananim stranačkim izvorima. Radi se o nečem puno podlijem i opasnijem. Novinari su preuzeli ulogu prljavih posrednika predstavljajući se nezavisnim i objektivnim komentatorima, dok ustvari samo iznose kuloarske interpretacije koje im plasiraju pojedinci i grupacije iz SDP-a.
Dakle, dobili smo spregu „istaknutih pojedinaca“ i grupacija iz stranke, sa novinarima „od povjerenja“, koji sada zajednički moderiraju kuloarskim aspektom SDP-a.

Otvoreni izlazak kuloarskog aspekta u javnost otužna je ali i istinita slika današnjeg SDP-a i pokazatelj stanja hrvatske ljevice. Kuloarski aspekt, kao skelet hrvatske socijaldemokracije, bio je pod Račanovim vladavinom ipak prema javnosti u največoj mjeri zatvoren i njegovim autoritetom moderiran. No danas on pokazuje kako je u njemu ležao glavni uzrok gnjileži koja je stranku pomalo ali sigurno izjedala iznutra. Dominacija kuloarskog aspekta ključni je razlog svih negativnosti u SDP-u. Od gubitka ideološkog kompasa, negativne selekcije, kompromiserstva, nepostojanja individualne odgovornosti itd.

Zoran Milanović nasljedio je na poziciji predsjednika SDP-a kulorasku logiku funkcioniranja stranke. Nažalost, svojim dosadašnjim djelovanjem pokazuje da se tom negativnom nasljeđu prilagođava, umjesto da se protiv njega bori.. Razumljivo, prilagođava se jer je tako kratkoročno jednostavnije. No kuloarski aspekt ne može više nikako biti ono što je bio za vrijeme Račana, on više ne može služiti učvršćivanju autoriteta predsjednika. Zoran Milanović nakon svega ne može zadobiti autoritet Jednog, niti je njegov stil vladavine kompatibilan sa kuloarskim aspektom. U tom smislu, što prije shvati da kuloarska logika kompromitira njega, stranku, ali i lijevu političku ideju, i da ujedno jača sve one koji su izrasli i uspinjali se kuloarskom logikom, prije će imati šansu da pokrene proces potrebne katarze stranke, čiščenja korova i utemeljenja novih osnova.

Kohezija stranke i autoritet predsjednika više se ne mogu graditi na dominaciji kuloarskog aspekta, kao niti istinska obnova stranke. Od novih političkih snaga očekuje se da demonstriraju hrabost i snagu riječi kroz svoja djela, kroz njihovu javnost-otvorenost-točnost (JOT). Od nove političke snage očekuje se da povrati snagu riječi, da joj vrati čvrsto utemeljenje (referentnost) u djelovanju.

Npr. kuloari, sada usmjereni prema medijima, plasiraju interpretaciju da se Zoran Milanović nikako ne slaže s politikom Milana Bandića. Uz to, plasiraju iz „dobro obavještenih, neimenovanih izvora“ informaciju da se sprema protukandidatura Milanu Bandiću u liku Ive Josipovića. S druge strane, Zoran Milanović u svojim javnim nastupima ne izražava nezadovoljstvo Bandićem i njegovim potezima kao gradonačelnika.
Namjera kuloara očigledno jest da legitimra Milanovićev oportunizam, u formi budućeg obečanja - „ako budem izabran za predsjednika pokazat ću svoje pravo mišljenje o Bandiću i zaista ću tada nešto poduzeti“. No ono što se na taj način pokušava izvesti jest manipulacija putem kreiranja povjerenja i nade. Ljude koje su nezadovoljni Bandićem potiče se da čitaju Zoranove riječi između redaka i da imaju povjerenja „na slijepo“, da vjeruju i nadaju se istinitosti kuloarskih interpretacija, koje nažalost ne mogu biti promptno i otvoreno u praksi zastupane, jer takva je „nažalost“ logika realne politike kao „umjetnosti mogućega“. No glavni je smisao takvih kuloarskih rabota otvaranje manevarskog prostora Milanoviću kako bi u budućnosti mogao bezbrižno izigrati povjerenje, praveći se lud, jer eto on nigdje nije otvoreno izrekao ono što je plasirano kao kuloarska interpretacija o njegovom neslaganju s Milanom Bandićom. Kuloarske interpretacije ujedno igraju na kartu svoje dvosmislenosti, pokušavajući osigurati podršku onih koji se takvim scenarijem ne slažu i koji podržavaju Bandića, namjeravajući ih ostaviti u uvjerenju kako je riječ o pukim kuloarskim naklapanjima bez realnih temelja.
Dakle, kuloarska interpretacija o tome da se Zoran Milanović ne slaže sa politikom i načinom vođenja grada Zagreba od strane Milana Bandića jest najobičniji pokušaj manipulacije. Ona služi podcjenjivanju intelekta svih onih kojima putem medija kuloarski aspekt nastoji potaknuti nadu i stvoriti povjerenje.

Stoga je jedina istina da Zoran Milanović čvrsto stoji iza vodstva Milana Bandića.

Za kraj, što reći nego – Dosta je dominacije kuloarskog aspekta! On je otrov hrvatske socijaldemokracije, i istinska nova snaga hrvatske politike može proizaći jedino iz njegove djelatne negacije...