Tagovi

Kruh i mast

Za malu Marinu koja nema Nike, Diesel, Smartphone ....

Znate li koja koje pitanje mi je bilo najvažnije u životu tamo negdje do desete godine. Mi generacija 1948. rođeni u Trnju (Glavni Vrbik) čekali smo ko ozebli sunce da čujemo zvuk Japova s trkališta Miramare ( tamo gdje je danas otvoreno sveučilište). Mama mi je brzo na kruh stavila mast, posipala crvenom paprikom i bježi bos po prašnjavom Vrbiku do 200 metara udaljenog trkališta. I onda se dogodi neminovno. Iz ruke mi ispade kruh i pravo u prašinu. Što je najgore uvijek u prašini završi ona strana premazana masti. Enigma. Pitanje nad pitanjima. Odgovore nema. dižeš kruh iz prašine, s prstom u grubo odstraniš prašinu, poljubiš kruh i tjeraj dalje. Da moje dame i gospodo. Kruh se morao poljubiti. Ukoliko su djed i baka vidjeli da nisam poljubio kruh slijedila je kazna i prodika. – „Kruh je dar Božji“. Ne pada mi na pamet da to pokušam tražiti od svog djeteta. Uz pomoć djedova i baka te mene i moje supruge ( većim djelom ) uspjeli smo joj usaditi poštovanje kako prema kruhu, tako i prema ostalim stvarima. Kad upoznaš dijete i objasniš mu da ne može imati sve što želi, prvo pitanje koje postavlja je: - A kako oni drugi mogu to imati? E tu smo malo zapeli ali smo uspjeli nekako objasniti zašto drugi imaju novaca više od nas, i što je njoj činiti da i ona u budućnosti nastoji imati dovoljno za sigurnost. Kada je počela pohađati 11. gimnaziju u Savskoj u četiri godine bio sam na dva roditeljska sastanka, a nakon drugog žena i kćer su me malo glasnije „ zamolile“ da više ne idem. Zapravo gdje sam pogriješio. Na sastanku sam se naslušao svega i svačega. Te moje dijete ide ovdje, moje ondje, na tenis, klizanje, plivanje, balet, disko i nisam ne znam kuda sve ne. Razrednica Profesorica Valentić , vidjevši me da šutim, upita. – No gospodine Pongrac a kojim se aktivnostima bavi Vaša Sunčica? Blento ko blento. Zbunjen počnem. – A kaj vam ja znam. Pomaže mami. Sadi, okopava i pljevi u vrtu. Ode k susedi pomoć krave podojit, onda uči i ode spat. Tu i tam ode na vatrogasnu ili lovačku zabavu, Kupske večeri i to je to.
U razredu je nastao muk a ja više nisam zbog svoje iskrenosti više smio na roditeljski.
Ovo sve sam napisao potresen pričom o malo Marini učenici 6. razreda koja je izvrgnuta psihičkom maltretiranju svojih kolegica i kolega. Istina je da je mala Marina samo jedan od tisuću sličnih ili još gorih slučajeva. Ne želim ulaziti koje su sve službe zakazale. Lokalne državne? Koje struke? Ma koja pedagogija? Da sam ja ili netko od mojih kolega iz osnovne škole to učinili dobili bi doma batine ko magarci. Ali danas to nije pedagoški. Koja će to pedagogija izliječiti psihičke poremećaje zlostavljane djece. Cijeli taj liberalni odgoj počinje već od vrtića. Znate da teta i najzločestije dijete ne smije poslati u kut ili ga na neki drugi način kazniti. Ukoliko ga mrko pogleda već su joj roditelji za vratom. To se događa i učiteljicama, profesoricama ( pri tome ne mislim na samo na žensku populaciju). Tko je kriv što mala Marina i stotine i tisuće drugih Marina nemaju Najkice, Dieselice, Smartphone, pa čak ni obične PC-ije. Zar do 1990. nije postojao tamo neki svijet, neki ljudi. Zar se djeca nisu znala odgajat tisućama godina, ili smo morali čekati 1991. da bi nam novi svjetonazor dao nauk o odgoju djece. I sada smo tu gdje jesmo. Vrtimo se ko „pezdec v gačama“ i prstom pokazujemo nekog tamo drugog da od njega dopire „ miomiris“. Neka mi oproste svi oni koji misle drugačije, ali svako dijete mora biti primjereno kažnjeno za svoje neprimjereno ponašanje. Što je to primjereno i kao ne znam, kao što ni do dan danas ne znam zašto kriška kruha pada na namazanu stranu. Mi nismo imali u školama vjeronauk, ali smo ga imali po našim župama. I što je najzanimljivije u to doba „strašnog i opakog komunizma“ i škole i župnici gotov na identičan način usmjeravali su djecu na zadovoljstvo roditelja. Što je najžalosnije u svemu tome djeca su najmanje kriva. Ona samo prenose obiteljska zbivanja, komentare, poglede , kritike i pohvale na svoj krug, među svoje vršnjake.
U toj velikoj psihičkoj tragediji sreća je što nema fizičkih obračuna kao u drugim sredinama.
No to je samo pitanje dana ili razvoja događaja u jednom ili drugom smjeru.

Tagovi

Komentari

Savjet

Imao sam prvi mobitel u Hrvatskoj. Dvije godine prije ostalih građana. Imao sam tada 22 godine. Bio je to prototip kojeg je proizveo Benefon, bio je preskup da uđe u proizvodnju, pa se u prodaji pojavio Dancal Logic koji je bio velik kao toki-voki. Ovaj Benefon je stvarno bio handy znatno manji od Dancala.

Par dana sam ga nosio i onda vratio starome. Nitko nije znao što to imam pa nije bila fora. 1995 radio sam na izgradnji prve hrvatske GSM mreže i imao sam službeni GSM Siemens S3 šest mjeseci prije nego li usluga počela prodavati.

Znam o mobitelima više od svih vas skupa.

Kada su digitalni sustavi dizajnirani prije nekih 25 godina predviđeno je bilo da razgovor traje 2 minute. Tako je kompletan sustav bio dizajniran. Nakon toga su snage terminalnih uređaja malo smanjene ali ne znatno odnosno ostale su u razini reda veličine, ali je proširen spektar zračenja i to znatno.

Moja djeca nemaju mobitele. Njihovi vršnjaci u razredu imaju.

Neću elaborirati ali

NEMOJTE:

1. davati djeci mobitele da se s njima svakodnevno koriste, samo iznimno
2. da vam jedan pojedini razgovor traje dulje od 6 minuta
3. dnevno razgovarati dulje od 30 minuta ukupno preko mobitela

Tko je glasao

Čitao sam taj članak

i nekako mi se probudio crv sumnje.

Ima sličnih pojava kod nas,ali mislim da je ovaj konkretan slučaj novinarska patka i plod mašte.

Naime,neke riječi,slaganje rečenica i sl.,upućuje na to da se novinar/ka zaigrao/la jer djeca se baš ni ne izražavaju na taj način.

sve dobro...

Tko je glasao

@boltek Zašto čuđenje??

