Kršćanski socijalizam – perspektivna rupa političkog spektra

• Dnevnik hatepogodak - Ned, 29/03/2009 - 23:06
• Glasujte
  0 Up Down
• Komentari 13 dodaj komentar

Već neko vrijeme me muči paradoks da je crkva jedan od najvećih protivnika socijalizma i ljevice, iako ideje socijalističkog društva u biti govore o društvu jednakosti i pravednosti za koji se crkva zalaže. Crkva se smatra prirodnim neprijateljem ljevice i prirodnim saveznikom desnice iako to više nema nikakve logike. Riječ je o ostacima davnih tenzija koje danas ne postoje, ali koje uspješno sprečavaju kako crkvu tako i socijaliste da dođu do društva kojem teže. Južna Amerika neopterećena povijesnim traumama te je tenzije već prevladala, a čini mi se da će ekonomska kriza dovesti do sličnog zaokreta i u Europi.

Tenzije su nastale krajem feudalizma koji se poklapao sa početcima socijalističke misli. U to vrijeme je plemstvom uz potporu crkve bilo prirodni neprijatelj socijalista okrenutih izrabljivanim radnicima i seljacima. Kako je crkva tradicionalna institucija u koju promjene ulaze polako, nerealno je bilo očekivati da će crkva stati protiv poretka koji je funkcionirao stoljećima. Tako su „plemstvo+crkva“ postali par kojeg je trebalo ukloniti kako bi se počelo stvarati novo socijalističko društvo. U skladu sa tim socijalistički pokreti su bili izrazito ateistički nastrojeni. Napadnuta je vjera kako bi se oslabio položaj i utjecaj crkve u društvu, a time potkopalo i plemstvo i tadašnji „prirodni poredak stvari“.

Napadnuta crkva (kako katolička tako i pravoslavna) postala je glavni neprijatelj ateističkog socijalizma. Sa vremenom plemstvo i feudalni sustav uklonjeni su iz jednadžbe. Sa vremenom je i komunizam kao ekstremni oblik socijalizma ukonjen iz jednadžbe. Ali socijalistička misao i crkva koji su jedini preživjeli burno stoljeće i pol ostali su ljuti neprijatelji. Ljevičari su i danas pretežno ateistički nastrojeni, a crkva je i danas nastrojena protiv ljevice i socijalizma.

Crkva je počela podržavati i podupirati djelovanje nacionalističkih i desnih stranaka kao prirodnih antipoda lijevih političkih opcija. Isto tako i kapitalizam kao ekonomski sustav desne opcije i alternativu socijalističkim ekonomskim idejama. Ali kapitalizam kao autodestruktivan sustav koji ne poznaje granice, etiku, prava čovjeka...sve se više otkriva kao pravi protivnik svega onoga za što se crkva zalaže. Desni političari sve se više pokazuju kao pogrešan odabir ljudi iza kojih crkva može stati.

Desne političke opcije danas su prvenstveno sluge krupnog kapitala. Proteklo stoljeće rodilo je korporativni svijet u kojem živimo, a desni političari su njihove igračke. Riječ je o ljudima koji će zbog poklonjenih zlatnih satova, skupih automobila i novca za kampanje u svakom trenutku biti na usluzi korporativnog svijeta. Zbog interesa korporacija danas je moguće promijeniti zakone, devastirati prirodu, smanjivati prava građana, oduzimati osnovna ljudska prava (rad djece u tvornicama trećeg svijeta), oduzimanje osnovne sigurnosti za normalan rad i prehranu obitelji...Svi problemi konzumerističko-kapitalističkog društva na koje crkva danas upozorava proizvod su dominantnog vladajućeg para „korporacije+desnica“.

Desnica koju danas crkva podržava nije više desnica koja se borila protiv ateističkog komunizma. Desnica nije više zagovornik tradiocionalne konzervativne misli i katoličkih vrijednosti. Riječ je političkoj opciji koja nije u funkciji crkve i čovjeka, već opciji koja služi za davanje demokratskog alibija korporacijama i njihovim najgorim praksama. U desnoj opciji više ne postoji ništa što bi je vezalo za kršćansku tradiciju i vrijednosti.

Crkva ne može biti za rad djece u tvornicama korporacija u trećem svijetu, rad odraslih u nehumanim uvjetima, rad koji se svodi na 24/7 trku za prehranu obitelji, za život ljudi u kojima nema mjesta za provođenje vremena sa obitelji i u crkvi, za održavanje stope nezaposlenosti dovoljno visokom da uvijek bude dovoljno gladnih za rad na minimalnim nadnicama, za svijet u kojem djecu odgajaju televizori i računala umjesto majki, za obiteljski život koji se svodi na vikend šoping, mirovine i plaće koje ne pokrivaju troškove života, svođenje zdravlja (pa time i života) na povlasticu onih koji ga mogu platiti, edukaciju samo za one koji imaju novac, za društvo u kojem su razlike između bogatih i siromašnih astronomske, za svijet u kojem za bogate vrijede neki drugi zakoni nego za siromašne, za svijet u kojem je zbog profita moguće sve uključujući i kloniranje ili stvaranje novih organizama u laboratorijima, patentiranje DNA novostvorenih organizama, vlasništvo korporacija nad osnovnim resursima za preživljavanje ljudi poput vode i sl.

S druge strane crkvi su prihvatljive mnoge tekovine socijalizma poput manjih razlika bogatih i siromašnih u društvu, težnji punoj zaposlenosti svih radno sposobnih, plaća i mirovina koje mogu osigurati dostojan život obitelji, zdravstvene zaštite za sve, besplatne edukacije za sve, dovoljne količine slobodnog vremena za provođenje vremena sa obitelji i prijateljima, veće sigurnosti radnika za svoje radno mjesto, međuregionalne solidarnosti putem koje razvijenije regije financiraju razvoj nerazvijenih, ulaganja u infrastrukturu za kvalitetan život građana i sl.

Korporacije ne mogu podupirati lijeve političke opcije nego samo desne. Samo desna opcija daje demokratski blagoslov njihovom djelovanju i prilikama za ekstraprofite. Novi neprijatelj socijalističke misli je par „korporacije+desnica“. A crkva je prirodni saveznik socijalističke opcije ukoliko bi se ona mogla riješiti ateističkog predznaka i postati kršćanska socijalistička opcija.

Kršćanski socijalizam je slijepa pjega današnjeg političkog spektra. U Europi osim marginalnih stranaka ne postoji kao opcija. U Hrvatskoj uopće ne postoji. Pa ipak riječ je o dijelu političkog spektra koji bi mogao biti prihvatljiv ogromnoj masi ljudi. Socijalističke ekonomske i društvene ideje u svom najrazvijenijem obliku u biti nisu puno različitije od onog što danas predlažu kao „novi kapitalizam“ sa nacionaliziranim bankama i velikim poduzećima. Kao ideja može se sjajno komunicirati građanima sa svim svojim prednostima.

Velika prednost bila bi u tome što takav novi socijalizam ne bi nosio sa sobom hipoteku starih totalitarnih ljevičara i njihovih djela u prošlom stoljeću. Socijalizam za kršćanskim predznakom vođen od dobrih vjernika ne može biti neprijatelj crkve. Time se socijalistička ideja rješava dosadašnjeg glavnog neprijatelja i dobiva glavnog saveznika za borbu protiv para „korporacije+desnica“ i svijeta kojeg oni stvaraju. Svijeta u kojem je čovjek resurs kao bilo koji drugi, a ne ljudsko i religiozno biće.

Ono što se trenutno događa u Južnoj Americi možda je najbolji dokaz da ideja kršćanskog socijalizma ima budućnost. Korporativno kontrolirani mediji rado će južnoamerički zaokret prema socijalizmu ilustrirati sa bombastičnim izjavama ili ponašanjima Huga Chaveza ili Eva Moralesa. Ali tamo postoji i Fernando Lugo – bivši katolički biskup i od travnja 2008. predsjednik Paragvaja. Riječ je o čovjeku koji unatoč svojim ljevičarskim idejama i socijalističkim planovima za svoju zemlju ne može biti niti na koji način slijednik komunističkih vođa ili totalitarnih režima. Južna Amerika je iznimno katolički orijentirana, ali istovremeno je uvidjela sve pozitivne strane koje može donijeti socijalistički način odnosa prema čovjeku i njegovim potrebama.

Uostalom i pobjeda Obame je na neki način pobjeda kršćanskog socijalizma. Riječ je o religioznom čovjeku i aktivnom vjerniku čije su ideje i planovi o zdravstvenoj zaštiti za sve u osnovi socijalističke. Kada će Europa dobiti svog prvog značajnog „kršćanskog socijalista“ samo je pitanje vremena. Jedno je sigurno, riječ je o iznimno interesantnoj političkoj niši u kojoj bi se mogli pojaviti novi ljudi sa mandatom za veliko pospremanje.

• Dnevnik hatepogodak - Ned, 29/03/2009 - 23:06
  
• Komentari 13
• 3615 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar