pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Na današnji dan je umro Markantun de Dominis (Rab, 1560. - Rim, 8. rujna 1624.) hrvatski matematičar, fizičar, filozof i biskup. Umro je prirodnom smrću zatočenika u tamnicama papinske tvrđave Sant'Angelo u Vatikanu (ako je prirodna smrt uopće moguća u zatočeništvu).

Došavši u sukob sa Inkvizicijom, proglašen je heretikom, te pritvoren u dvorac Sant Angelo, gdje je umro prirodnom smrću. Nakon smrti, 20. prosinca je nad njegovim lešom proglašena osuda u crkvi Santa Maria iznad Minerve. Inkvizicijskom je odredbom njegov leš izvađen iz lijesa, provučen ulicama Rima, i javno spaljen u Campo di Fiore, te bačen u Tiber skupa sa njegovim pisanim djelima, 21. prosinca 1624. ( Wikipedija )

Kao što se to po pravilu u povijesti događa, njegove suce i egzekutore čovječanstvo nije zabilježilo, mada su svoj zločin nad njim počinili u ime tog istog čovječanstva. Nastradao je radi osobne pobune protiv papinskih namjera da se stavljaju iznad zakona, što je za ona vremena bilo bogohulno, a suprotstavljanje državnim autoritetima ni danas nije lagan ni lagodan posao.

Inkvizicija mu je izgleda najviše zamjerila na priznanju da je redovito čitao zabranjene knjige ( Index librorum prohibitorum ) nadajući se da je u njima sadržano i poneko zrnce istine. No njegovo ime je ostalo zapisano na najsvjetlijim stranicama ljudske povijesti, pa je sam veliki Isaac Newton početkom 18. stoljeća upravo Dominisu odao priznanje za objašnjenje duge pomoću dvaju lomova i jednog odbijanja svjetlosti na kapljicama kiše.

De Dominisovu sudbinu je opisao u djelu Heretik njegov nedavno umrli intelektualni sljednik (kao fizičar, filozof, humanist, slobodoumni intelektualac i heretik) Ivan Supek . Ostao sam mu dužan pažljivije pročitati tu knjigu (imao sam je davno ali nedovoljno pažljivo u rukama). No zato trenutno daleko pažljivije isčitavam njegovu drugu knjigu o također velikom Hrvatu i Dubrovčaninu Ruđeru Boškoviću (Dubrovnik, 18. svibnja 1711. – Milano, 13. veljače 1787.), i to s velikim zadovoljstvom koje me ispunjava ponosom.

Negdje krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća na policama antikvarijata „Tin Ujević“ na Zrinjevcu slučajno sam pronašao dvotomno djelo akademika Žarka Dadića „ Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata“ (izdanje Sveučilišne naklade Liber – Zagreb 1982 godine), za sramotno malo dinara - što je sramotni znak da jedna kapitalna knjiga o jednoj kapitalnoj hrvatskoj dimenzija - u Hrvata nije imala neku prođu. Nažalost nema ni danas veliku cijenu budući da se još uvijek za malo kuna može naći na policama antikvarijata, što sam nedavno otkrio tražeći jedno drugo djelo (u ratu izgorjelo) o još jednom velikom Hrvatu i Dubrovčaninu Stijepu Gradiću (u svijetu poznatom filozofu i znanstveniku 1613- 1683), koji je bio dogurao do upravitelja Vatikanske knjižnice (položaja kojeg bi se danas moglo mjeriti s predstojnikom svjetske Akademije nauka kad bi takvo što danas postojalo). Koliko je takva pozicija svevremenski značajna svjedoči nedavna izjava današnjeg Pape Benedikta XVI o njegovoj neispunjenoj težnji da ga Ivan Pavao II imenuje ravnateljem Vatikanske knjižnice . A možda baš iz tih vremena je u Dubrovniku ostala još uvijek živuća izreka „da bi današnje vjerske i naučne spoznaje svijeta bile radikalno drugačije kad ni se objelodanilo sve tajne koje ta knjižnica čuva“.

Kad gledamo ovako, iz ove perspektive, mi smo sami sebi najveći neprijatelji, jer se primarno opterećujemo nevažnim ili barem podprosječnim događajima iz naše povijesti, a zapuštamo vlastite doprinose svjetskoj kulturnoj baštini. Bavimo se tričarijama umjesto da na ovakvim primjerima i činjenicama gradimo nacionalni ponos, bez kojeg nijedna država niti nacija ne mogu normalno funkcionirati.

Eh, kad bi danas netko htio naučiti iz povijesnih činjenica unutar kojih je jedan mali Dubrovnik, njegujući vlastitu slobodu i na vlastitim intelektualnim i ekonomskim resursima stvorio mnogo u svijetu priznatih činjenica i autoriteta!? Valjda bi znao što za narod treba činiti. A i mi svi bismo možda postali svjesniji kakvim ljudima trebamo davati prednost. Nažalost, to nije nimalo lako, jer na našim prostorima još uvijek caruju neznanje i nepoštivanje vlastitih korjena i izvora.