pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ovaj vikend smo nažalost preko TV vijesti svi bili svjedoci najtežeg, "najcrnjeg" vikenda na hrvatskim cestama, kada je u manje od dva dana poginulo sedamnaest ljudi. Nažalost, puno prečesto gledamo takve vijesti na televiziju, puno prečesto se takve tragedije događaju na hrvatskim cestama. Pitanje je: zašto? Radi li MUP, Vlada svoj posao? Kako to spriječiti?

Pogledajmo policijsku statistiku: u prvih sedam mjeseci ove godine dogodilo se ukupno 30 907 prometnih nesreća, što je 11 % manje nego prošle godine (pretpostavljam za isto to razdoblje). Isto tako, ove se godine dogodilo gotovo 12 % nesreća manje s ozlijeđenim osobama, ali čak 6.7 % nesreća više s poginulim osobama. U odnosu na prošlu godinu ima manje ozlijeđenih, ali više poginulih. Statistika kaže: 366 poginula u prvih sedam mjeseci (a toj tužnoj statistici samo protekli vikend moramo dodati još sedamnaest ljudi. Prošle godine, u istom razdoblju, poginulo je 359 ljudi, dok je u cijeloj 2007. godini poginulo 619 osoba.

Stravično, zar ne?

Pogledajmo malo uzroke prometnih nesreća. Najčešći uzroci su: brzina neprimjerena uvjetima, nepoštivanje prednosti prolaza, vožnja na nedovoljnoj udaljenosti, nepropisna brzina, nepropisna uključenja u promet, nepropisna skretanja i slično ( u statistici su još navedene i "ostale pogreške", no nisam uspio naći nikakve dodatne podatke).
Najčešće se događaju sudari vozila u pokretu, slijetanja vozila s ceste ili naleti na pješake.

Gotovo trećinu svih nesreća sa smrtnim ishodom (u 2008.) uzrokovali su vozači pod utjecajem alkohola, i to, od ukupno 98 takvih nesreća 42 nesreće s više od 0.5 promila, a do 1.5 promila, a 47 nesreća je uzrokovano s više od 1.5 promila. Samo 7 nesreća uzrokovali su vozači s do 0.5 promila alkohola u krvi.
Isto tako, gotovo trećinu prometnih nesreća sa smrtnim ishodom u 2008. godini uzrokovali su mladi vozači, do 24 godine.
Jedan dio nesreća uz to ima i uzrok u lošem stanju cesta, na "opasnim mjestima" i slično.

Dakle, ukupan broj nesreća se smanjio, ali se povećao broj onih nesreća s fatalnim i tragičnim ishodom. Statistika se dalje može proučavati, i iz nje se mogu izvlačiti određeni zaključci, no iz svega ovoga meni se barem nameće dojam da nešto ne valja. Nacionalni program sigurnosti cestovnog prometa kao jedan od svojih mnogobrojnih kvantitativnih ciljeva navodi i smanjenje broja prometnih nesreća: to se možda i događa, ali se opet paralelno s time događa i porast broja nesreća sa smrtnim ishodom. Pitanje je dakle koliko je uspješan bio prošli zakon o sigurnosti prometa na cestama, a isto tako je upitno koliko je uspješan ovaj novi zakon - iako, tri mjeseca nisu dovoljna za procjenjivanje uspješnosti nekog zakona. No, ovi podaci jasno pokazuju da problem nije (ili barem nije jedini) u dilemi treba li dopustiti vožnju s do 0.5 promila alkohola u krvi ili ne. Nažalost, to je lažna dilema. Isto tako, upitno je što će riješiti nove ultravisoke kazne. Takvo veliko povećanje iznosa kazni za prometne prekršaje je mjera koja djeluje više represivno, nego preventivno; povećava mogućnost korupcije ("ajmo riješit to za 200 kn"), a istovremeno ne iskorjenjuje ono što se po meni čini kao jedan od glavni uzrok svih prometnih nesreća: nedostatak prometne kulture, odnosno neodgovornost u prometu prema sebi i drugima..

Vidimo da je jedan od glavnih uzroka nesreća neprilagođena brzina, odnosno prevelika brzina. Što kaže nacionalni program? Kaže ovo:
Nadzor prometa (prometna policija) vezan uz poštivanje dopuštenih brzina kretanja vozila potrebno je uspostaviti na mjestima prema statističko-analitičkim podacima stvarne ugroženosti prometa zbog nepoštivana nepropisne ili neprilagođene brzine.Pritom je potrebno sustavno stvarati naviku kod vozača da će ako ne poštuju dopuštenu brzinu kretanja biti nadzirani i sankcionirani na
svakom mjestu i u svako vrijeme.

Dakle, represija. Što je dobro, ali treba povećati i preventivne mjere, upravo zato jer je jedan od glavnih uzroka nesreća prometna nekultura. Prometna nekultura, u ovom smislu, uključuje nepoštivanje drugih sudionika prometa, nepridržavanje propisa, neodgovornost u prometu, precjenjivanje vlastitih sposobnosti....

Što učiniti? Par zapažanja:

1. prometna edukacija - Edukacija o prometu, prometna kultura, podizanje razine prometne kulture i pravilnog ponašanja u prometu treba biti čvrsto integrirana u cijeli obrazovni sustav. Poseban slučaj tu su autoškole: u 30 sati nastave vožnje teško da je moguće razviti neku svijest o odgovornosti u prometu. Koliko su autoškole usmjerene na obrazovanje dobrih vozača, a koliko na profit, dobro je pitanje.