U državi i društvu gdje se BRUTALNI KAPITALIZAM osjeća u svakoj pori društva, zašto se ne bi osjećao i kod djece, koja, nezrela, po prirodi stvari sklona su oponašanju? Statusni simboli su SVE, oni su zamijenili i Boga (Bogove), i mlađi samo ispaštaju ono što roditelji rade - klanjaju se bogu NOVCU (imetku), zanemaruju duhovno-etičke standarde, misle da je sreća u novcu i konzumerizmu. Taj trend, započeo je još u socijalizmu, a od 1991. poprimio groteskne razmjere. I ne stanuje pohlepa samo na Wall Streetu, ona stanuje i u Hrvatskoj.
I kada bih trebao označiti ustanovu koja je najviše zajkazala rekao bih - CRKVA (Crkve), zatim MEDIJI i na trećem mjestu - ŠKOLA!
PS: Pripadao sam dobrostojećoj obitelji, ali nikada mi nije palo na pamet rugati se siromašnima! A taj stav primio sam kroz vjeru koju su mi prenosili roditelji! Svodilo se to na vrlo jednostavnu poruku; i dobro i zlo podijeli sa svojim prijateljima!

Lj.R.Weiss

Tko je glasao

ovo mi je super.. Brutalni

ovo mi je super.. Brutalni Kapitalizam.. a mi imamo samo K od Kapitalizma, ostalo jest da je na K ali se zove Kriminal..

no sto jest jest. ljubine izjave ko bomba. uobicajeno.

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

problem je u nama

u doba 'kruha, masti i crvene paprike' rodielji su više vremena provodili s djecom. neki su se sviše a neki manje bavili djecom. škola je bila mjesto gdje se ide nešto naučit, a vjeronauk da se nešto nauči o Bogu. obitelj se je navečer okupljalaslušajući radio, gledajući televiziju i razgovaro se je, negdje više a negdje manje, o roblemima. uškolama nisu bili ni pedagozi ni socijalni radnici i sve je nekako štimalo. ulaskom većeg broja televizora u stan - zbog čega bi se svađali oko gledanja, ulaskom kopjutora, raznih igrica prestala su večernja okupljanja, prestala su večernje rasprave o problemima. u većiniobitelji je došlo do situaija de se djeca i roditelji vide u kupaoni ili pred wc-om. u školama se pojavljuju pedagozi, aktiviraju se psiholozi koji trebaju rješiti psve veće probleme s djecom - od neučenja, do agresivnosti. nastavni progema je takav da se je izgubila ona komunikacija između učenika i učitelje ili profesora koja je stojala u doba 'kruha, masti i crvene paprike'. kako živimo u društvu kojem je na cijeni novi auto, vikendica, novi iphhone i gdje se komunikacija između roditelja i djece svodi kupnjom odjeće i obleke s markom uz dodatak što jačeg kompjutora, boljeg mobitela onda nije ni čudo što su se mjerila roditelja preslikala na djecu.
slučaj Marina se ne bi dogodio da postoji čvršća veza u obitelji , da postoji komunikacija imeđu roditelja i djece. nažalost nje sve više i više fali.

w. ;)

Tko je glasao

Iako i sam pripadam

Iako i sam pripadam "kruh-mast" generaciji, ne bih olako bacio drvlje i kamenje na tzv. struku koja je kao zakazala po pitanju male Marine. Problem je i širi i dublji. Naravno da sam se užasnuo čitavši članke jer u njima znači da sve ide k vragu, da je skoro pa izgubljena još jedna generacija koja bi sutra osim o sebi trebala nešto malo brinuti i o nama starijima.

Ne treba biti licemjeran pa govoriti da smo mi bili zadovoljni samo s tim kruhom, mašću i crvenom paprikom, vraga smo bili. I mi smo imali naramak želja koje nam roditelji nisu mogli ispuniti. I mi smo već imali priliku gledati kod drugih iz razreda kojima su socijalistički direktori i ini mogli osigurati bolju obleku, bolje cipele ili patike, ljepše kute, pernice, bilježnice s oslikanim koricama i razno drugo.

Razlika je što su takvi tada bili manjina dok su sada skoro pa većina. Ali većina nisu zato što svi stvarno imaju više već zato što će mnogi roditelj žrtvovati sve samo da dijete dosegne zamišljeni standard. To smatram greškom jer ispada da se to bolje, marke, mora imati a nije baš da se mora. Kamo sreće da se barem upola toliko želi doseći znanje.

Za to što se događa Marini nije kriva struka već nedostatak ili neodgovarajući odgoj mladih kod kuće. Kako bi pedagog ili nastavnik mogao biti kriv zato što nečije dijete smatra da je nevrijedan onaj koji nema Smartphone? Kako školski psiholog može biti kriv zato što nečije dijete smatra da je bolji i time popularniji učenik koji ima umjesto onoga koji zna? Nije li to ipak stvar vrijednosti koje ta djeca usvajaju kod kuće?

Nemam protiv da se ima niti da se želi imati ali jesam protiv toga da se obrušava na onoga koji nema. Nezamislivo mi je da moje dijete napada nekoga kao što napadaju Marinu. Smatrao bih to mojim i propustom moje supruge, nikako nastavnika, pedagoga ili školskog psihologa. Ako već ne mogu utjecati na poredak društvenih vrijednosti, mogu barem na onaj kod kuće. Ponekad se čini, a gledam to u obitelji mojeg kumčeta, da se previše očekuje od škole a previđa većina onoga što možemo i moramo činiti kod kuće.

Više retorički postavljam pitanje, kamo je nestalo vrijeme kada smo u razredu još skupljali novce za npr. učenike kojima roditelji nisu mogli platiti školski izlet ili ekskurziju? Kada i gdje je to nestao čovjek?

B-52

Tko je glasao

sm,

"odgoj kod kuće", "odgoj u školi", "odgoj u društvu" - to nisu odvojeni segmenti. Ne može dijete pola dana provesti u školi "bez odgoja", a onda ići doma "na odgoj" - ili obratno.

Problem je sveobuhvatan, sistemski.

Cinično je prigovarati "odgoju kod kuće", ako se živi tako da veći dio dana nikoga nema kod kuće! Djeca prevelik dio dana provode u vrtiću, potom u školi, pa na raznim tečajevima jezika, klavira, sportova itd. Opterećuju se obavezama i zahtjevom da budu uspješni (tj. roditeljskom panikom hoće li postati uspješni). Gdje je tu mjesto i vrijeme za "odgoj"?

Škola se pravi blesava: "To nije naš posao"....

A to bi trebao biti posao svih: obitelji, škole, susjedstva, sportskih društava, crkve...

Netko je uništio, razorio ovo društvo, i ta činjenica se jezivo reflektira na djecu i mlade.

(Taj "netko", da ima boga, trebao bi izgubiti vlast i nikada je više ne osvojiti. To bi trebalo učiniti za početak, želimo li uopće još osigurati kakvu-takvu budućnost za svoju djecu.)

Tko je glasao

Evo ti samo jedan primjer:

u doba našeg djetinjstva, u gotovo svakoj mjesnoj zajednici u gradu bilo je nekakvih sadržaja za mlade. Danas još uvijek, barem u Zagrebu, u svakom kvartu imamo prostorije lokalne samouprave, ali tamo nema sadržaja i nema mjesta za mlade.

