Neovisni, ali ne i neutralni

Nije lako razumjeti osobe čija se stajališta ne mogu racionalno objasniti, nego se mora posegnuti za transcedentnim i opskurnim, a takve se osobe poglavito nazivaju čudacima, među kojima ponekad ima i znanstvenih genija. Bilo je primjera u povijesti kada su neki od tih čudaka za svoja razmišljanja bili nagrađeni tek nakon smrti, kad se pokazalo da su bili u pravu glede poimanja nekih prirodnih zakona, ali ti su bili odveć rijetki da bi ih se na prste moglo nabrojiti. Genijalci. Ipak je veći broj onih koji se svojim zalaganjem za priznanje vlastitog (iracionalnog) mišljenja mogu ubrojiti među luđake. No, mali je broj takvih uspio svoja stajališta nametnuti većem broju ljudi, a kada bi im to ipak i pošlo za rukom, vrlo brzo su takva društva propadala i doživljavala kaznu svake vrste. Jedan od tipičnih primjera je Adolf Hitler.
Moram priznati da već dvadeset godina pokušavam razumjeti i racionalno objasniti ponašanje srpskog naroda i ne uspijevam u tome. Moralo bi im biti u svježem sjećanju sve što se događalo od njihovog ne tako davnog oslobođenja od turskog ropstva., te stogodišnja povijest u stoljeću ispunjenog ratovima. Nijemci, Francuzi, Englezi, pa i Hrvati, izvukli su stanovite zaključke i iznjedrili političke elite koje su povele cijeli narod u smjeru progresa i globalnih svjetskih gibanja, netko s više, a netko s manje uspjeha. Jedina država kojoj to nije pošlo za rukom (ili glavom, kako hoćete) jest Srbija. Upravo ovih dana pred srpskim društvom stoji preveliki izazov. Hoće li biti potrebne količine mudrosti za prihvaćanje realnosti, objektivnog sagledavanja stvarnosti i donošenju sukladnih odluka, ili će se ostati na razini srednjega vijeka uz pretjeranu uporabu televizije.
Državni, kao i većina privatnih medija, složno kliče „Kosovo je Srbija“, a posve je jasno svima da – nije. Kosovo je nezavisna država, mlada, u nastajanju, doduše nastala tijekom dugog niza godina u kojima je bilo tragičnih događaja u međunacionalnim odnosima, ali koju su, de facto i de iure, priznale vodeće svjetske države, a priznat će je i većina malih država, uključujući i (skoro) sve susjedne. To, praktički, znači da će u Prištini biti strana veleposlanstva, da će Kosovo biti u MMF-u i svjetskoj banci, da će tražiti svoju budućnost u EU, te da joj Srbija može biti samo susjedna država s kojom je povezuje zajednička povijest i nacionalne manjine, srpska na Kosovu i albanska u Srbiji. Ima li, dakle, razloga za izvikivanje parole „Kosovo je Srbija“?
Ajmo to reći na drukčiji način. Možete li zamisliti predsjednika i/ili premijera Hrvatske da javno izvikuje „Srijem je Hrvatska“? Ne možete, naravno, ne mogu ni ja, ali kad bih razmišljao poput srpskih najviših dužnosnika... Pa, ima tu nečega!
Srijem je oduvijek bio dio hrvatskog povijesnog i državnog prostora, sve do 1945. godine, kad je nasilno podijeljen na zapadni i istočni. Ovaj istočni dio danas je u Srbiji, ali ima milijun argumenata da bi mogao biti u Hrvatskoj, osim jednoga: u njemu danas živi velika srpska većina, do koje je došlo nasilnim putem. Jednako kao što za Srbe Kosovo ima značenje „srca i duše“, tako bi i Srijem sa svojom hrvatskom poviješću bio „srce i duša“ hrvatstva. Otkuda to da cijeli Srijem nije u Hrvatskoj? Poznate su sve okolnosti pod kojima je povučena ta neprirodna granica, ali u temelju svega stoji kažnjavanje Hrvatske zbog njezine uloge u ratu. I tako, nitko više u Hrvatskoj niti ne spominje istočni Srijem u kontekstu „Srijem je Hrvatska“, među ostalim i zato što je hrvatski narod preživio katarzu, našao svoje mjesto u Europi i svijetu i prihvatio činjenicu da je nastupilo XXI. stoljeće.
Kosovo je Srbija – Srijem je Hrvatska. U čem je razlika? Ni u čem. Obje parole su netočne i onaj tko ih izgovara otvoreno laže one koji ga slušaju. Što je taj na višem položaju, laž je beskrupuloznija. Što je više slušatelja koji u tu parolu vjeruju, to je društvo u kom se to događa primitivnije i zaostalije. I sve će više zaostajati za ostatkom svijeta. Nije teško pogoditi tko je u ovoj priči gubitnik.