2. veća prisutnost policije, odnosno "preventivno- represivne mjere". Često sam ispred studentskog doma na Savi bio svjedok kako policija kažnjava studente koji prelaze cestu izvan pješačkog prijelaza, na potencijalno opasnom mjestu. Naravno, to jest prometni prekršaj i ugrožavanje prometa, ali gdje je policija kad se radi o vozačima koji voze prebrzo kroz naselja, koji se apsolutno ne pridržavaju propisa, na autocestama, na cestama izvan naselja, u naselju...

3. No, kako bilo da bilo, policija ne može biti baš svugdje, a to nas vraća na prvu točku: povećanje raine odgovornosti u prometu, kod svih vozača. Mladi vozači - boriti se protiv precjenjivanja vlastitih sposobnosti. Mladi vozači u "boljim autima" često idu ispitivati svoje vozačke sposobnosti, što često dovodi do tragedije. Gdje je tu odgovornost, kada društvo i pojedini dijelovi društva daju dojam da se moguće lako izvući iz neke "gabule": ako te zaustavi policija, lako se može izvući, posebno ako ti je tata neki lokalni moćnik. Moguće je čak i oslobađanje na sudu nakon prometne nesreće sa smrtnim ishodom, ako mladi vozač dolazi iz "dobre obitelji". Isto tako, sankcije trebaju jednako vrijediti za sve, pa i za gradonačelnike, župane, ministre, velike biznismene, političare, moćnike: Treba se jasno dati do znanja, svima, ne da će svi vozači biti "pomno praćeni i nadzirani, pa i kažnjeni", kako kaže nacionalni program (jer vidimo da je i ta kazna ponekad selektivna), nego da je krajnje neodgovorno i krajnje opasno ne pridržavati se prometnih pravila, ne poštivati ostale sudionike u prometu, ne poštivati principe prometne kulture i prometne odgovornosti prema svim sudionicima u prometu. Dakle, da razjasnim, potrebno je mijenjati stavove i mentalitet, prvenstveno jakom prevencijom i edukacijom, a tek nakon toga represijom. Jer, često je za one koji voze npr prevelikom brzinom prekasno: mrtvom čovjeku ne možete naplatiti kaznu od nekoliko tisuća kn i pozvati ga na sud da odgovara za preveliku brzinu, jer je tada već kasno.

4. Ne manje važno: potrebno je povećati tehničku razinu sigurnosti na cestama i na autocestama, sanirati i ukloniti opasna mjesta, provjeravati ispravnost vozila itd. itd.

Evo što kaže Nacionalni program:

Promatrajući globalno, važno je povećati prometnu kulturu stanovništva, stvoriti preduvjete za bolje poznavanje i poštivanje prometnih propisa te povećati društvenu svijest o problemu stradavanja u prometu.

Osposobljavanje u poznavanju prometnih propisa za sigurno sudjelovanje u prometu već u najranijoj dječjoj dobi ima jednu od najvažnijih uloga u ostvarivanju glavnog kvantitativnog cilja. Uvođenje prometnog odgoja u sve odgojno-obrazovne ustanove, počevši od dječjih vrtića, kao mjeru koja će dugoročno utjecati na ponašanje najmlađe i adolescentske skupine sudionika u prometu, a samim tim i izravno na sigurnost cestovnog prometa, potrebno je sustavno promicati putem Nacionalnog programa.

Sve vrste prometne nediscipline, posebno među mladima, treba svesti na najnižu razinu. Osobito valja smanjiti nepoštivanje prometnih propisa poput nepoštivanja crvenog svjetla na semaforu, vožnje pod utjecajem alkohola te vožnje bez položenog vozačkog ispita, bijeg s mjesta prometne nesreće i vožnje vozilom na kojem nije obavljen tehnički pregled i produljena registracija vozila. Uz navedeno, potrebno je sustavno nadzirati provedbu zakonom propisane
mjere koje se odnose na sudjelovanje adolescenta i mladih vozača u prometu na cestama.

Praćenje i usmjeravanje kaznene politike i učinkovitost kaznenog i prekršajnog progona u svrhu povećanja prometne discipline i odgovornosti vozača prema poštivanju prometnih propisa i širenju prometne kulture, posebna je mjera koja će pridonijeti ostvarenju kvantitativnog cilja.

Jako dobro rečeno, a sad to treba i provesti. Dakle, na prvom mjestu povećanje razine prometne kulture i prometne odgovornosti (discipliniranosti), ne zbog straha od kazne, nego zbog toga jer je to krajnje opasno i štetno ponašanje, i to treba vrijedi za sve slojeve i dijelove društva.

Isto tako, potrebno je da na povećanju sigurnosti cestovnog prometa rade svi: i korisnici cesta (vozači - povećanje vozačke odgovornosti), i prometne/policijske vlasti (provođenje preventivnih i represivnih mjera), i zakonodavac (odgovorna regulacija prometa, donošenje zakona koji se bori protiv pravih uzroka), i institucije zadužene za prometnu infrastrukturu (gradnja i održavanje cesta, uklanjanje opasnih mjesta), i obrazovni sustav (škole, ali posebno autoškole!). Pri tome svi moraju biti svjesni da je ljudski život najvažniji, i da treba postojati nulta tolerancija na smrtnost u prometu. (usporedba: Vision Zero strategija u Švedskoj).

Eto, to su bila neka moja zapažanja, a nadam se da će pollitičari to prodiskutirati i nadopuniti.

izvori: statistika MUP-a