Možda se sa malim zakašnjenjem osvrćem na uspjehe Studentskog zbora u zadnjih par tjedana, ali divljenja ipak nikad dosta. Posebice ako je riječ o nečem tako značajnom za sve mlade i buduće generacije studenata bili oni već svjesni toga ili ne- konačno je studentska strana napravila korak naprijed, uspjela se pobuniti i izboriti i za neka svoja prava.
Povišenje školarina NIJE donešeno za narednu studentsku godinu! Barem ne onako kako se u početku najavljivalo. Naime, dugo vremena se slušalo kako rektor Sveučilišta u Zagrebu dr. Aleksa Bjeliš ne odustaje od svoje odluke o podizanju školarina, koja bi vodila k samo jednoj stvari- studiranje bi postalo luksuz i privilegij određenog broja ljudi u državi. Time se ne bi povećao toliko željeni broj diplomiranih studenata, ne bi se smanjio broj onih koji od studija odustaju i kreću u potragu za drugom opcijom, kao i što se ne bi poboljšala kvaliteta samog studija. U Hrvatskoj studij završi mali broj studenata da bi se Sveučilište poigravalo školarinama, a to pitanje nekako uvijek visi u zraku. Svake godine- ista priča. No ova godina se na početku činila 'zanimljivijom' po tom pitanju jer se samo očekivalo koja će strana braniti boje studenata te time prikupljati bodove za nadolazeću izbornu kampanju, a koja će ostati u pozadini. Sada su sve oči otvorene i čekaju istupe političara. No, na iznenađenje mnogih ipak su brojne rasprave u Saboru nekako ostale potisnute u drugi plan.
Ako malo bolje razmislimo, znaju li studenti kamo i ide taj novac od školarina koji se svake godine redovito uplaćuje na račune fakulteta? U koji to fond odlazi, a da je on zaista pun, što se njime sve financira? Kvalitetno studiranje u većine fakulteta zasigurno ne. Nisu to male svote kada se računa cjelokupan broj upisanih koji plaćaju studij. Malo toga se na samim fakultetima može vidjeti, a da se pomisli da je novac bar djelomično iskorišten. Prevelika je to svota novca koje Sveučilište u Zagrebu okreće, redovito nameće svoja pravila ili pokušava promijeniti stara koja bi u biti studentima uglavnom odmogla, a ne pomogla u što kvalitetnijem i zanimljivijem studiranju. Da se provede anketa među studentima o viziji budućeg studiranja malo tko bi rekao da vjeruje da će se nekim pothvatima nešto i promijeniti. Možda je za to presudna činjenica da malo tko zna što se uistinu događa izvan studentskih klupa. Tek kad se pokrene pitanje školarina, javnost se počinje aktivirati, a tad i sami studenti postanu znatiželjniji. No dotad pitanja studenata i njihovih prava gotovo da i ne postoje. Kako onda nešto promijeniti kad se ni sami studenti ne mogu motivirati da se aktiviraju u studentske udruge i pokušaju nešto promijeniti?