Umjesto da funkcioniraju kao kvartovski "dnevni boravci" za različite skupine ljudi koji imaju potrebu za tim (umirovljenici, djeca, omladina) - prostorije mjesnih odbora služe za sastanke političkih stranaka, ili se iznajmljuju za komercijalne sadržaje, ili najčešće zjape prazne sa jednim "domarom" koji se tamo šepuri kao da je na svom privatnom posjedu.

Ako tko želi koristiti prostorije lokalne samouprave, mora se najprije registrirati kao nekakva udruga. A tinejdžeri, naravno, ne osnivaju udruge.

Uglavnom, lokalna samouprava u Zagrebu je trula, ne zna se uopće čemu služi, a to bi trebao biti prvi društveni punkt gdje se osmišljeno vodi briga o djeci i mladima.

Tko je glasao

kulturi bez pameti doskočilo se utješnim nazivom "smartphone"

Dobro si oslikao stanje

Ali mi se čini da je paterika suvišna

Slavenka Drakulić je u jednoj svojoj kolumni napisala, samokritički, o intelektualcima stasalim 68-e koji su kupljeni krpicama – stilom tko je bolje mogao nositi neku odjeću kupljenu negdje vani, taj je imao novce za putovanja, stranu literaturu, taj je bio kompetentniji i samosvjesniji za iznošenje stavova, za štampanje svojih knjiga, pisanje članaka, ukratko njegovi projekti su ugledali svjetlo dana. Nema veze što je to bilo samo provincijalna prapisivačina jer je zemlja ipak bila selektivno zatvorena – nije bilo dovoljno literature, televizijskih programa i ostalog i „elita“ je igrala čvrsto na sigurnom terenu.

To je bilo zapravo u potpunom skladu sa tadašnjom stremljenjima u odnosu na socijalističke zemlje istočnog bloka. Glumljenje uspješnog socijalizma u odnosu na taj istočni blok... tako su oni koji su uspješnije nosili neke traperice ili ray-banke bili svakao i stvarno uspješniji i "pametniji". Naprosto su im se otvarala sva vrata. I to je bila sposobnost i nova vrijednost uvedena na velika vrata društva bez obzira da li nosioci društva, ljudi, nosili exYu ili newHr – radi se o nama, tebi meni, našim prijateljima, obiteljima, susjedima koji hoćemo to stvarati, mi smo dio mainstreama koji to traži.

I naravno da se ta glupost i pokondirenost spretno iskoristila
U „zao“ čas banke su ponudile toj šizofreniji nemilice „povoljne“ kredite.

Mislim da napokon kao društvo imamo šanse da se pogledamo u ogledalo
A društvo se gleda u ogledalo tako da primjeti svoju djecu.

I neće biti dovoljno da samo banke i krediti nestanu kao da ih nikada nije bilo
Ljudi moraju platiti svoju glupost (i plaćaju je najgorom cijenom), ali i banke koje su im to ponudile i naročito državna vlast koja je to poticala

Straozavjetno rečeno Zlatno tele. Ali utjehe nema u tome da se stvar demokratizirala, nema utjehe za stremljenja i žrtvu da bi se dosegao taj vrhunac pameti na način da djetetu kupiš pametni telefon i pri tome izgubiš i zadnju trunku pameti.

Tko je glasao

Malo patetike mi je pobjeglo

Malo patetike mi je pobjeglo jer sam stvarno bio osupnut iskrenom ispovješću male Marine. Čitajući, vratila mi se slika mog razreda iz osnovne i zamišljao sam kako bi izgledalo da smo ja ili netko drugi iz kruga noname odjeće doživljavali to što je ona. Jako dobro mogu zamisliti kako bi se sam osjećao.

Ne spadam u red intelektualaca kakve opisuje Drakulićka, budući mi je profesionalni dress code uvijek bio utegnut i s kravatom, pravi mi je užitak izvan toga uvući se u bezveznu odjeću. Sa zadovoljstvom bih na pogodan način pokondirenima stavio do znanja što mislim o čuvenoj da odijelo ne čini čovjeka, ako bi se kome od njih potkrala greška da u mojem društvu šminkeraj pokuša prikazati ikakvim mjerilom ljudskog postignuća i čovjekove vrijednosti uopće.

B-52

Tko je glasao

njena priča je priča o svojevrsnom sjemenu zla

uljuljanoj intelektualnoj eliti koja se parkiarala kao nositelj kulture
kao avangarda
smjerokaz,
kormilar broda
ostali smo (naravno ne svi, ....ali obzirom da je društvo na tom brodu potonulo, a piriča o maloj Marini nije priča o pojedinačnom slučaju nego o temeljima na kojim stasavaju generacije - @bolteka najbliži mole da ne ide na roditeljski jer ne prati društvena stremljenja,.... ipak se može govoriti da na ovaj ili onaj način u tome sudjelujemo) more po kojem ta "eltna" kultura plovi (je plovila) i vjetar koji joj puše u jedra
u tome sudjelujemo na različite načine
u najminimalnijem slučaju moramo joj služiti da bi preživjeli, radimo za nju - zato smo svi
još uvijek se tako ponašamo, inercija

ovo što se dešava sa Marinom samo je pokušaj davljenika da onoga tko pliva uhvati za vrat

Tko je glasao

O da, ta ekipa još uvijek

O da, ta ekipa još uvijek praši, još uvijek se njih pita i još uvijek su oni ti koji dijele savjete.

Vrijeme koje dolazi će pokazati da se ipak bolje snalaze oni koji su dosad naučili biti zadovoljni s malim. Ima nešto u onom "imati pa nemati".

Marina će vrlo vjerojatno jednog dana susresti neke od sošolaca, upitati ih "a di si ti" i sa zadovoljstvom zaključiti da su na gorem nego je ona. Neki će se vjerojatno i sramiti jer će biti daleko ispod onoga kakvima se sada vide i zamišljaju da će jednoga dana biti. Još ako ih tad upita da jel ne vole više Diesel, krug će se zatvoriti. Već sam viđao slično.

B-52

Tko je glasao

da, ali ovaj trenutak povijesni je borba sa zidom

koji je sazidan od generacija i generacija sve nekompetentnijih "vertikala" u apsolutno svim segmentima društva.
generacije podobnih na akademskoj sceni su dovodili sve lošije da ne bi bolji mogli zasjeniti njihova "znanja".
i to je sada negdje oko nule
podijela teritorija utjecaja stranačkih ili već čijih: tko je čiji igrač, u tome je snaga.

