pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

"Ne pregovorima - samoodređenje!"

Dvodnevni referendum o novom ustavu Srbije, u kojem se Kosovo proglašava dijelom Srbije unatoč međunarodnim pregovorima o konačnom statusu pokrajine koji su još u tijeku održao se 28. i 29. listopada. Cijela priča oko donošenja novog Ustava Republike Srbije - koja lebdi u zraku još od rušenja Miloševićeva režima - ponovno je podgrijana kada je opstanak Vlade doveden u pitanje. Preliminarne procjene rezultata dvodnevnog referenduma o potvrđivanju novog Ustava Srbije pokazuju da je 51,4 posto građana, od izašlih 53,5 posto, dalo svoj glas najvišem pravnom aktu Srbije - za neke je to potvrda da je Kosovo zauvijek srpsko, a Europa poručuje: "Srbija će u Europu bez Kosova.". Novodonešeni Ustav je očigledno recept za centralizirani sustav, vjerojatno gori od onoga obilježenog Miloševićevom erom.

Na stranu sada predreferendumsku agresivnu promidžbu i niz nepravilnosti na samom referendumu, loš novi ustav kao i igranje srpskim ustavom kao instrumentom korištenim u političke svrhe aktualnih političkih elita, što se Kosova i Kosovara tiče, pa i svog demokratskog svijeta ovo definitivno nije i ne može biti status quo. Stavka ustava o Kosovu ravna je sljedećoj situaciji; da je Srbija za vrijeme okupacije dijelova Republike Hrvatske donijela ustav po komu bi ti osvojeni dijelovi bili dio Srbije to bi se protivilo svim načelima i pravu na samoopredjeljenje nekoga naroda, te političke i svake druge unutarnje volje toga naroda, tako da ovo zasigurno nije kraj priče o slobodi Kosova, ovo samo može biti prepreka u borbi za ljudska prava, jer novodonešena ustavna odluka taktički odigrana dobrim tajmingom za vrijeme međunarodnih pregovora o statusu Kosova može poslužiti i kao buba u uhu onima koji će odlučivati, a to je navlastito potvrdio ministar vanjskih poslova Vuk Drašković rekavši: "To je važna poruka svijetu te moćnim državama našeg vremena, da moraju da pripaze prilikom odlučivanja o budućem statusuKosova.". Da se radi o političkom maskiranju problema Kosova poradi unutarnjih političkih prilika vladajućih oponenata, među inim razlozima i zbog straha jačanja radikalističko fašističke srpske struje poradi gubitka jednog dijela teritorije Srbije, vjerujem da velika većina "srpskog življa" to ne iščitava. Novi srpski ustav zasigurno je dio mehanizma političke strategije, a ne nikako ono za što se predstavlja, jer kako to kod Srba uvijek biva, razgovor bez rukavica ne dolazi u obzir.

Kao što sam rekao, zbog kojih god prikrivenih razloga novi srpski ustav bijaše izvojevan, za Kosovo on može značiti samo prepreku ili korak unazad u borbi za vlastitu slobodu. Mislim da je svako određenje Kosova bilo kakvim državnim uređenjem unutar Srbije neprihvatljivo za Kosovare, a za nas donekle neutralne promatrače neprihvatljivo u kontekstu modernih političkih demokratskih tokova, koji i nisu u biti ništa novoga. Neutralni promatrači donekle, zbog toga što se sporni slučaj može odraziti i na nas. Lenjin je svojedobno jako dobro postavio tezu, koja se, nažalost, danas, u 21. stoljeću dovodi u pitanje usprkos elementarnoj logici i empiriji dosadašnje burne svjeteke povijesno političke scene, od strane onih koji još uvijek naočigled svih gaje ideološke i utopističke misli sa sredine 19. stoljeća, koje u konačnici pogubne mogu biti samo za one koji ih afirmiraju. Crnogorski je referendum dokazao da je znatna većina građana te države izabrala neovisnost, a međunarodna zajednica priznala taj odabir i opet dokazala da načelo samoopredjeljenja naroda jest i dalje važeće načelo. To načelo važi i za Kosovo, oko kojega se vodi posljednja faza pregovora uz jedva obuzdani gnjev ključnih čimbenika javnoga života Srbije. Takvo nepriznavanje međunarodnoga prava i povijesnih tijekova u susjednoj državi može i upozoravati na opasnost od nove krize, objektivno govoreći, po četvrti put kamen spoticanja u samo 20 godina, destabilizator mira jest Srbija.

Svaki čovjek ima pravo na život, slobodu izražavanja, stvaranje egzistencije, pravo na rad, na ispunjenje zamisli, težnji, talenta. Pravo na sreću. Pravo na religiozno osjećanje i izražavanje, sve to unutarnji je izričaj i poriv jednog naroda za samoodređenje. Pravo na život, sloboda izražavanja, stvaranje egzistencije, pravo na rad, ispunjenje zamisli, težnji, talenata, pravo na sreću, religiozno osjećanje i izražavanje bez svoga okvira postaju samo formalnost, mrtvo slovo na papiru. Država kao pravni i materijalni okvir, mogu i trebaju biti legitimni zaštitnici ljudskih prava jednog naroda, i njegova identiteta, koji je definiran svojim prioritetima i načelima po kojima se želi organizirati i živjeti – u skladu, naravno, s onima koji ga okružuju, uz poštivanje načela tolerancije. Nije to ništa novo – odavno je prihvaćeno pravo samoopredjeljenja, pravo svakog naroda na svoju državu, pa i na zaštitu svog nacionalnog identiteta. Udar na nacionalni identitet, baš kao na sve druge elemente čovjekove individualnosti, njegove posebnosti i osobnosti, flagrantno je kršenje ljudskih prava. Kao što čovjek ne može živjeti bez svoje individualnosti, tako ni narod ne može bez svog identiteta. Uništenje ljudskog bića zove se umorstvo, a uništenje jednog naroda genocid.