pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U svim ovim godinama, od prvih izbora, SDP ne uspijeva nametnuti neku svoju inicijativu, ideju.
Valjda 80% glasova koje je stranka ikad dobila, glasovi su protesta protiv HDZ-a.
SDP ne samo da nema svojih ideja, nego je i u suprotstavljanju HDZ-u bio uvijek neuvjerljiv, oni bi rekli „staložen“.
Najprije, ni prije prvih izbora 1990. nisu ništa inicirali.
Održavanje prvih izbora priznaje im se u zasluge, a izbori su prije toga održani u svim zemljama istočnog bloka. Svojom pasivnošću prema Miloševiću otvorili su put HDZ-u, koji je bio stranka civilizacijske katastrofe.

Nakon gubitka izbora i odlaska srpskih zastupnika, SDP je 1992. na petom mjestu u državi, ali 1997. opet je prva oporbena stranka. Statistički, ovo je najveći uspjeh neke stranke ne računajući HDZ-ov uspon i pobjedu 1989/90.

Tokom velikog povratka, SDP nije galamio ako je to moglo udaljiti birače. Vodilo se računa o svakoj decimali postotka. Glede Srba koji su im 1990. donijeli mnogo glasova, SDP je prešutno prihvatio kako su otišli jer se „nisu mogli pomiriti sa stvaranjem hrvatske države“. Dilema između zalaganja za slabe i rejtinga popularnosti riješena je u korist rejtinga.

SDP devedesetih nije našao ni jednog razloga za barem jedan javni prosvjed u zemlji koja je rađala skandale svakog tjedna. Do 1995. imali su alibi rata, ali ni poslije valjda „nije bilo vrijeme“.

U zagrebačkoj krizi, SDP je predvidljivo stoički otrpio Tuđmanovu zabranu preuzimanja gradonačelničkog mjesta. U Srbiji je iste godine Milošević pokušao poništiti izgubljene lokalne izbore, ali su ga masovni prosvedi prisilili na popuštanje.
Ovo nije Balkan, SDP i HSLS malo su gunđali, pa se staloženo povukli pred strogim Predsjednikom.
Zdravko Tomac, glavni SDP-ov čovjek u zagrebačkoj krizi, bio je i stranački „kandidat“ na predsjedničkim izborima 1997. Tijekom kampanje, davao se fotografirati sa Tuđmanovom slikom na radnom stolu, što je vjerojatno svjetski kuriozum u demokratskim sustavima.

Kad je vidio kako su bezopasni, oporbu je Tuđman prozvao smušenjacima, pokazujući time kućni odgoj, ali i dar zapažanja.
Prvom Predsjedniku ni jedan SDP-ov političar nije nikad skresao što mu spada.
Po ponašanju SDP-a, a da nije bilo Ive Pukanića i Viktora Ivančića, bio bi Tuđman ostao do kraja u uvjerenju da ga svi Hrvati vole i poštuju.

„Genijalna“ SDP-ova taktika nepoduzimanja ičega i čekanja da HDZ uništi sve što je moguće, donijela je plod 2000.-te. Taktika nečinjenja prenesena je iz oporbe u „djelovanje“ na vlasti.

Samo što sada u oporbi nisu više smušenjaci.
Sanader im je brzo pokazao kako se bori stranka koja zaista želi vlast, a ne želi „traženje suglasja“ i „staloženost“.
Prvom povoljnom prigodom organizirao je masovne demonstracije i stjerao Račanovu vladu u defanzivu u kojoj je provela cijeli mandat.
SDP je takve prosvjede mogao organizirati redovito u Tuđmanovo vrijeme, ali nije bilo volje, bilo je viška staloženosti.

U toj desničarskoj ofenzivi, postalo je jasno kako Račan ne samo da nije Tuđmanu mogao reći tko je i što je, nego je gubio i javnu borbu sa bukačima ispodprosječnog intelekta.
Ljudi koji su Tuđmanov izbor nekada smatrali lošim upitali su se kako bi se Račan ili Budiša nosili u danima rata ako su se sada bojali Čondića.
Na prvi izazov oporbe, demokratski potpuno legitiman, Vlada je odgovorila cmizdrenjem o državnom udaru, što se spominje i do danas.
Kako odlučuje prava osoba u pravo vrijeme pokazao im je Mesić otjeravši u penziju generale nakon nekog njihovog „pisma“.
Predsjednik je imao valjda jednu desetinu od Račanovih ovlasti, ali je povukao jedini zapamćen potez protiv te histerije primitivizma za koju SDP nije imao odgovora.
Ivić Pašalić bio je opisivan kao veliki meštar, nedodirljiva figura te desnice koja je prijetila vlasti. To se moglo prodati SDP-u, ali Sanader ga je poslije potjerao u mišju rupu iz koje više neće izaći.

SDP je bio najveća stranka u disfunkcionalnoj koaliciji šest stranaka. Razumljivo je da nisu bili savršeno složni i operativni, ali činilo se kako to Račanu nimalo ne smeta.
Račan je u nekom intervjuu rekao kako nije bio zadovoljan izvješćima neke naše tajne službe, pa ih je prestao čitati.
Koji odlučan potez šefa izvršne vlasti.
Staloženo su pustili da vrijeme teče, a kad je postalo jasno kako ih birači neće nagraditi za neučinkovitost, pokušali su kod stranih vlada tužakat HDZ kao stranku opasnih namjera.

SDP je dobio nešto standardnih protuhadezeovskih glasova, ali izbore je, naravno, izgubio.
Sanader je pokazao više želje za obavljanjem zahtjevnog posla.
U narednim godinama pokazao je više inicijative od SDP-a u svemu čega se uhvatio.
Ili je barem ostavio takav dojam, a u politici dojam je sve.

Pred ove izbore, morali bismo vjerovati u poletni, novi SDP?
Pitanje je: je li Sanaderov HDZ dovoljno upropastio državu da bi opet na vlast došla stranka kritičara postojećeg stanja?
Po prvom pitanju koje me zanima (poštivanje i provođenje zakona) napravit će obje stranke nešto malo i nedovoljno ako ih izaberemo.
Po drugom pitanju (troškovi Države) neće napraviti ništa ni jedni ni drugi, nastavit će trku u propast.

Ima li neka SDP-ova ideja, bilo što (osim „Ljudi su snaga“ i „HDZ krade“), zbog čega bi netko s boljim pamćenjem glasovao za njih?