pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Kako se Ti i ja @leddevet teško razumijemo i nema potrebe da Ti pišem komentar na Tvoj tekst, stavljam Ti ovdje copy-paste iz svog privatnog dnevnika i pismohrane. Isti je tekst već davno prije bio na mreži - prije nego me zabraniše i prije cenzuriranja mene i mojih tekstova.
Pozorno pogledaj nadnevak (datum) kada je napisan i povodom čega. Posebno, ako želiš obrati pažnju na onaj dio gdje pišem o Srbima u Hrvatskoj...
Evo:
HRVATSKA SELJAČKA STRANKA
Zvonimirova 17, Zagreb
Na ruke predsjedniku inž. Dragi Stipcu

Poštovani!
Deklaracija potpisana u Ženevi iznenadila je sve građane Hrvatske! Građani, stranački ljudi i članovi naše stranke smatraju je pogreškom, neki čak i – izdajom Hrvatske. Na npr. slušanoj kontakt emisiji Radio Moslavine u Kutini svi su se javljeni građani izjasnili protiv Deklaracije. Korištene riječi su bile vrlo teške optužbe. U emotivnim ali i smirenim javljanjima, radikalni i liberalni, domaćice i vojnici s prve linije Sunje, iz Siska, Zagreba i Kutine, - bili su jedinstveni u osudi. Telefon je zvonio neprestano i ogorčeno.
Osobno smatram da je hrvatska izgubila Deklaracijom. Prije svega obraz! Deklaracija priznaje Srbiju, ali „Krajina“ je izvan je izvan Srbije i ona ne priznaje Hrvatsku. Hrvatska Deklaracijom priznaje i olakšava Srbiji put do skidanja sankcija. Deklaracijom Hrvatska možda dobiva saveznika u ratu protiv muslimana ali gubi svoje prostore. Očito, hrvatska vlast se vojno predala u Hrvatskoj, prisiljena vjerojatno nekim svjetskim čimbenicima, ili su opet hrvatska gospoda kao guske u magli. („Sa Srbima dogovora nema…“ - Radić 1928. nakon ranjavanja).
Uvjeren sam da će Srbija maksimalno iskoristiti ovu Deklaraciju, a Hrvatska će imati velike štete. Srbija se ograđuje od „Krajina“ samo prividno, i sami Hrvati (ŽRTVA) joj Deklaracijom u svijetu peru obraz. „Krajina“ se ne obvezuje ni na što, Milošević i njegov potpis u „Krajini“ ne znače ništa u ovom slučaju. „Krajina“ ne priznaje Hrvatsku i milom je priznati nikada neće! Milošević se miješati naravno, nikada neće, ni nakon ovog potpisa, jer gdje bi se on miješao u poslove druge države, tj. Republike Hrvatske. Bolji potpis već odavna Milošević stavio nije. Trenutno mu nije politički učinkovito a ni moguće da „Krajinu“ pripaja Srbiji, a Hrvati su mu dali predah koji mu zbog stanja u Srbiji i svijetu treba.
Potpisom ove Deklaracije vlasti Republike Hrvatske prilijepile su snažnu i bolnu pljusku dragovoljcima Domovinskog rata, HV-u, Domobranstvu, policiji, prognanicima i cjelokupnom građanstvu Republike Hrvatske. Kako se osjećaju roditelji poginulih hrvatskih vojnika? Majke, očevi, supruge, djeca…?
Smatram da konačno treba hrvatskom narodu reći istinu! Treba hrabrosti i odlučnosti za to uraditi, a vladajuća stranka to nema. Smatram da nasljednici Radića, Predavca, Bernadića i Krnjevića moraju jasno i glasno reći : Hrvatska će biti tolika koliko je hrvatski vojnik oslobodi, - imamo li snage i volje za to? Što je urađeno u ove četiri godine na vojnoj snazi Hrvatske? Tko je toliko iskren, hrabar i pošten da narodu jasno kaže da smo rat u Hrvatskoj izgubili? (sadašnje stanje!!?) Da li je čaša do pola puna ili do pola prazna?