ako bi se provodila lustracija, to bi bilo vrlo jednostavno
najlakše je naći one koji žive od svoga rada i sposobnosti
takvi teško da idu po skijalištima, teško da nose Diseel ili imaju smartphone
vrlol vjerovatno nisu niti onda bili toliko "sposobni" da se dočepaju Društvenog stana
a još manje da imaju nelegalno sagrađenu kuću za odmor

ali pošto većina društva ne odgovara opisu iz mog gornjeg pasusa
lustracija ne odgovara

ipak ovkvi pojedinačni slučajevi još su živi:
Zar se zaista sve može kupiti? Ja na ova i slična pitanja ne znam odgovor. To su činjenice koje se vide i znaju. To su činjenice koje me demantiraju u mom nastojanju da djecu motiviram na učenje, da u njih pobuđujem vjeru i istinu kako se samo osobnim radom i zalaganjem može dosegnuti potpuni osobni razvoj, samopouzdanje, sreća i radost postojanja i življenja. Neću im govoriti ni išta drugo.
Bilo bi nepedagoški i neprofesionalno objašnjavati im kako o mom statusu i mojoj plaći odlučuju nekompetentni ljudi koji su čak i tu priliku iskoristili za međusobna prepucavanja i obračune, i to javno pred širokim auditorijem. Vjerujem da ce mojih mizernih 700 kn mjesečno, kao i oduzeti dio primanja mojih kolega pomoći državi da se uspravi na noge i barem uspravno stoji, ako već ne može hodati, makar i polako.
Vjerujem da učitelji i profesori neće ni pomišljati na štrajk, a kamoli štrajkati. Iako nas svi omalovažavaju i obezvređuju nas rad i djelovanje, mi smo svjesni naše uloge u današnjem društvu i društvenoj zbilji, kao i činjenice da nikome nije stalo do nas, pa cak i onima koji se tobože brinu o nama. I oni kao i njihovi pregovarački partneri isključivo i prvenstveno misle na sebe. Sjećam se jedne visoke državne dužnosnice iz naših redova koja je na prigovor o njezinu radu svom čelniku uzviknula: "Kaj ti je? Kaj hoćeš? Ja se više ne vraćam u razred!"
Puno je njih pobjeglo iz razreda i danas odlučuju o našim radnim obvezama i našoj plaći. Sve čovjek može razumjeti i shvatiti, ali toliko preobražaja i potpuno oprečnih odluka i djela u vrlo kratkom vremenu ne može se razumjeti niti shvatiti, osim kao osobnu borbu za položaj i opstanak, bez obzira na stranačku pripadnost i funkciju. Dobiva se dojam da su svi oni isti. To što se povremeno javno svađaju i okrivljuju jedni drugi za stanje u kojem jesmo to je jeftina zabava za gladni i obespravljeni puk.Na kraju ovog mojeg uzaludnog monologa i nabrajanja, koje će mi barem na tren olakšati dušu, umanjiti brigu o skoroj mirovini, zasjeniti očaj i neizbježni sram zbog narušavanja ugleda i omalovažavanja profesije kojoj pripadam, a time i mene osobno, još se jednom svima koje sam nesvjesno vise od 30 g obmanjivala kako su učenje, poštenje i odgovornost jedini pravi i ispravni put u životu svakog pojedinca, javno ispričavam.
Ankica Bencek, učiteljica

http://sanela.info/ext/wp/sanela/2011/javno-vam-se-ispricavam-sto-sam-va...

Tko je glasao

problem je sto imamo jako

problem je sto imamo jako puno pedagoskog "osoblja" koji ne voli sto to jesu. slijedeca stvar je sto vecina ne odraduje svoj osmosatni dan. za zanimanje tog tipa "humanog" ipak bi trebalo zadovoljiti ova dva osnovna uvjeta..

o roditeljima necu sad, vec o profesionalcima..

dakle i ako nisi zaljubljen u svoje zanimanje nedopustovo je da mrzis djecu (a ima i takvih) kao sto je nedopustivo i da ne radis puno radno vrijeme..

onoliko koliko ja znam o recimo profesorskom kadru u strucnim skolama, kolege mi kazu da je to najisplativi posao po satu. da nisu jos imali tako dobro i sigurno placen posao. samo da nije nesto puno radnih sati, ali si bar dovoljno s djecom.

3103.. mislim da ces shvatiti sto ti govorim..
dok ona gornja dva uvjeta nisu zadovoljena ne moze biti u skolama ono sto bi mi zeljeli

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

Ne znam kakva ti imaš iskustva

Ali moja su sa djecom takva da nije problem u ljubavi

Učiteljice koje su učile moju djecu (slučaj je htio da su se izmjenjivale pa ih znam 5) su voljele djecu u razredu, kao što su ih voljeli i razrednici u višim razredima i u srednjoj školi (vjerovatno tu i tamo postoji neki osbni animozitet, ali to nije tema)

Ali na svakom, baš na svakom roditeljskom, a bilo je jasno i na zadržavanjima na informacijama, da gro roditelja „pegla“, uvjerava, moli – ukratko davi i zadržava. I roditelji naravno vole svoju djecu. I tu je početak onoga što zovemo: put u pakao je popločan dobrim namjerama. Oni svi imaju dobre namjere da su njihova djeca odlična, a učiteljice naravno nemaju na koncu vremena svaki dan slušati te dobre namjere raznih roditelja – imaju i one neku svoju djecu koja ih čekaju kući.... i petice se slažu na sve strane, kriterija nema, odlični sa lošima jednako vrednovani, Odnosno trudio se ne trudio imaš 5.

I u tome je jasno da je vrijedan onaj koji je pametan jer ima pametni telefon i diesel hlače i torbu...

Moram te demantirati, jer i u „naše doba“ razni ljudi nisu volili svoj posao i bili slabo plačeni, i usprkos uranilovci se znalo da je to skoro dno dna od posla za one koji imaju obrazovanje više od srednjeg.

Ali posao kojim se ti ljudi bave za razliku od bilo kojeg drugog, odmah ima odraz. Djeca i te kako stvarno dobro vraćaju dobrim. Oni nisu takve ljige koliko su im se roditelji uspjeli iskvariti i pozitivno utječu na svoje učitelje/ice. Učiteljii znaju da kada se trude dobijaju znanje ali i znaju da će poklonjene petice platiti divljanjem u razredu, neuvažavanjem.... ali iza škole ih neće čekati roditelji koji će ih umorne još dokusuriti. I ovo je sigurno tako. Djeca su jako zahvalna kada se netko zbilja trudi, ali ne na način da im dijeli nezasluženo, nego da im pomogne naći što oni mogu, za što oni jesu sposobni i samo pokaže kako se to radi.
Sve dalje je KRAĐA ODRASTANJA. Sustavna krađa odraslih svojoj vlastitoj djeci.

