pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Šetam se ja tako ispred faksa, prolazim kroz parking i gledam aute mojih kolega studenata. Sve same pile tipa Porsche, BMW, Ferrari, ogromni terenci itd. Prosjek kvari jedino bijedni Audi onog lika s druge godine, no s njim se ionako nitko ne druži. Sunce tuče u moje Fendi cvike, no ja se ne mrštim od sunca, već od sinošnjeg razgovora s tatom. Obećao mi je onog Maseratija što smo ga vidjeli u St. Moritzu ako sakupim 60 ECTS bodova. Obećao je! Ubio sam se od učenja i sakupio proklete bodove, a on mi hoće kupiti Mercedes. Pa to ima svaki papak! Bzzz, bzzz! Kakav je to iritantni zvuk?! Bzzz, bzzz, bzzz!

Dovraga, probudio sam se. Onako u polusnu još sam malo bio ljut na tatu, no kako sam dolazio k sebi bilo mi je sve jasnije da taj Mercedes uopće ne bi bio tako loša stvar. Yeah right! Ovaj moj san vjerojatno predstavlja svakodnevnicu nekog od studenata privatnog faksa u Zagrebu. Nekog dvadesetogodišnjaka čiji su roditelji toliko imućni da mu mogu priuštiti studiranje u jednoj takvoj ekskluzivnoj ustanovi. Bila je nedavno reportaža o tome i zaista je na parkingu bilo nekoliko stotina tisuća eura. Neka sitna plavuša je vozila toliki terenac da je jedva virila preko volana.
Ne kažem ja da su svi koji studiraju tamo tatini sinovi i kćeri, tzv. zlatna mladež. Vjerojatno ima studenta čiji su roditelji digli hipoteke na kuće u nadi da će njihovi unuci jednog dana biti predmet slične reportaže. No, ti su u debeloj manjini, ili da se preciznije izrazim u debelom minusu.
Jučer sam čitao članak čiji je naslov bio "Zadarskim studentima mjesečni troškovi 3.000 kuna" . Kao, to je puno. Ajmo sad zamisliti nekog od naših kolega iz prethodnog odlomka kako čita ovaj članak. Mora da misli kako čita članak iz neke zemlje trećeg svijeta, Hrvatistana naprimjer. Njegovim roditeljima je ta svota mizerna. No, roditeljima prosječnog zadarskog studenta, koji prima prosječnu plaću ili mirovinu ta je svota iznadprosječno velika. Još naročito ako imaju više djece ili nekakav kredit. Njima je 3.000 kuna ogromna lova.
I onda se svake godine sve više čuju glasovi iz visokoškolsko upravljačkih krugova kako treba uvesti školarine za sve studente. Sve. Jer, kao, to će motivirati studente da više uče i brže završavaju faks. Možeš misliti. Onaj kome se ne da učiti neće taj faks završiti ni da je školarina milijun kuna po semestru. Kako oni misle natovariti dodatnih pet ili šest tisuća kuna godišnje nekome to živi od plaće blagajnice u Lidlu ili automehaničara? Da je prosječna plaća duplo veća od tih četiri i nešto koliko već je, ljudi bi se isto morali stisnuti da bi im dijete moglo studirati.

Znate kako bi se zvao zakon kojim bi se uvele opće školarine u Hrvatsku? "Zakon koji siromašnima onemogućava studiranje", jer bi upravo to bio efekt takvog zakona. Kol'ko para, tol'ko diplome. Odmah su mi pale na pamet neke scene iz knjige "U glib", one u kojima siromašni studenti umire od tuberkuloze u vlažnom stanu. Dobro, malo sam pretjerao s ovim umiranjem, ali znate što želim reći.
Visoko obrazovanje ne smije postati privilegija bogatih. Država mora stisnuti remen, dužni smo, to je jasno, ali ne na ovaj način. Hrvatska zemlja znanja, da, apsolutno! Ali ne znanja dostupnog samo onima koji ga mogu priuštiti, već svima.

Nikola Turčinov