Prognanicima je jasno da se nikada vratiti neće, jer to nikada hrvatsko biti neće.
Srbi su osvojili u prvoj četvrtini (?) koliko su mogli, unproforci čuvaju osvojeno, očistili su genocidom svoj teritorij u Bosni, sa Hrvatskom idu ovom deklaracijom u savezništvo protiv muslimana, jer Hrvati se radi sankcija boje svojom vojskom (HV-om) braniti Hrvate u BH, pomoći će Srbi i zauzvrat, naravno, traže u konačnici „Krajinu“ bez navodnika. Većina građana upravo ovako tumači Deklaraciju iz Ženeve. Reakcije na terenu su zabrinjavajuće. Svaki svjestan Hrvat se boji javnog nezadovoljstva, anarhičnog ponašanja, Hrvat protiv Hrvata na ulici – i nove Jugoslavije! Takvu situaciju unutar slobodnog dijela Hrvatske jedva čekaju Rusi, Francuzi, Englezi i ostali stvaraoci svih bivših Jugoslavija.
Zbog svih ovih slutnji u narodu i u meni, kao Hrvat i dragovoljac Domovinskog rata, kao član HSS-a od prvih dana obnove 1989., molim Vas da se naša stranka očituje u svezi Deklaracije iz Ženeve. Doista, bolje je izgubiti i 10% glasova nego obraz. Građani, „sluđeni“ vladajućom politikom sve se više povlače u sebe, a to može biti za Hrvatsku pogibeljno. Mislim da čekaju nekog iskrenog, poštenog i časnog koji će im detaljno i realno predočiti političko i vojno stanje Hrvatske. Ja vjerujem da taj teški zadatak pripada HSS-u i nikom drugom, jer HSP nam trenutno nije u stanju dovoljne ozbiljnosti. Ove dvije stare hrvatske stranke (i jedine) mogu cjelovito tumačiti hrvatsku politiku 20. stoljeća.
Priznati Srbiju, svog agresora, Deklaracijom praktično oprostiti, rehabilitirati ga i prenijeti odgovornost za rat samo na Srbe u „Krajinama“, na hrvatske Srbe, je izdaja tih Srba od njihove države Hrvatske! Uvjeren sam, Srbi u „Krajinama“ će jednog dana shvatiti da su izdani od Beograda, tada će to već i biti, ali još nisu. Shvatiti će da ih je sada izdao i Zagreb, makar to paradoksalno zvuči.
Naime, Beograd će ih se morati odreći, Zagreb zbog straha od sankcija (vojno rješenje u BH) natjerati će Srbe u svim „Krajinama“ da se bore do posljednjega. Beograd ni slučajno nema namjere obesnažiti svoje jurišnike i ideologe u "Krajinama", a hrvatski Srbi u „Krajinama“ u tom slučaju moraju ratovati.
Barem mi, HSS-ovci imamo takovo iskustvo iz borbe Radić – Pribičević. Bi li Maček dobio Banovinu bez Srba u Hrvatskoj i Pribičevićeve političke „oporuke“ i ostalog? Bi li Srbi prihvatili Banovinu bez zaštite Beograda i Zagreba? Radić i Maček nisu ni u jednom trenutku izdali hrvatske Srbe. Kad je i nepismenom Srbinu bilo jasno da ga je Beograd napustio, hrvatski Srbi su vjerovali Mačeku. Vjeruju li današnjim vlastima? Srbi tada nisu digli revoluciju protiv Banovine (možda i zbog mnogih ustupaka Zagreba), krv nije pala u ovolikim količinama. Točno je, nismo tada imali nezavisnost i samostalnu Hrvatsku, ali imamo li mi to stvarno danas, a naročito sutra ili prekosutra? Trećina države okupirana, strana vojska i policija legitimira hrvatsku vojsku, strani političari nam pišu političke dokumente (sa dalekosežnim posljedicama) a mi ih samo potpisujemo?