Možda će stvar popraviti nacionalni ispiti i državne mature, jesu nešto ali je to prekasno.
Cijelo društvo je teško bolesno i jedino je ozdravljenje iz vrtića i pučke škole nada da ćemo za 20 godina dobiti kvalitetu. Samo ne nalazi se motiv da se to dobije.
U obiteljima je pak djeci teška situacija bez obzira na imovinsko stanje, jer zapravo se igra sa roditeljima pretvorila u neki eventualno nedjeljni izlet. Ne vide se cijele dane, a zahtjevi samo rastu. Rješava se taj nedostatak silnim aktivnostima tko ima novaca za to, tko nema djeca su na internetu ili klasika na ulici ....
...s napomenom da nema nikoga da namaže mast na kruh i pospe crvenom paprikom

Tko je glasao

ljubav i placa, da li su vezani?

ja imam osjecaj da je sada jako puno vise ljudi koji su ucitelji/nastavnici/profesori a ne rade to zato sto to zele i vole (dapace, suprotno) kao i osjecaj da su moral i etika struke negdje davno zaboravljeni. takve poslove, sa malim ljudima, nemoguce je obavljati dobro bez ljubavi prema poslu. sto se tice broja radnih sati, puno njih se ponasa kao najobicnija birokracija (drzavni sluzbenici)

posljedica toga je rad minimum sati i neadekvatan pristup djeci.kod prevelikog broja ljudi te profesije.

naravno da i oni sami (koji ne spadaju u ove koje nabrajam) imaju problema u kvalitetnom obavljanju posla, zbog roditelja, zbog ravnatelja koji je to po politickoj a ne liniji sposobnosti, zbog opceg sustava vrijednosti itd itd.. no jos uvijek mislim da kad bi se obracunao broj stvarnih radnih sati te prihod podijelio s njima dosli bi do vrhunskih placa u danasnjem drustvu, makar se prosvjetari bune zbog prihoda vise nego zbog bilo cega sto ti nabrajas (vecina mislim).

kolege koje su otisle u prosvjetare su mi sami to rekli. oni koji su probali i struku naravno, jer ovi drugi to ne primjecuju. probaj sama izracunati.

i dakako nije jedina krivnja na profesorima, niti ja to tvrdim. samo kazem da se omjer onih koji vole profesorski posao i onih koji to rade jer ne znaju sto bi drugo promijenio u odnosu na ono pred puno godina. a za taj posao je nuzno voljeti ako ga zelis kvalitetno obavljati.

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

uvijek bilo i u svim branšama: neki vole neki ne vole svoj posao

ti sama možeš na prste jedne ruke nabrojati ljude koji su ostavili neki trag u tvom obrazovanju i pomogli ti kod sazrijevanja. To su dragocijeni ljudi. Ali i onaj koji nije volio svoj posao te ipak morao naučiti gradivo. A današnji taj to više ne mora. Lijepo ga roditelji zamole daj 5, i on kaže šta to košta ili samo da 5 ovako gratis.
- Tolike godine predano radim svoj posao, a sada sam postala zlostavljač. Cijeli je sustav postavljen naopako. Kako ćemo se mi ponašati i raditi na satu ne određuje više struka, već učenici i njihovi roditelji - kaže razočarana Gordana Samson, profesorica engleskog jezika na IV. gimnaziji.
http://www.jutarnji.hr/uceniku-dala-jedinicu--pa-ju-tuze-pravobranitelji...

a i sin je bio par mjeseci profa iz matiše u osnovnoj 7 i 8 razredi i nije imao problema sa djecom iako je došao na sam kraj školske godine, nego je već odmah bio upućen da će se tužiti škola ako ne ispuni roditeljske želje

Tko je glasao

blago nama kad imamo pravnu

blago nama kad imamo pravnu drzavu :))

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

pravna država radi kao sat

pravna država radi kao sat kada treba poslati račune za t-com, za "zaštitu" voda, za ovrhe, za slanje specijalne policije za hapšenja po Varšavskoj (iako se sudac usudio donjeti presudu da se nie radilo niti o prekršaju), za ovakve slučajeve kao gore naveden

jer SUSTAV sustavno brani jedino što mu je sada ostalo

a to je samo svoj vrh i izvršitelje usluga isisavanja,
a to se vidi kroz SUSTAVNO ODGAJANJE SRANJA
a to prvi prihvaćaju roditelji

a to već predugo traje

Tko je glasao

To ti, draga moja,

u prvom redu prihvaća "struka". Paralelu donekle možeš vidjeti i u svojoj (građevinskoj) branši - dok je mmd i ostala žgadija pisala "uvjete za djelovanje", dotle je "struka" šutjela i gledala svoja posla, s rijetkim iznimkama, poput tebe... Sad su se nešto kao počeli oglašavati, kad vide da niti njih javnost više ne amnestira!

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

Mmd nije struka, ona je krimogeno-politkantska ko-mesarka

Veli se: riba smrdi od glave a čisti se od...
To ti je pitanje u stilu jel prije kokoš ili jaje

Sa naglaskom da omjer kakav ti nalaziš u struci, isti taj ili još gori je kod roditelja (vidi iskustva @boltekova sa roditeljskog), a i ti vjerujem imaš slična iskustva
Radi se o sveobuhvatoj kulturi u kojoj je najteže priznati svoju vlastitu pokondirenost
Recimo netko će reći - mi smo jako brižljivi roditelji jer dijete ide na jezike, sport, na klavir - a da li 70% rodtelja može izdvajati za ovakvu dodatnu brigu o svojoj djeci? – a unutar onih 30% će radije kupiti smartphone, a pola od onih 70% će dignuti kredit za smartphone, da djete ne iskače iz okoline

Svakako jedno 30% stoji doma bez smarttelefona ili je na ulici bez kruha sa masti jer i da toga ima u frižideru nije se in šetati s tim.

Odnosno pokondirenost ide u raznim oblicima od vrha do dna

I potpuno je bezpredmetno što i ja pišem da su prvi prihvatili roditelji jer i stručnjaci su roditelji pa je to posve suvišno napisano.
Ali kako god, kratko iskustvo mog sina koji pošto poto hoće biti profa je da su roditelji jednog kojeg nikada nema u školi jer kakti je vaterpolist ili nešto slično, su zahtjevali 5 ili najmanje 4, iako takve ocjene nije bilo u imenijku upisane pod rubrikom „matematika“ čitavo polugodište od profesorice koju je zamjenjivao. Kako god on mu nekako nategne zaključnu trojku jer mu je prije testa uspio rastumačiti neke pojmove. Roditelji su se zaprijetili da će tužiti školu jer je mladi profesor (moj sin) napravio proceduralnu grešku, a proceduralna greška je da nije roditeljima rekao koliko će zaključiti njihovom sinu???
Kako god ravnateljica ga je molila da nekako upiše 4
e sada na osnovu čega ne znam, mislim da ima pravo profesor sam povisiti u nekim posebnim slučajevima

ali ovo ukazuje da su već zakon, propise, pravilnik i ne znam što ne roditelji dobro proučili, ambiciozni su da ovaj postane profesionalni sportaš, ali i da ima sve 5 u školi????

odnosno zakoni omogućuju, jer to i jest u skladu sa ovakvim sustavom, a roditelji napokon dočekali

u glavnom omjer je jednak, i stručnjaci i roditelji su isti ljudi na kojima stoji ovaj sustav

Tko je glasao

Điiizusss!

Pa jel' sad kriva ravnateljica, ili su krivi roditelji?! Pa koja je to obrnuta logika?! Je li kriv Šimić što je uzimao mito, ili ona koja mu ga je davala, pa naposlijetku prijavila?
(pliizzz, nemoj mi sad ono... oboje su krivi... pitam te stvarno onak vrlo načelno i crno-bijelo...)

