pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Prije gotovo dva tjedna belgijska javna televizija RTBF objavila je lažnu vijest da je flamanski parlament autonomno objavio nezavisnost sjevernog dijela Belgije (BBC). Inspirirani radijskom adaptacijom "War of the worlds" Orsona Wellesa iz 1938. novinari RTBF-a su prilogom koji je bio dovoljno realističan inicirali medijski tsunami (YouTube video) zahvaljujući kojem je u javnoj raspravi uskrsnulo pitanje jesu li dani Belgije kao ujedinjene države odbrojeni.

Belgijanci su intenzivno reagirali na podvalu da im se zemlja raspala i 48 sati nakon događaja vijesti su još uvijek počinjale tom ili vezanom viješću. Flamanska nezavisnost žestoko se komentirala u intervjuima i raspravama na radiju i televiziji, ali i na internetu (npr. francuski blog RTBF ili flamanski De Standaard), a naslovnice novina su se separatizmom bavile još duže vrijeme. Reakcija je utemeljena u javnom mnijenju koje smatra da je otcijepljenje Flamanaca stvarno moguće i širokom vjerovanju frankofonog stanovništva da Flamanci s njima ne žele živjeti u zajedničkoj državi. Tome je razlog u 2005. objavljen "Manifest za neovisnu Flandriju u Europi" koji nije izdala ekstremna ksenofobna desnica nego 65 članova iz flamanskog poslovnog i akademskog kruga.

Belgija se kao nacionalna država profilirala tek nakon revolucije 1830. kada je došlo do ujedinjenja Flamanaca koji govore nizozemski sa sjevera i frankofonih Valonaca s juga. Zajednica ovih grupa bila je ipak sličnija prisilnom braku nego skladnoj vezi: makar su Flamanci bili daleko mnogobrojniji, frankofoni Belgijanci su zemljom dominirali politički, kulturno i ekonomski. Društvena diskriminacija išla je toliko daleko da su oni koji ne govore francuski smatrani zaostalim ratarima kojima priliči isključivo manualni rad (sličnu podjelu Belgija je kao mandatar Lige naroda namentula Ruandi kroz umjetnu razdiobu na Tutsije i Hutue što je par desetljeća kasnije rezultuiralo genocidom). Takva politika rodila je naravno flamanski pokret koji je izborio dualnu monojezičnost - u Flandriji je nizozemski službeni jezik dok je Valoniji to francuski. Službeno dvojezičnost stoluje samo u Briselu, centru nove integracije na političkoj mapi svijeta nadimka EU.

Od rođenja belgijske nacije podjele nisu nestale nego je samo došlo do zamijene uloga. Dok je frankofona Valonija nekoć bila centralizirana jedinica bogatija od ruralne Flandrije, danas BDP per capita u Flandriji nadmašuje onaj u Njemačkoj ili UK dok je Valonija složeno federalizirana jedinica sa standardom siromašnijih krajeva u Italiji ili Francuskoj pa se tvrdi kako Valonija više ne može samostalno ekonomski opstati bez Flandrije. Jezična podjela je ostala stroga i u Belgiji danas ne postoji dvojezična televizija ili politička stranka, a jezična segregacija postoji i u poslovnom i stambenom sektoru. Jezik je u Belgiji ultimativno političko pitanje koji ide toliko daleko da potiče i netrpeljivost koja je uočljivija u Flandriji.

Ipak, mogućnost da će nakon raspada država istočnog bloka (Čehoslovačke, Jugoslavije, SSSR-a, itd) Beglija biti prva zemlja europskog zapadnog kruga koja će podleći pritisku dekonstrukcije nije dovoljno vjerojatna. Osim Brisela, koji se nalazi u Flandriji i djeluje integracijski, prepreka je i nedostatak prednosti: osim monojezičnosti i jezične slobode očite prednosti flamanske nezavisnosti ne postoje. Prema eurobarometru (veliki PDF file) Belgijanci su općenito (68%) zadovoljni stanjem stvari i načinom kako funkcionira demokracija tako je da upitno i koliko će potpore imati čak i projekti "devolucije" kakav je recimo proveden u UK prijenosom nekih ovlasti na Škotsku, Sj. Irsku i Wales. Kao članici EU, državni razvod se Belgiji nikako ne isplati jer bi se pojavio problem ponovnog pristupa Uniji.

Flamanski novinarski podvig potaknuo je raspravu koja očito nije bila niti zadovoljavajuće razine niti intenziteta. U Flandriji je na nedavnim regionalnim izborima značajnu potporu odnijela ekstremna desnica sa oštrom platformom za nezavisnost što pokazuje da je krajnje vrijeme da se o tome razgovara kao o glavnom pitanju o medijima. Treba li Belgija ikome je pitanje na koje će odgovor doći s vremenom, no ono što svakako treba svima je javni dijalog i otvorena polemika umjesto ignoriranja i trpanja pitanja pod tepih. Ujedinjena Belgija će zasigurno ostati realnost još neko vrijeme, no moguće je očekivati smanjenje nacionalnih ovlasti u smjeru stvaranja konfederacije regija, što je i europska politika. Zahvaljujući drugačijim okolnostima i šokantnoj ali potrebnoj hrabrosti u javnoj raspravi, zapadne europske države puno uspješnije odolijevaju velikim raspadima kakvi su na kraju prošlog stoljeća domino efektom zahvatili istočnu Europu. Zbog nemogućnosti otvorene rasprave o pitanju "Treba li nam zajednička država?" i medija koji su bili u službi agresivne politike umjesto dijaloga neki su od tih raspada plaćeni i mnogobrojnim ljudskim životima.

Pitanja za potencijalnu raspravu nadovezanu na ovaj članak mogu biti treba li poticanje na otvorenu raspravu imati granicu na istini ili je dozvoljeno lagati te imaju li jedinstvene složene države budućnost ili ne.