Osobno, nikada se nisam niti se dvoumim oko nezavisne Hrvatske. 1990., prije izbora, unatoč „službenog“ HSS-a na svim sam skupovima govorio o nezavisnoj državi Hrvatskoj, samostalnoj i suverenoj. Za razliku od mnogih stranačkih ljudi u svim strankama, sve što sam rekao da ću za Hrvatsku uraditi – uradio sam. Ovo moram reći, da me se krivo ne protumači. Uvijek sam spreman na protivnika nezavisne Hrvatske ići s puškom u ruci, pa tako i na svakog četnika.
Nisam čovjek odgojen da bi mogao mrziti, ali ipak mrzim laž, a tvrdim da se narodu Hrvatske sve više i konstantno laže. U ime kojih ciljeva i mi Radićevci ne govorimo istinu?
„Ništa nije politički pravo što je moralno krivo! „
Sigurno da obični ljudi nisu u stanju shvatiti Deklaraciju, jer im nisu poznate sve činjenice ni sva pozadina današnje politike. Ne shvaćam je naravno (u potpunosti) ni ja, a poglavito sa stanovišta mog učešća u ratu. Zbog čega sam skupljao raskomadane Hrvate u plastičnu vreću po principu – dvije ruke, dvije noge, jedna glava…? Zbog čega smo ginuli, ubijali i bili ubijani? Zar samo da zaštitim svoju Zrinku i Domagoja, svoj dom, grad i svoju Moslavinu? Zbog i za kabinetsku i tajnu politiku? Nisam li možda branio Hrvatsku koju netko i ovako okljaštrenu kabinetski rasprodaje zbog svojih političkih pogrešaka?
Vladajući će političari reći da je ovo prijelazno rješenje. Živci Hrvata „sviraju“ visoke tonove zbog „prijelaznih rješenja“. Sve jača i sve opasnija je ta „svirka“!
Prijelazno rješenje je bio i UNPROFOR… pa smo dobili ružičaste i – mrtve zone, jer su nam Francuzi i Englezi iselili Hrvate (-u zonama je pobijeno na stotine Hrvata – dodajem sada, u prijepisu originalnog pisma, 30.12.2005.), a zaštitili Srbe. Erdutski sporazum – koliko mrtvih i invalida, pa povlačenje, - granate i dalje po Dalmaciji? Maslenički most? Zanimljiv kao izložak vojno-civilnog graditeljstva!
Recimo konačno hrvatskom narodu istinu, jer on nije ni glup, ni „politički bedak“, ni kukavica. Jer istina je takva da je Hrvatska bila i je poput goluba, i politički i zemljopisno. Glava joj je prema zemljopisnom obrisu u Istri, leđa se prostiru od Like do Zagreba, a krila od Zagreba do Dunava, i od Senja do Prevlake. Istina je da su joj krila "podrezana" kod Okućana i Zadra, da je do gušenja „strukirana“ kod Karlovca, na više mjesta očerupana perja, sa dubokim ranama…
Može li poletjeti takav hrvatski golub? Može, ali se mora pretvoriti u orla – F 16!
Vjerujem u hrvatski narod i zato sam napisao ovo pismo. Vama se ispričavam što sam Vam oduzeo nekoliko minuta dragocjena vremena, ali smatrao sam da Vama kao iskusnom čovjeku i političaru mogu i moram povjeriti svoje misli, kao stranačkom vođi i političkom autoritetu.

Izvolite i ovom prilikom primiti izraze mog dubokog poštovanja!
VJERA U BOGA I SELJAČKA SLOGA!

U Kutini, 21. siječnja 1994.
Josip Vdović, dušom i tijelom slobodan Hrvat

Nakon ovog pisma, gosp. Drago Stipac je našao vremena i volje, te sam imao priliku razgovarati sa njim prilično dugo i samo nas dvojica. Bio je sigurno najbolji predsjednik HSS-a od 1989. bez obzira što su mnogi tvrdili da je HDZ-ov „igrač“. Neosporno je da je u njegovo vrijeme nastao, razvio se i ojačao HSS. Današnji HSS nije ni blizu one snage kakvu je imao kada je gosp. Stipca naslijedio gosp. Tomčić.
Zašto je to tako? Drago Stipac nije patio od umišljene veličine, nije bio bahat i znao je slušati narod. Današnji vođe stranaka te kvalitete nemaju - ni jedan! Zbog toga i dolazi do svih mogućih i nemogućih koalicija na svim razinama, svakodnevnih prebjega iz jedne stranke u drugu, nestabilnosti općinskih, gradskih i županijskih vijeća te općeg kaosa u sastavljanju vlasti nakon izbora. Stranački vođe ne poznaju ni vlastito članstvo a gdje tek vlastiti narod, ne slušaju nikoga osim svojih EU gospodara i emisara! Bahatost naprlitanih skorojevića u hrvatskoj politici je fascinantna, a poltronstvo spram EU prelazi granice dobrog ukusa čak i za te balkanske provincijalce sa željom europske aureole oko glave!
Drago Stipac je bio tvrđi i puno časniji Hrvat nego što si to mnogi uopće mogu zamisliti. Najvažnija karakteristika je svakako da je bio nacionalno svjestan, u punom značenju te riječi, ali je to u javnosti dozirao na način da ne šteti ni HSS-u ni Hrvatskoj. Zbog toga su ljevičari u HSS-u iz dna duše mrzili Dragu Stipca, te ga na neljudski, boljševički i staljinistički način prisilili da podnese ostavku. Svjedok sam svega izrečenog i to iz prve linije stranke i točno znam o čemu govorim.
Zapravo, Stipac je bio demokratizirani Tuđman, Stipac je smatrao da se Hrvatsku može stvoriti i dobiti strogim poštivanjem demokracije, dok je Tuđman bio sklon autokratskom vladanju i strankom i državom. Međutim, Tuđman (uz sve svoje mane) nikada nije, a ni danas ne bi prodavao Hrvatsku EU na tako ponižavajući način kako to čine svi današnji političari. Ni po cijenu sankcija, koje smo za vrijeme Tuđmana i imali. U tome stavu, nacionalnom ponosu i poštivanju hrvatske žrtve, Stipac i Tuđman su bili vrlo slični, makar su u svemu ostalom bili bitno različiti kao ličnosti. Zbog tih različitosti su se 1989., u početku stvaranja HDZ-a (kraj veljače i početak ožujka) i politički rastali. Drago Stipac je izašao iz najužeg kruga Inicijativnog odbora iz kojeg je kasnije nastao HDZ-e.
Dragu Stipca sam poznavao odlično. Prvi put sam za njega čuo još u osnovnoj školi čitajući neke njegove članke u Glasu Koncila. Nakon ujedinjenja HSS-ovih frakcija 1991. i njegovog dolaska na čelo HSS-a imao sam kao član predsjedništva stranke i kao član Izvršnog odbora stranke, prilike upoznati ga. No, o tome drugi put i drugom prilikom…
Što mi je rekao nakon ovog pisma? Puno toga i za mene zapanjujućeg! Ortodoksnijeg Hrvata u životu nisam vidio, makar sam upoznao bezbroj ortodoksnih Hrvata i u zemlji i izvan nje, a koji su bili na visokim dužnostima u NDH i nadalje u inozemnim organizacijama. Nevjerojatno je da Stipac uz robijanja nije i likvidiran! Zato sam u politici i ponašanju u njoj puno naučio upravo od njega: Ostati živ a postići cilj! 1991. pa do 1995. mi je to itekako dobro došlo i puno pomoglo.
Nakon ovog pisma i podužeg razgovora, na kraju, Stipac mi je doslovce rekao: „Joža, takvi Hrvati kao ti moraju izginuti da bi Hrvatska mogla živjeti, biti priznata i primljena u svjetske asocijacije!“ Nisam poginuo, ali sam politički svakako marginaliziran(politički „ubijen“) od onih koji su za svoj uski interes spremni prodati Hrvatsku. To se upravo danas događa, i kad europski i svjetski kapital, pod pritiskom primanja RH u EU za male novce postane vlasnik svega što vrijedi u Hrvatskoj – na koncu i hrvatske dobre radne snage i znanja (cilj je za 250 eura prosječne plaće) – EU više neće ni biti. Cijela priča sa EU je zamišljena i provodi se zbog kolonizacije zemalja u tranziciji, a bez vojnog osvajanja, s time da je taj isti EU kapital i politička moć pomogla da padne komunizam u zemljama tranzicije, tj. zemljama s onu stranu željezne zavjese. Čim je pokleknuo ruski medvjed i njegova šapa omlohavila nad tim zemljama – stiže EU, ta virtualna, nepostojeća i neodrživa tzv. Unija! Nije li to kopija Jugoslavija? Jugoslavija, talionica naroda, koji su po svemu bili sličniji nego zemlje EU, a ipak se raspala u krvi do koljena? Raspasti će se i EU – kada postigne svoj cilj – postane vlasnik svega što vrijedi nakon onog što je ostalo iza 50 godina vladanja komunizma. Eto, zato Hrvati poput mene moraju umrijeti na ovaj ili onaj način! No, još nas ima!
Ima nas, ali smo svi odstranjeni iz političkog života. Relevantne političke stranke i njihova globalistička i anacionalna vodstva odstranila su sve takve ljude iz svojih redova. Točno je da su ti isti ljudi stvorili i stvarali te iste stranke 1989. ili 1990. godine. Samo u slučaju da se ti mahom iskusni hrvatski političari, a ne „izvršne sprave“ EU u hrvatskim strankama, okupe i postignu prepoznatljiv utjecaj – samo u tom slučaju je moguće spasiti Hrvatsku od pretvaranja u koloniju.
Eto, Stipac je bio u pravu kada je rekao da takvi kao ja moramo“umrijeti“! Točno je predviđao kako će Hrvatska završiti i zašto nam Zapad pomaže da steknemo tzv. nezavisnost.
Gdje politički mogu djelovati ti što su već trebali biti mrtvi? Još u ratu su trebali poginuti, a koji nisu „poginuli“ su od izdajničke ruke svojih stranačkih vođa. Ti fizički živi i za svoje prokletstvo još dovoljno psihički i fizički zdravi imaju samo još želju da narodu kažu prije referenduma „da ili ne“ o ulasku u EU koliko smo to platili i što nas zapravo čeka u EU.
Mogu li ja politički djelovati u HSS-u kojeg sam stvorio(li)? Nemoguće, jer on nema nikakve sličnosti sa HSS-om braće Radić, nema nikakve sličnosti ni sa HSS-om iz 1991., 92, 93, 94,…
Današnji HSS nije hrvatski, HSS već najmanje 3 godine nije politička stranka već nekakav anacionalni savez seljaka ili seljački sindikat. HSS nije već dugo istakao bilo kakav politički stav državne razine i neprepoznatljiv je kao zaštitnik hrvatskih državnih interesa u Saboru RH. Koliko prijedloga zakona u interesu naroda je dao u Saboru?
Izbor novog predsjednika Frišćića ne mijenja ništa u tom smislu, posebno ako se pogleda sastav novog predsjedništva stranke u kojem ima ljudi koji nikada nisu bili nositelji liste HSS ni na jednim izborima i ni na kojoj razini, od MO do Sabora. Predsjednik Frišćić je sigurno dobar župan, ali predsjednik HSS mora živjeti u Zagrebu, mora biti materijalno potpuno neovisan i mora biti zastupnik u Saboru. Mislim da to sadašnji predsjednik nije.
Početkom prosinca, pa do Izborne skupštine HSS 17.12.2005., kao kandidat za predsjednika gosp. Friščić je bio u nekoliko političkih emisija u programima i državne i privatnih televizija. Katastrofalno, deprimirajuće i poražavajuće je zvučao odgovor na pitanje voditelja: Kakve su vam, kao kandidatu za predsjednika HSS-e, veze sa Hrvatima u BH? Odgovor: – Pa ja poznajem dosta Hrvata u BH, idemo tamo često na razne sajmove, razgovarao sam s tim ljudima i crkvenim velikodostojnicima…
Nikada u povijesti HSS-a nije bila točnija ona Krležina o HSS-u: „… Sve je to tamburica i gibanica…!“ Jer u trenutku kada se preslaguje BH na međunarodnoj razini, kada je u pitanju opstanak Hrvata u BH, kada se nazire dogovor Srba i Bošnjaka na štetu Hrvata koja prijeti u političkom smislu nestankom Hrvata u BH, kada kao posljedica toga može doći do oružanih sukoba u BH – u tom trenutku predsjednik HSS, stranke koja je u Mačekovo doba dobila na izborima više od pola BH, ne razumije ni pitanje a gdje da ima uopće suvisli odgovor i stav!
Ima li nade da se nešto promijeni u HSS- u? Ne vjerujem!
No, da se vratim na početak. Nakon pisma koje sam uputio Predsjedniku Stipcu, a povodom Deklaracije, dobio sam original rukom pisanog priopćenja za javnost kojeg je Drago Stipac uputio tisku za vrijeme dugih, tajnovitih i mučnih Ženevskih pregovora. Prepisujem ga u cijelosti:

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST HRVATSKE SELJAČKE STRANKE

Hrvatskom narodu u ovim sudbonosnim trenucima za hrvatsko nacionalno biće sigurno, pored svih nepravednih pritisaka svjetske zajednice, ipak najteže padaju neistine i manipulacije koje se događaju u vlastitoj domovini i to od njenih najviših predstavnika.
Ostajemo zaprepašteni objavljenim tekstom ženevskih sporazuma (Vjesnik, 04.10.1993.g.) iz kojih saznajemo da je u igri za zamjenu teritorija bio i teritorij Republike Hrvatske, dok naš predsjednik Republike, odmah po dolasku iz Ženeve daje izjavu da nije bilo ni riječi o zamjeni ili ustupanju teritorija Republike Hrvatske.
Budući da je hrvatska strana već unaprijed obznanila da će takav sporazum potpisati, ako ga prihvate i druge dvije strane (srpska jeste), očito je hrvatski Sabor, koji je jedini za to nadležan, trebao biti doveden pred svršen čin.
Hrvatska seljačka stranka smatra da ovakvo manipuliranje hrvatskom javnošću u ovako teškim trenucima za Hrvatsku, zaslužuje svaku osudu, pa je logična konsekvenca pokretanje postupka za utvrđivanje posebne odgovornosti predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana, (čl. 105 Ustava) ili još bolje njegova neopoziva ostavka, naravno ako je objavljen tekst ženevskih sporazuma autentičan.
Predsjednik HSS Inž. Drago Stipac

Prijedlog:
P.S. Zastupnik HSS u zastupničkom domu Sabora trebalo bi da pročita ovo priopćenje na sjednici Sabora

__________________________________________
Prijepis u digitalni oblik i komentar napisan 03.01.2006.

Hajde Zorane, molim Te lijepo, pročitaj danas VL, str. 7 - "Ubij, razbij ga, sad ćeš vidjeti kako četnik seče!"
U Iloku, Zorane u Iloku...
Ja sam po percepciji mnogih na ovim stranicama - šovinista, ustaša čak. Zamisli da ja (ili neki drugi Hrvat) izjavi ovo iz naslova članka i kaže -...sad ćeš vidjeti kako ustaša siječe!" Pa streljali bi ga "Hrvati"!
Stotine TV emisija, Latinica barem u tri nastavka prezentirala bi cijelom svijetu ustašoidne Hrvate, HHO, srpska zajednica, saborsko pitanje bi to postalo a pasdarani novog nacizma , tj. EU, strčali bi se iz svih dijelova EU ribajući predsjednika, premijera i sve ostale udruge i organizacije u RH koje oni finaciraju.
Što će se dogoditi nakon ovog članka u VL? Ništa! "Deca" se malo posvađala...
Sv. Ivan Kapistran, između ostaloga jedan od najvećih vojskovođa na ovom prostoru i čovjek koji je dobio neviđen broj bitaka protiv Turaka- što bi on poduzeo? Nemam pojma, ali pouzdano znam da je u jednoj od bitaka protiv Turaka prvi u povijesti koristio - bojne otrove!
P.S. Formulu otrova znam - proveo sam u katakombama crkve u Iloku nekoliko sati - dobar dio u njegovoj radnoj sobi.