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

možda pišem nejasno

ali ne vidim da igdje u mome komentaru piše da je netko kriv
sve je po zakonu
odnosno, mislim da je moj sin po tom zakonu jedini krivac

zbilja ne znam šta da ti više napišem

ali znam da je čitavo zakonodavstvo tako sastavljano (u raznim branšama, probaj sa zakonom o pretvorbi i šrivatizaciji)
i da je prenormirano upravo da se snađu samo snalažljivi

to je nekad nadbiskup nazvao Grijeh struktura
a predsjednik u kampanji najavio uvođenje nove prvGDJE?

stvarno, jedini krivac je moj sin
nije kriv učenik koji ništa nije naučio jer nije dolazio na nastavu
nisu krivi roditelji jer su zahtjevali prava koja im pripadaju po nekom pravilniku
nije kriva ravnateljica koja je zatražila od mladog profe da podigne ocjenu jer je to zakonito

jedini krivac je profesor

Tko je glasao

Što je po zakonu?!

Po kojem je to zakonu/pravilniku roditelj omogućen tražiti višu ocjenu za svoje dijete od ravnateljice?

Da je ta ravnateljica "lansirala odjeb" tom roditelju, i priprijetila mu zakonom, ne bi mu više nikad palo na pamet nešto slično, kao niti nekom drugom roditelju.

Ne bih željela biti preosobna u jednoj načelnoj raspravi.

Taj profesor (načelno, a ne tvoj sin ;) ima pravo ne ići niz dlaku takvom roditelju/učeniku. U tome ga načelno može i mora podržati ravnateljica, jer je to ispravno i jer je po zakonu i jer je po pravilima struke. Takav roditelj načelno treba naučiti lekciju, a ujedno i njegovo dijete.

(nikakvo osiguranje ti ne osigurava kuću koja je ostavljena nezaključana)

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

Slažem se.

Problemčić je u tome što svatko u sustavu napravi neku sitnu grešku za koju, naravno, ima dobro opravdanje. Na globalnom planu je rezultat taj da sistem ne funkcionira ni u tragovima.

Hrvati mogu taj mehanizam patentirati, toliko je savršen.

Kako da jadni nastavnici u mojoj školi danas budu principijelni u odnosu prema takvim roditeljima, kad su ih još jučer ljubazno pitali: "Pa da onda napišem da je vašeg sina bolio zub onaj dan kada je markirao?"

Škola nam je apsurd, država nam je apsurd, građani Hrvatske su apsurd....

Mislim da bi tu i principijelni Girolamo Savonarola ostao totalno zbunjen.

Tko je glasao

greška je proceduralna

kakti treba se reći prije učeniku/roditelju koja ocjena će biti zaključena
oni su zaželeli 5 a ne 3
i da su znali dan prije, onda bi njihov sinak uspio naučiti gradivo za 5 bez obzira što od pet ima samo pet komada labudova

kapito?

Tko je glasao

Čuj,

kad sam bila u prilici da se borim protiv sistema, znala sam da prvi aksiom kojega se moram držati glasi ovako:

Ispoštuj sve jebene procedure, tako da ti nitko ne može ništa u tom pogledu. To znači: obavi svoje besprijekorno! A zatim kreni i napij im se krvi!

Tako je i pravedno: ne možeš biti principijelan u odnosu na drugoga, ako u toj igri nisi najprije principijelan prema sebi. Dakle: savršen.

Radnici u mojoj okolini su vrlo nezadovoljni. Imaju mnogo opravdanih razloga da se bune protiv uprave. Ali oni to ipak nikada ne čine. Zašto? Zato jer svatko od njih ima nekog malog putrića na glavi: ovaj je otišao na lažno bolovanje, ovaj je malo zbrisao sa posla da obavi nešto u fušu, i slično. Kad bi krenuli formalno i po zakonskim procedurama voditi bitku za svoja prava, znaju da bi to bili argumenti protiv njih. Zato šute, rogobore po hodnicima, piju apaurine na poslu... i kad više ne mogu izdržati, opet odu na lažno bolovanje.

Hrvatska: mala zemlja za veliko sranje.

Tko je glasao

ovaj mladi prof

nije imao radnog iskustva i diplomu profesora matematike, samo diplomu teorijske matematike, odnosno neodrađene metodike... to će sada nadoknaditi - valjda će u metodikama pisati upute za život: kako bezbolno dijeliti manje od 5 i iskoristiti čitavo ljeto na suncu i moru - nadam se da će mu odgovarati
bilo bi dobro da ministarstvo napravi neko odmaralište-rehabilitaciju za profesore, može i Brijuni

Tko je glasao

Grrr...

Razumijem aspekt borbe s vjetrenjačama i to jako dobro...

Ali se svejedno i dalje pitam - tko postavlja procedure i tko ih brani?

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

dosta mi je pravilnika i zakona iz moje struke

pa ti prenosim samo što mi je mladi prof. ispričao,
a sada ga nema tu za detaljnija objašnjenja

Tko je glasao

p.s.

"Osobita karakteristika tranzicijskog vremena jest gubljenje utjecaja relevantnih struka, njihovo minoriziranje i nemoć, ali i njihovo iskorištavanje za alibi. Proces neizostavno vezan uz gubljenje društavenih vrijednosti." Šimpraga

Tko je glasao

Skola je dio drustva, i nije

Skola je dio drustva, i nije nesto izolirano. Roditelji kroz skolske odbore i su-upravljaju skolom. Ocjene su postale totalna sprdacina- i to svi znaju. Neke drzave su to rijesile tako da ocjena u skoli vise uopce nema, vec djeca na kraju osnovne i srednje skole polazu eksterne ispite (nesto slicno drzavnoj maturi). Drzavna matura je u Hrvatskoj bila ispostavljena visegodisnjoj negativnoj kampanji (a iza toga uglavnom stoje roditelji- jer i novinari su rodutelji, zar ne:)- pa je prenaporna, pa sve ovisi o jednom danu, pa ovo pa ono- iako jedina daje kakvu takvu realnu sliku znanja.
O odgoju i obrazovanju svi znaju sve- zato sto su roditelji. Znaju kad nekog treba izbacit iz skole i poslat ga sa 16 ili 17 godina na ulicu, znaju kakvi su ucitelji i koliko rade isl.
Ovdje se ipak radi o nekkavoj struci, i ljudima koji su nekakvi strucnjaci. Medjutim u posao im se petljaju svi jer se radi o njihovoj djeci.
Mislim da neurokirurgu pacijent nece objasnjavati kako napraviti operaciju tumora na mozgu- a objasnjenje ce biti- ja to znam jer imam mozak.

Tko je glasao

Školskim stručnjacima

se svi petljaju u posao možda i zato, između ostaloga, što se oni nisu petljali tamo gdje su trebali.

Zbog kaosa i kriminala sa školskim udžbenicima i školskim programima se nisu dizali u štrajkove. Dizali su se samo zbog svojih plaća.

Zbog odvratne politizacije jezika koja se prelamala preko učenika - nisu dizali štrajkove. Dizali su samo zbog svoje plaće, a pri tom nisu zamijetili da su dopustili devalvaciju svoje profesije do te mjere da bolje plaće više i nisu zaslužili....

Svojedobno sam putovala vlakom po Francuskoj. Došlo je do zastoja pa sam morala čekati, zajedno sa stotinama tisuća putnika toga dana. Zašto? Zato jer je neki lik u nekom vlaku uhvaćen bez karte, pa je fizički nasrnuo na službenika koji ga je uhvatio, i po propisima mu htio odrezati kaznu.

Sindikat je, ne sutradan, nego istoga časa obustavio rad u tom dijelu zemlje. Lančanom reakcijom, došlo je do zastoja i kašnjenja vlakova u velikom dijelu zemlje.

Poruka je jasna: ako želite da postojimo, radimo i budemo korisni ovom društvu, onda nas nećete nekažnjeno fizički napadati na našem radnom mjestu! Ili ćemo imati normalne uvjete za rad, ili nećemo raditi!

Kad su naši cijenjeni školski stručnjaci obustavljali rad zbog takvih razloga, a oni su suštinskiji i prethode borbi za plaće?!

Tko je glasao

protestiranje

Učitelje i nastavnike bilo je strah da se prilikom prosvjeda zbog lošeg stanja u školstvu ne prevrne koji koš za smeće - pa da se ti ne naljutiš na njih, kao što se inače ljutiš kada ljudi prosvjeduju protiv nečega. :)

Tko je glasao

Kako je završila moja solidarnost s tim kadrom...

Prije 2-3 godine solidarizirala sam se s prosvjetarima u štrajku. Još sam donekle imala iluzije tipa - jadni ljudi, svi visoko obrazovani, rade za malu plaću tako odgovoran posao kao što je briga za našu djecu - i ona odgojna i ona obrazovna.

Onda je došao cijenjeni Fuks (pa bi čovjek pomislio - ne može valjda gore od Primorca).

Prvo je objavio da se prošlogodišnji udžbenici (oni koji su se dobivali besplatno u Zagrebu i još ponegdje) ne trebaju vraćati, već da se mogu baciti u smeće.

Nedugo zatim, kad su udžbenici većinom bili bačeni, objavio je kako više neće biti besplatnih udžbenika!

Krajem kolovoza, neke su škole organizirale razmjenu udžbenika (tih "bačenih"). Kako su mnogi roditelji oklijevali s bacanjem upotrebljivih knjiga (kao i ja), razmjena je imala smisla... ali...

Škola koja je prošle godine imala jedan popis knjiga za npr. 2. razred, za tekuću godinu se opredijelila za posve drugi program, tj. udženici se unutar iste škole nisu mogli razmjenjivati jer je škola promijenila program!

Za kraj, učenici koji su se slučajno i pojavili s ponekim rabljenim udžbenikom, bili su izloženi pravom bullingu nastavnika koji su ih prisiljavali da kupuju nove knjige.

Neodgovorna, neorganizirana, lijena, bahata bagra u sprezi s nakladnicima - to su u velikoj mjeri ti jadni nastavnici!

S obzirom na recentna zbivanja na sveučilištima, otkrivanje raznoraznih korupcijskih afera, pa sad događanja na FF i manevri sa školarinama... ma nek samo najave recimo neki štrajk sveučilišnih profesora, pa da odmah stavim jaja na toplo...

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

Razlika je što su takvi tada

Razlika je što su takvi tada bili manjina dok su sada skoro pa većina. Ali većina nisu zato što svi stvarno imaju više već zato što će mnogi roditelj žrtvovati sve samo da dijete dosegne zamišljeni standard. To smatram greškom jer ispada da se to bolje, marke, mora imati a nije baš da se mora. Kamo sreće da se barem upola toliko želi doseći znanje.

znaci ima se. cemu onda bunt? stvarno su ti marinini roditelji nis koristi, pa se djeca njima smiju kroz marinu.

Ne svida mi se ovo, nema nigdje onako bas realnog stava o procjeni stvarnih vrijednosti
naprosto nema kritike

Zasto prikazivati da imas vise ako nemas? Zasto roditelji imaju potrebu djeci kupovati markiranu odjecu, a realno nemaju lovu za to?

Sto je stvarna vrijednost ? Majca? Znakic?

Kakvo vrazje skupljanje za siromasne, po ovome sto si rekao roditelji su se bunike najeli pa zive vise o svojih mogucnosti tjerajuci svoju djecu kako misle da je to vrhunac vrijednosti zivota. Ne radi se tu o osjetljivosti prema drugom. Tu se radi o stavu prema vlastitom zivotu. Koji je kriv. Koji los. konzumerizam prenesen na slijedecu generaciju. Laz, farizejstina. Nemamo ali cemo za tebe nabaviti? Cemu to unutar familije za takvu stvar? Da li je to bitno u zivotu?

Svi se sazaljevaju nad Marinom, a jadni su oni drugi. Misle da su bolji. A nisu. Naprosto su ono sto covjek ne treba biti. Lazljivac, farizej, umisljena velicina..

Marina ce nakon ovog pisanja dobiti neku odjecu ili vec nesto takvog. I to je kao rjesenje. ...

A gdje je nestao Bitak?
uzas..

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

znaci ima se. cemu onda bunt?

znaci ima se. cemu onda bunt? stvarno su ti marinini roditelji nis koristi, pa se djeca njima smiju kroz marinu.

Pobogu ženo, gdje u mojem tekstu nalaziš temelj za takav zaključak?!?!

Ne svida mi se ovo, nema nigdje onako bas realnog stava o procjeni stvarnih vrijednosti
naprosto nema kritike

Nastranu sviđanje, ali realnim smatram vrlo jasno izražen stav da su za ovo što se događa Marini krivi roditelji djece koja joj to rade. Realnim također smaram stav da je kućni odgoj najvažniji i da ga ne može nadomjestiti nikakav vjeronauk niti hrpa nastavnika, pedagoga i školskih psihologa.

Skupljanje za siromašne sam dao kao primjer nekadašnjeg odnosa prema onima koji nemaju, kao kontrast ovomu koji razred sada ima prema Marini.

Svi se sazaljevaju nad Marinom, a jadni su oni drugi. Misle da su bolji. A nisu.

Ovo naprosto kriči i iz mog komentara i doista mi je žao što nisi "čula".

B-52

Tko je glasao

pobogu, muskarce, ispravio si

pobogu, muskarce, ispravio si retoriku.. sjedi, pet

lunoprof
(Luna)

Tko je glasao

Kada i gdje je to nestao čovjek?

Kada i gdje je to nestao čovjek?

Čovjek je nestao u društvenom sustavu koji nije kompatibilan sa solidarnošću i u kojem se tzv. sustavom slobodnog tržište de facto stvorila mikroevolucija za resurse. Čovjek je čovjeku vuk je sintagma koja je naglašena do neslućenih razmjera.

Poanta je da je došlo vrijeme za promjenu sustava što se očituje brojnim nemirima u svijetu koji ukazuju na njegovu nekompatibilnost s osnovnim ljudskim vrijednostima.

Tko je glasao

Nastranu sviđanje, ali

Nastranu sviđanje, ali realnim smatram vrlo jasno izražen stav da su za ovo što se događa Marini krivi roditelji djece koja joj to rade. Realnim također smaram stav da je kućni odgoj najvažniji i da ga ne može nadomjestiti nikakav vjeronauk niti hrpa nastavnika, pedagoga i školskih psihologa.

