Katedrala smeća o katedrali duha

• Dnevnik Agaton - Uto, 15/06/2010 - 11:35
• Glasujte
  6 Up Down
• Komentari 4 dodaj komentar

Jutarnji list u svojem današnjem broju objavljuje komentar na račun Hrvatske radio televizije iz čijeg bi se sadržaja dalo zaključiti kako počinje bitka za konačnu anihilaciju jedinog čimbenika u Hrvatskoj koji još ima priliku biti alternativa uništavajućem duhovnom utjecaju privatnih medija. Izašlo je na svjetlo dana da je još prije deset godina američka 'nevladina' organizacija za promicanje radijskih sloboda savjetovala Račanovu vladu kako treba 'srediti' HRT. Račan je nije poslušao jer mu je bilo daleko važnije razjuriti nekoliko stotina mrskih mu novinara-ideloških protivnika iz HDZ-ova perioda nego poslušati uobičajene nevladine savjetodavce i upuštati se u nekakve temeljite reorganizacije najveće medijske kuće u državi. O privatnim, dakle 'komercijalnim' medijima, zna se sve.
Sama činjenica da se radi o medijima koji gledaoce ne stoje ništa čini ih prihvatljivijim na tržištu informacija. Gledaoci tj 'tržište' nema apsolutno nikakve mogućnosti kontrole nad time što se emitira u tim programima iako povratna veza postoji kroz neprestane ankete. Manipulacije gledalištem su trajni oblik upravljanja tim anketama pa će se najstrašnijem programskom otpadu podizati gledanost emitiranjem u vrijeme kad gledaoci najviše sjede pred ekranima. Tako počinje niz međusobno povezanih i posve logičnih događaja čiji je rezultat trajni pad razine programa i krajnja politička manipulacija tržištem informacija iako pod maskom slobode tržišta, izbora i objektivnosti.

Malo starijima od sadašnje hrvatske države još su živa sjećanja na radijske i televizijske programe bez permanentnog zlostavljanja gledališta sve razrađenijim i sve glupljim komercijalnim porukama, savršemo psihološki prilagođenim ciljanim skupinama populacije. Malo kome pada na pamet da je informiranje javnosti daleko više od objavljivanja informacija o cijeni pilećih bataka u Billi i Konzumu a upravo to je jedini smisao i cilj postojanja posve privatnih medija. Bez takvih reklama tj bez reklama općenito komercijalni mediji ne bi postojali. Naravno, takva vulgarna istina nevidljiva je ispod slojeva propagande prema kojoj su 'samo nezavisni mediji slobodni mediji'. Iako ne namjeravamo ovdje postavljati vrlo logično pitanje kakva je to nezavisnost u informiranju koja ovisi o količini prodanih suhih rebara ili gajbi piva, šizofreničnost logike sadržane u takvom medijskom funkcioniranje i više je nego očita. Prodaja toaletnog pribora kojom se finacira informacijska scena u svakom slučaju u pravi plan stavlja prodaju a tek potom informiranje. Drugim riječima, nezavisni mediji jedna su od najgorih suvremenih obmana; ona koja ima najteže posljedice. Simbolički moglo bi se reći da se medijska scena dijeli na dva dijela. Prvi, koji je u nekom odnosu s lokalnom politikom i drugi koji je posve definiranom odnosu s pilećim batacima i higijenskim ulošcima.
Banalnost komercijalnih medija posljedica je banalnosti njihove misije. 'Prodavanje' političkih koncepcija (kakvim se bavi javni medij, npr HRT) daleko je složeniji proces od prodavanja kobasica (što je u mandatu komercijalnih medija). Oko tog banalnog zadatka i u traženju rješenja problema čim veće prodaje higijenskih uložaka koncentriraju se banalni ljudi koji rade banalan posao čiji je rezultat isto tako banalan. Namećući tome poslu aureolu svetosti slobode (izbora, tržišta itd) uspjelo je uvjeriti javnost da je banalnost početak i kraj svega. Kome pada na pamet da smo nekad redovito pratili na televiziji dodjelu Nobelove nagrade; umjesto toga danas pratimo dodjele nagrada za pleasanje i pjevanje, sve inscenirano prema holivudskom uzoru dodjele Oskara?
Komercijalni mediji imaju jednu prevažnu političku ulogu a to je oslijepljivanje gledališta, masovnu amputacija frontalnog korteksa čim većem dijelu ukupne publike koja se time svodi umrtvljenu masu kojoj je osim vegetativnih funkcija ostalo još samo nešto mogućnosti za zadovoljavanje funkcionalnih potreba poput jela i pića. Takvo lobotomizirano gledalište gubi svaku mogućnost kritičkog promatranja svijeta. Daljnji komentra je suvišan.
Hrvatski radio i televizija nisu bez problema. Na HRT-u, prepuštenom samom sebi i bez bilo kakve smislene kontrole nad bilo čime osim sastavom Programskog vijeća događaju se iste stvari kao i u svakoj instituciji koja je prepuštena samoj sebi. Hrvatska poštanska banka, preostala državna industrija; za sve je njih karakteristično da se ubrzo formiraju grupe koje iznutra privatiziraju takvu ustanovu. Ona potom služi zadovoljavanju takvih privatnih potreba a samo djelomično njihovoj osnovnoj funkciji.
Udjel domaćeg programa na televiziji je gotovo patetičan iako je neusporedivo veći od onoga na komercijalnim postajama. Ali, u odnosu na prošlost i u tome postoje jako velike razlike. Ono što su nekad bili Prosjaci i sinovi, Malo misto i da se ne prisjećamo dalje, danas su domaće sapunice, produkt potrebe sve brojnijih glumaca za preživljavanjem i manjka inspiracije nekolicine ekstrovertiranih i emotivno frustriranih tekstopisaljki i tekstopisaca. Svima njima još prije dvadeset godina ne dali da uređuju stolove na seoskim kirvajima dok nam ti isti danas dizajniraju estetske i etičke potrebe.
Usudili bismo se reći sljedeće: problemi s kojima se susreće HRT nisu primarno rezultat unutrašnjeg nereda, kako u programskom tako i u finacijskom smislu. Te je probleme u stanju riješiti svaki dobar menadžer. Problem HRT-a je koncepcija jer se pokušalo tržišne principe prišiti instituciji kojoj oni nisu potrebni. HRT-u ne nedostaje jedan od ekstremiteta pa mu ne treba prišivati dodatnog. HRT-u nedostaje jasna uloga centralne ustanove za informiranje javnosti i proizvodnja programa koji pripada ovoj sredini i koji je namijenjen ovoj sredini. Ima li nekoga tko ima potrebu snimiti pojedinu emisiju Hrvatske televizije i sačuvati je za buduća vremena? Što je to od današnjeg programa što bismo mogli voljeti vidjeti za dvadeset godina? Ne postoji ništa slično...
... HRT guši razvoj manjih privatnih medija jer živi od pretplate pa može diktirati cijene reklama. Inozemni stručnjaci tada su predlagali da bi HRT trebalo dijelom privatizirati, a da bi javna televizija temeljena na pretplati trebala ostati na jednom televizijskom i jednom radijskom programu, bez komercijalnih sadržaja.
Komercijalni program na HRT-u i natjecanje s privatnim medijima u komercijalnim prihodima ono je što ga je dovelo do današnjeg stanja. Autorska kreativnost tako je našla svoju zamjenu u komercijalnoj kreativnosti jer i jedna i druga imaju samo jedan cilj – funkcionirajuću ustanovu. Prijedlozi o redukciji javne radio televizije na po jedan program kriminalan je i po svojoj pravoj namjeri i po svojim izvjesnim rezultatima. Nevjerojatno je ali je istinito – temelj prijedloga poput ovog gore jest 'optimalizacija' prihoda privatnih televizijskih postaja. Ali, to nije sve. Drugi uporišni stup ovakvih prijedloga jest izvlačenje gotovo cijelog medijskog šatora sa lokalne društveno i političke scene i njegove zamjena cirkuskim šatorom pred kojim se dijele tobože besplatne ulaznice.
Jedini tko može održati nekakvu razinu informiranja ovog društva i barem djelomično ga sačuvati od potonuća u kaljužu Farme i sapunicu ringa u kojem se odvija hrvačko natjecanje polugolih ljepotica (s reklamom za Coca-Colu na stražnjici) nisu privatne i komercijalne televizije. To je samo i isključivo javna televizija, s jasnim mandatom i politički uravnoteženim programom i to ne jednim već nekoliko njih. Sve to u ovom je trenutku samo je 'tajni objekt želja'. Bude li moguće organizirati nešto slično, nikakva radiotelevizijska pretplata ne će biti previsoka.

• Dnevnik Agaton - Uto, 15/06/2010 - 11:35
  
• Komentari 4
• 1346 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar