Hrvatske koncepcije su teški ovisnici ili ih nema, iako se pretpostavlja stalni sukob različitih uigranih koncepcija. Globalni je dojam da se sukobljuju razvojne i stagnirajuće koncepcije, pri čemu su obično razvojne one koje potroše više novca i stvore veće dugove a stagnirajuće one koje rade s manjom potrošnjom. Osnovni pregled oko toga kontinuirano zasjenjuju uobičajene sporedne stvari. Usklađivanje RH sa EU već duboko teče i izgleda nije bitno. To usklađivanje pojednostavljeno sadrži sve više i više izdvajanja pojedinih pitanja u nadležnost nezavisnih regulatornih tijela i beskrajnog sustava propisa i smanjivanje upravljanja na tek nešto malo, dio prostora i vremena, za nas posve ograničeno. Umiranja podsjećaju na nedostatke oko koncepcija a živi šute, nema veze. Takvi raskoraci su razumljivi. U području smo na raskrižju, bilo je šta je bilo. Ali danas? Vlada uvjerenje da se zna šta treba, samo da je pitanje sposobnosti vodstva i razlika u sređivanju stanja i razvoju. Turizam, ne apartmani nego nositelji razvoja, hoteli, golf tereni i slično, da li je to koncepcija? Poljoprivreda, približno što više Todoriću, nešto vinograda i maslinika. Gospodarstvo, zahuktava takmičenje oko programa, kojih još nema, baš kad je s EU već usklađeno da nema arbitriranja u gospodarstvu. Komparativnih pregleda nema, npr. šta s INA-om i djelovima. Npr. u kakvoj su vezi s gospodarstvom koncepcije gradova i sela, pa i bilo čega, tzv. infrastrukture. Veliki projekti u prostoru. Potpuno smo uvjereni da se tu zna, a nitko ne zna ni jedan veći projekt koji odgovara koncepciji, koje nema. Čak i uspješno provedeni projekti, npr. autoceste. Uspješno je rješeno sve herojski i iz petnih žila. Mala Slovenija to isto bez pompe i normalno je. Za kratko razdoblje Napoleonova prodora je realizirano više i stabilnije. Ovo naše još nije u osnovnim podacima a niti dovršeno, u tijeku još manje. Veliki projekti u Zagrebu i drugdje, u tijeku i pripremi, da li netko zna osnovne podatke o njima i o koncepciji u koju se uklapaju, Bandić poslovođa a Ljuština sve drugo? Nekretnine. Trgovina. Financijski sektor. Tko o tome pozna i tragove koncepcija, a beskrajne milijarde plešu.
Razlike među državama i krajevima. Hrvatska je bitno iskusnija i prepuna novca, u odnosu na one s kojima se uspoređuje. Unutar nje razlike još veće. U kratkim razdobljima sve je višekratno ispreturano - gradovi i sela, autsajderi su postajali elita i propadali, seljaci su seljaci i radnička klasa, radnička klasa na vlasti, elita se pauperizira, slamovi su osnova vlasti, elitni djelovi su karcinomi, zapušteni djelovi postaju elitni, elita su ovisnici, autsajderi su evropa a elita šljaka, organizacija na vrhuncu, kulminacije na svjetskoj razini, mržnje i pijanke optimizma. Rastu otkrića da se snage interesno ujedinjuju, da se interesi i poslovi sve više isprepliću, da su točke povezivanja Todorić, Bandić, Ninoslav Pavić, Jure Radić i drugi, a lideri se trude. Rastu svjedočenja o dogovorima i povjerenju konkurentskih strana. Rastu razrade. Interesi se sve više prepoznaju. Sve više EU i protiv. Rastu pobune i dogovori. Šta se tu novog zbiva? Vjerojatno ništa, inercija, kardeljizam višeg stupnja s ishodišnim točkama u boljševizmu, otpor ostacima kratkog i munjevitog prodora pod Napeolonom i bijeg od rada, natrag se ne može a naprijed sve više ljulja, negdje kao 1980.g., počela je eliminacija a ne stabilnost saveza. A gdje su još neiskorišteni korektivi, bojkot rada i usluga, razvoj mafije, promjena dipotrije. Dioptrija je stanje koje se mijenja. Smjerove i interese u prvom redu stvara i održava dioptrija. Svaka promjena dioptrije je po njih kobna. Zato sva otkrića i svi smjerovi da, ali promjenom dioptrije stvar pada i nedozrela, a prezerela neizbježno. Tu EU ne pomaže, to su obiteljske drame i redovni dani.
Uvod u preporod. Nakon sužavanja stvari, za Hrvatsku i slične zemlje igraju prostor i vrijeme. Putovi (... treći, četvrti ...) nisu što su bili, a i raskrižje smo, nit u stvari niti izvan stvari. Prostor i vrijeme kao da su nepomično spojeni, spoj starorimskih i modernih barbarskih vizija hara a kratki Napoleonov prodor je neuklonjiv. Beskrajni je otpor čuđenjima, i kad je sve naopako. Dominiraju veliki savezi i graničari. Sve između se eliminira il koristi za navodnu zbrku, koje nema. Upravljanje je suženo na djelove stvari, ali i tu minska polja. Novo nikad nije konsolidirano a staro se obnavlja, to je pitanje za Prohasku i Radmana. Ali za običan razum, bez patetike, otkud takva nepomičnost? Racionalnih objašnjenja nema, ili je to "drž nedaj". Možda plodna zemlja, za razliku od puste zemlje, stalno nešto ima, i nakon žetve. INA je što je i bila, poligon za izvlačenje love vani a ništa se ne zna. Todorić je čelnik kovhoza. Bandić nema pojma ni o čemu, ne dela ništa i prekrcani je politolog. Ninoslav Pavić spletkari kao i stalno a Živko Kustić mu asistira. Jure Radić je karijerist koji nikad ništa nije konkretno napravio, kao oni prije njega. Vlada ni sadašnja ni prošla ni buduća nema saznanja ni o jednom području ni koncepcija šta napraviti. Naručeni profesori nisu obavili ni jedno ozbiljno istraživanje a do beskraja su kontaminirani manipuliranjima. Čačić uprska najmanje 2/3 projekata a ni jedan nije vodio cjelovito. Račan i Sanader vode stranke ali nikad ništa drugo. Ni jedan premijer ni ministar nije imao stvarne reference za posao koji obavlja. Iznimke su trajale kratko i ograničeno. Svi vrište i pojačavaju, očekivali su bitno bezbrižnije. Ni jedna referentna osoba više ne razvija poslove niti hoće u javno upravljanje, tu je zasjeda i kraj. Igra završava i nova počinje. Rezerve za novu igru su beskrajne, potrebe rastu, uvjeti za igru opušteni, navale nema, novca ko blata, EU neizbježna a ne mijenja, koncepcije otvorene.
