pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ljetno doba u novinarskoj se branši obično naziva sezonom kiselih krastavaca. Naime, to je vrijeme kada su političari i činovnici, vječiti mravi pod lupom žurnalizma, na godišnjim odmorima. Razni se događaji uglavnom sele s kontinenta u (pri)obalne krajeve gdje je klima mnogo ugodnija, a samim time i pogodnija za bilo koju vrst aktivnosti. Urednici i novinari uistinu tijekom ljeta testiraju kapacitete svoje mašte pri izmišljanju tema za sutrašnje izdanje svojih novina ili minuta koje slijede u radiotelevizijskom programu. Međutim, na ovim se prostorima, tako izgleda, novinari i ne trebaju toliko mučiti s glavoboljnim pitanjima na koji način informirati javnost i o čemu. Ovdje se čini kao da se najzanimljiviji događaji nameću baš kada pola nacije namaće noge u jadranskim plićacima. Tako, primjerice, ovog ljeta već svjedočimo uhićenju Nikice Jelavića, zatim onom Radovana Karadžića, uskovitlaloj inflaciji, požarnoj sezoni, sudbini jednog hrvatskog pomorca, prosvjedu mljekara, standardnim svjetskim temama kao što su teroristički napadi ili kampanja za predsjedničke izbore u Sjedinjenim Američkim Državama. Vjerujem također da možemo očekivati do kraja ovog godišnjeg doba nove tenzije s sjevernim susjedima Slovencima, s obzirom da se njihovi parlamentarni izbori skrivaju samo koji tjedan dalje. Radi se o paternu koji se ponavlja, jer niti prethodna ljeta nisu oskudijevala sličnim događajima. No, koliko god se činilo da je ljeto gotovo stalno burno, isto tako se ne možemo oteti dojmu kako se upravo u kontekstu visokih vrućina uveća i senzacionalistička crta koja postoji u svakom našem listu. To se upravo pokazalo na primjeru uhićenja zloglasnog Radovana Karadžića, uhićenja koje je svjetski značajna vijest. Obzirom na ono kako je hapšenje godine praćeno od strane svjetskih, srbijanskih, bosanskohercegovačkih, slovenskih i hrvatskih medija, stekao se dojam kako javnost nije uskraćena niti za jednu (dez)informaciju. Karadžićev život u bjekstvu svih ovih godina očito je pogodan za pisanje najboljih političkih trilera, a kao takav očito predstavlja surogat izdavanju lake fikcije, odnosno krimića tijekom ljetnih mjeseci, što novinskim izdavačima nije zazorno, s obzirom da je ovu dramu, uvjetno rečeno, napisao život. Život, naime, ne treba plaćati, dok s književnikom stvari baš i ne stoje tako. Da se čini kako su naše novine uistinu shvatile Karadžićevo uhićenje kao dar koji im je novouspostavljena srbijanska vlada poklonila za zabavljanje čitateljstva pod suncobranima, najbolje pokazuju naslovnice, tekstovi i brojne (polu)informacije, često kontradiktorne, a koje se odnose na taj slučaj. Istina je da su sve novine donijele suštinu dotičnog događaja, odnosno najvažniju informaciju (onu o uhićenju), političke analize i pozadinu tog hapšenja, te Karadžićevu biografiju i nedjela koja stoje iza njegove političke karijere. Međutim, većina tekstova o Raši i njegovu alter egu dr. Draganu Davidu Dabiću podvučena je, kako se kaže, žutim. Informacije od najvećeg interesa za javnost pale su u drugi plan, dok su naslovnice novina punili detalji iz drugog života krvnika sa Trebevića. U tome su najviše prednjačili hrvatski mediji, a poglavito Jutarnji list. Iako je svim medijima, naravno, bila interesantna priča o tome koliko se, gdje i kako Karadžić skrivao, kod srbijanskih i bosanskohercegovačkih medija ipak se primijetila određena rezerva prema estradiziranom praćenju cijelog slučaja, a, ponovno, iz njima specifičnih pobuda. S druge strane, Hrvatska je dovoljno involvirana u nedavnu bosanskohercegovačku prošlost i lik Radovana Karadžića da to njegovo uhićenje i “privođenje pravdi” zauzme golemi medijski prostor. Međutim, ona je opet izvan cijelog konteksta pa si dopušta slobodu estradiziranja cijele priče. Hrvatski listovi su se naprosto natjecali tko će više pikanterija iz života Dragana Dabića izvesti na svjetlo dana, pa smo tako imali priliku čitati, slušati i gledati izvještaje sumnjive vjerodostojnosti. Tako je, primjerice, Karadžić posudio identitet, prema pisanjima naših medija, Dragana Dabića, snajperskim metkom “pokošenog” Sarajlije tijekom opsade olimpijskog grada, Dragana Dabića iz Hrvatske, pa onda nekog trećeg Dragana Dabića itd. U prvim izvještajima nakon uhićenja jedan hrvatski list navodi kako je Dabić godinama živio i radio usred Beograda, da bi kasnije saznali kako se ipak radi o periferiji toga grada. Nadalje smo imali priliku saznati na naslovnici Jutarnjeg lista kako je Karadžić “guslao po krčmama”, iako je zaguslao jednom prilikom, prema svjedočenjima, u jednoj krčmi, uz napomenu kako nije htio pjevati. No bombastičan naslov više odgovara građanstvu na ležaljkama nego istini, tj. vjerodostojnosti i odgovornosti u određivanju prioriteta određenih vijesti i načina njihove obrade, a što bi trebalo činiti konstantni novinarski kredo. Iz takvih se razloga hrvatsko novinstvo više bavilo Dabićem nego Karadžićem, ali bi ipak žrtve posljednjeg rata u haškoj sudnici radije vidjele ovog drugog. Krastavci su u tom smislu nebitni.