Sjećam se dobro sličnih rasprava. Vodile se one u krugovima roditelja, nastavnika, miješanim skupinama, na javnim skupovima, savjetovanjima, konferencijama, nikad nije bilo konsenzusa oko toga tko je kriv. Roditelji krive školu, škola krivi roditelje, javne vlasti kako im kad dođe, a ispaštaju uglavnom djeca i roditelji iz depriviligerinh društvenih slojeva. Nikad nisam čula ni jednu stranu da je rekla: da, nešto kod nas ne valja, idemo vidjeti što je to i pokušati popraviti. Ne, svi su učinili sve i svatko je učinio najbolje. Do novog slučaja, kad se priča ponavlja. I tako već godinama.

A sad ću reći nešto kao roditelj. Nisam među nama roditeljima srela ni jednog/jednu koji/koja bi rekao/rekla da neće učiniti sve da dijete bude zdravo, sretno i uspješno. Ali kako nas nitko nije učio kako se to radi, vrlo često griješimo. Nekad znamo u čemu, ali mnogo puta ne. Teško nam je suočiti se s time da smo svom djetetu nekim postupkom naudili ili ga krivo uputili. Neću sada nabrajati zašto se to događa, jer bi me daleko odvelo, nego ću reći samo da nema idealnog roditelja.

Međutim, negdje postoji uskladišteno znanje i more informacija o tome kako odgajati dijete i kako biti bolji roditelj. Postoje i profesije koje primjenjuju ta znanja i za to su plaćeni. U suvremenim društvima postoji potreba za takvim profesijama i one su iz javnog ili privatnog novca plaćene da ljudima pruže asistenciju u nošenju s roditeljstvom i odgojom djece. Organizirane su u institucijama poput škola, centara za socijalnu skrb, bolnica, obiteljskim centrima, dječjim vrtićima... Radi se naravno o pedagogijskoj, psihologijskoj i drugim strukama čiji predmet bavljenja su ljudi.

Njihova je funkcija da pomažu pojedincima i obiteljima u nošenju s problemima koji ih ometaju u ostvarenju njihovim ljudskih kapaciteta i potencijala te vođenju dobrog života. Nekad su im pomagali da shvate važnost osobne higijene, a danas da razumiju izazove modernog doba. Te profesije su specijalizirane i, ponovit ću, plaćene za to da svoja znanja primjenjuju. Problem je, međutim, što ih zajednica vrednuje manje od profesionalnih sportaša, manje od onih koji stvaraju profit dilanjem financijskih derivata, manje od onih koji četiri godine troše javni novac za svoje privatne interese.

I dok je god takav poredak vrijednosti u nekom društvu, dotle će se međusobno glodati i optuživati roditelji i nastavnici, nemoćni da bilo što promijene niti kod sebe niti kod suprotne strane. Opterećeni osjećajem krivnje ili bahati u nedostatku odgovornosti, ostaju paralizirani pred živim dokazima svoje nemoći: emotivno, intelektualno i socijalno hendikepiranoj ili čak osakaćenoj djeci. Neki će imati manje sreće pa će im djeca završiti u socijalnim ustanovama. Neki će biti sretniji pa će im djeca odrasti u dobro prilogeđene dijelove patrixa.

A sve bi moglo biti drugačije da je u tom razredu bio učitelj i učiteljica s dovoljno ljubavi prema svojoj profesiji i ljudima i dovoljno znanja i/ili iskustva i ono najvažnije: čvrstim stavom o ispravnim vrijednostima. Jer za to se školovao ili školovala. Ja sam sigurna da takvih još ima i da usprkos svemu čemu ih je društvo izložilo, znaju riješiti ovakve probleme i znaju roditeljima na ljudski način objasniti gdje griješe. Moramo se svi skupa potruditi da ih bude što više.

nemesis

Tko je glasao

Zaboravila si još spomenuti dječje psihijatre i vjeroučitelje...

Međutim, negdje postoji uskladišteno znanje i more informacija o tome kako odgajati dijete i kako biti bolji roditelj. Postoje i profesije koje primjenjuju ta znanja i za to su plaćeni. U suvremenim društvima postoji potreba za takvim profesijama i one su iz javnog ili privatnog novca plaćene da ljudima pruže asistenciju u nošenju s roditeljstvom i odgojom djece. Organizirane su u institucijama poput škola, centara za socijalnu skrb, bolnica, obiteljskim centrima, dječjim vrtićima... Radi se naravno o pedagogijskoj, psihologijskoj i drugim strukama čiji predmet bavljenja su ljudi.

Za većinu nabrojanih - apage satanas od naše djece!

*crno je crno, a bijelo je bijelo*

Tko je glasao

ovaj...

... je li netko spomenuo da su djeca osobe, sa svojim pravima? :) rečenice "moje dijete", "naša djeca"... fakat malo zbunjuju...

Tko je glasao

Ma naravno,

njezino dijete je - tvoje! Brbljavče!

Tko je glasao

dijete je dijete

I nije nečije. I može biti oduzeto. I u pravopovijesti su članovi šire obitelji uzimali djecu shizoidnim i histeričnim roditeljima čiji su postupci bili moguća opasnost za dijete.

Ako me možeš prestati zamarati svojim histeričnim ispadima i vrijeđanjima - bio bih ti zahvalan.

Tko je glasao

Ako bi mogao nastaviti

čitati Remarka - bila bih ti zahvalna.

"I u prapovijesti su... uzimali djecu shizoidnim i histeričnim roditeljima...."
"Ako me možeš prestati zamarati svojim histeričnim ispadima...."

Jel' ti to meni prijetiš, pametnjakoviću, da ćeš mi oduzeti moje dijete? Jer je to tako od "prapovijesti"?!?

Gluparija koju si napisao zavređuje da se ponovi:

"I U PRAPOVIJESTI SU ČLANOVI ŠIRE OBITELJI UZIMALI DJECU SHIZOIDNIM I HISTERIČNIM RODITELJIMA ČIJI SU POSTUPCI BILI MOGUĆA OPASNOST ZA DIJETE."

Ako ovo nije kompletna kretenarija, onda ne znam što jest. Zadivljena sam.

Tko je glasao

I u prapovijesti

su članovi šire obitelji dinosaura uzimali djecu shizoizdnim i histeričnim roditeljima čiji su postupci bili moguća opasnost za mladunče.

I u prapovijesti su članovi šire obitelji homo sapiensa (tzv. čopor, kasnije pleme), uzimali djecu roditeljima koji su u svojim liječničkim kartonima imali dijagnozu shizofrenije ili histerije. Na primjer, Kamenko i Kremenko, te njihove supruge Vilma i ona druga.

I u prapovijesti je za neke bilo pametnije da se posvete sabranim djelima Eriha Marije Remarka.

Tko je glasao

shvaćam tvoj stav

Dakle nije bitna dobrobit djeteta - nego je roditelj iznad svega? Pa makar roditelj bio lud, zlostavljač... jer onome tko je "napravio dijete" nitko ne smije ništa reći?

"Jel ti to MENI prijetiš... MOJE dijete"... tužno je vidjeti nekoga tko se realizirao samo kroz rađanje...

Tko je glasao

Još je

tužnije vidjeti nekoga tko se nije realizirao čak ni kroz rađanje.

Tko je glasao

ovaj...

... možeš li niže od ovoga?

Tko je glasao

I te kako.

Mogu te pratiti u stopu. A mogu te i prestići, nastaviš li s pisanjem ovakvih gluposti.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci