pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Konačnim uhićenjem Radovana Karađića nakon trinaest godina bjegstva i njegovim izručenjem Haškom tribunalu upalilo se jedno tinjajuće svjetlo da će Tribunal istina u manjoj mjeri, ali ipak ispuniti mali dio svoje zadaće. Mi laici smo pomislili kako haška administracija sve snage upire u pripremu procesa desetljeća, kad ono svjetlo se ugasi i prije nego što je zasjalo. Sud se bavi knjigom i člancima svoje bivše djelatnice, glasnogovornice tužiteljstva Florence Hartmann i to točnije knjigom Mir i kazna, člankom Skriveni ključni dokumenti o genocidu, slučajem Milošević odnosno samim svojim odlukama. Ako se kronološki složi izgleda ovako case Milošević je zatvoren u ožujku 2006. odnosno prije dvije i pol godine, knjiga Mir i kazna izašla je iz tiska u rujnu 2007. znači točno prije godinu dana, sporni članak objavljen je u siječnju 2008. prije 8 mjeseci, prilično davno. Iako procesi i osuđujuće presude protiv novinara jesu praksa Haškog tribunala, case Hartmann (IT-02-54-R77.5) ipak je po mnogočemu presedan. Na popisu optuženih za najgore ratne zločine kao što su genocid, ubistvo, protjerivanje, mučenje i druge zločine nalaze se imena novinara koji su na tom zloglasnom popisu zbog pisanja, među njima i Florence Hartmann što je strašno. Case Hartmann je prvi slučaj koji se pokreće protiv osobe koja nije s ovih naših prostora već je francuski državljanin. Ovo je također prvi slučaj da se nalog za kazneni progon izdaje protiv nekoga tko je radio u Tribunalu, te prvi slučaj koji se odnosi na nekoga tko proziva same suce Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju. Do sada su se novinari većinom optuživali za otkrivanje imena zaštićenih svjedoka i dijelova sa zatvorenih sjednica dok se ovdje radi o prozivanju određenih sudaca i ukazivanja na njihove pogreške odnosno argumente na osnovu kojih su u slučaju Milošević odobrili "zacrnjivanje" ključnih dokumenata, preciznije zapisnika sa sjednica Vrhovnog savjeta obrane Srbije. No ovdje se ne radi o tome da je Hartmann iznijela primjerice dijelove tih zacrnjenih dokumenta nego samo argumente na osnovu kojih su odobrene zaštitne mjere. Samom objavom naloga za kazneni progon Sud je potvrdio ono što je Hartmann napisala. Sada ćemo se baviti s tim da li je to Hartmann napisala namjerno kako bi "narušila ugled Suda", a ne s time da li mi kao žrtve na ovim prostorima imamo pravo znati istinu ili i dalje nas na ovim prostorima treba smatrati primitivnim Balkancima za koje nije "istina". Nespadaju li možda navodi gospođe Hartmann pod javni interes ili je u većem interesu prikriti dokaze kako se nekoga ne bi osudilo zbog "vitalnog interesa". Zar je toliki grijeh reći javno da je netko pogriješio. Pa nije sudac u Hagu Papa u Rimu da za njega vrijedi Dogma o nepogrešivosti. Na kraju netko taj Sud i plaća. Nije li pravda upravo dovesti istinu na vidjelo. No i dalje neće biti bitno zašto su suci tako odlučili nego zašto je to Hartmann napisala. Florence Hartmann je i kao glasnogovornica i u svojim djelima i javnim nastupima iznosila vjeru u misiju i rad Haškog suda i naglašavala tu silu pravde kao nešto ključno za mir na ovim prostorima jer jedino preko te pravde žrtve mogu dobiti satisfakciju.Već smo naučili da su pravda i pravo oprečni pojmovi. Ovo je slučaj koji će još jednom ovu tezu dokazati, ušutkati one koji kritiziraju Sud i cijenu istine ovaj put izraziti nam u eurima, pravda će i dalje ostati nedostižna.