Karlobag-Virovitica, još jednom

• Dnevnik Daniel N. - Sri, 12/08/2009 - 11:12
• Glasujte
  0 Up Down
• Komentari 19 dodaj komentar

Dugo planiram napisati ovaj članak. Pa, došao je čas!

Hrvatska je vrlo heterogena zemlja. Zapravo, jedan dosta pametni stranac mi je rekao: raznolikost je jedino što Hrvatsku izdvaja, po svemu ostalom nije zanimljiva. Nije heterogena samo krajolikom, već i stanovništvom.

Treba iskreno priznati da su razlike između, npr. Slavonaca i Dalmatinaca veće nego Čeha i Slovaka. Od običaja, nošnje, govora, arhitekture, načina života, prehrane itd.

Treba znati i da razlike kakve postoje između hrvatskih narječja u slavenskom svijetu "razdvajaju cijele skupine jezika". Treba priznati da Hrvat iz Kumrovca govori vrlo, vrlo slično Slovencu s druge strane Sutle. Treba priznati i da je većini Međimuraca lakše pratiti slovensku TV nego HTV — slovenski im je mnogo razumljiviji nego standardni hrvatski.

To je zato što ključna stvar koja Hrvate povezuje nije jezik, običaji, vjera, itd. već nešto sasvim drugo — država, odnosno državna ideja. Na sjeveru je razlika među Hrvatima i Slovencima tek crta koju su povukli grofovi prije kojih 1000 godina, a koji su osim toga govorili samo njemački. Malo zapadnije, istu granicu je povukao zadnji imperator — Tito. Na istoku, razlika je prvenstveno vjerska: Hrvati i Srbi se jako, i predobro razumiju. Prema Bosni je jednostavno granica takva kakvu su odlučili ratovi s Turskom (uz male korekcije).

Teško je reći gdje je središte Hrvatske — Hrvatska zapravo nema središta. Zagreb je jako pomaknut prema zapadu, Split je na rubu. Čazma? Bjelovar? (od svih županija, jedino Bjelovarska i Požeška ne graniče s inozemstvom!)

Tako je Hrvatska zapravo sastavljena od različitih verzija Hrvatske, koje su povezane tek autocestama i televizijom. Ali postojale su veze i prije, dok nije bilo televizije. A ta veza je ideja da smo svi Hrvati. Ali tko je "pravi Hrvat"?

Istočna Hrvatska stvara jedva deset posto nominalnog nacionalnog dohotka. Ljudi su neobrazovani, jer postoji samo nekoliko malih, loših sveučilišta i provincijskih kazališta, pa uz ekonomsku, vlada duhovna bijeda, osim preko ljeta u primorskim županijama, kad se u ta inače primitivna seoca i gradiće, iz velegradova spusti nomadska populacija turista.

Po principu “jedan čovjek - jedan glas”, lumpenproletarijat i primitivci, white trash, imaju isto glasačko pravo kao i obrazovani ljudi, a koriste ga tako da masovno glasaju za one koji se obraćaju njihovim najnižim instinktima.
— Denis Kuljiš u Jutarnjem

Ovo nije ništa drugo nego vječno krivljenje drugog. Evo, mi bismo bili bogati kada Hercegovci/Crnci/Židovi/Srbi/Hotentoti ne bi kvarili sliku i glasali svojim primitivnim, kvrgavim prstićima kojima ne znaju ništa osim glasati za HDZ. "Rješenja" su sljedeća:

• Trećinu raseliti, trećinu preodgojiti, a za trećinu plinske komore
• Uvesti testove pismenosti i općeg znanja prije glasanja. Ako ne znate tko je bila Milka Trnina, žao nam je
• Uvesti testiranje na izgovor. Kome se omakne "što" ili "šta", imat će posebne WC-e (označene sa "ŠTATOČINE"), sjedit će u posebnom dijelu autobusa, odvojene razrede u školi, po naravno posebnom programu.
• Budući da s tih teritorija dolaze samo nevolje, možemo — budući da Srbija sanja o njima — sve istočno od linije Virovitica-Karlobag (otprilike Kuljiševih "10 županija Istoka") pokloniti Srbiji, riješiti se pasivnih krajeva a pritom zgodno unesrećiti Srbiju za sljedećih 1000 godina.

Ima samo jedan problem. Mi. Postavljamo se kao mi:oni, gdje "oni" stvaraju probleme "nama", a "mi" moramo odlučiti. E, pa to tako ne ide. Postoji problem koji se zove demokracija. Recimo da to riješimo, ionako nam demokracija nije donijela ništa dobro.

Recimo da se podjelimo. Tko će "nam" onda biti kriv? Nisam siguran, ali naći ćemo već nekog. Najbolje okriviti vječne krivce (nakon što smo se riješili redom Turaka, Mađara, Židova, Srba, "Istočnih Hrvata") — Rome.

Nakon što se i njih "riješimo" naći ćemo već neke. I da Zagreb bude grad-država kao Singapur, već bi našli krivce. Vjerojatno netko na Trešnjevci ili Žitnjaku.

Trebamo shvatiti da u demokratskoj državi imamo svi jednaka prava. Ali ne samo to, jednako predstavljamo državu i jednako odlučujemo.

Visokokultiviran novinar koji krka (na račun novina) po skupim restoranima i pije raritetna vina je jednako slika Hrvatske kao i tip iz zabitog sela koji se hvali da su mu i ćaća i did bili ustaše, a najviše voli jesti janjetinu. prvi možda misli da je pametniji, ali to nije sigurno. Svakako mu prefinjeni ukus za tartufe i carpaccio ne daju moć da odlučuje o životu dečka kojem se nosi crna boja i kapa ukrašena kojim slovom abecede, a voli zapjevati koju od Thompsona, recimo onu o Jasenovcu i Gradiški.

Napominjem da sam rođen i cijeli život živim u centru Zagreba, ni kilometar od Trga. Međutim, moj pogled je daleko od isključivosti, iako priznajem da je bilo trenutaka kada sam bio mnogo isključiviji. Volim i janjetinu i pršut i tartufe. Što se mene tiče, ako je nekom krajnji domet misa, Mišo, pa i Thompson, crna kapa, turiranje auta u dvorištu, rakija i pokoji hitac iz kalašnjikova, tko sam ja da mu namećem svoj stil života i svoje vrijednosti? (Naravno da se mnogo toga meni ne sviđa, volio bih više kajkavskog na TV, za početak, pa konačno i novine na kajkavskom, ali to je problem samog Zagreba, isto kao i Dinamo, nitko drugi nije kriv.)

Shvatimo: i to je Hrvatska. Trebali bi to prihvatiti, iako se toga ponekad stidimo, iz neshvatljivih razloga. Pravimo se fini, ponosimo se nacionalnim parkovima, otocima, ravnicama, planinama, samo nam stanovništvo tamo nije po volji, spori su kad nas poslužuju u restoranima i hotelima, sporo vuku naše zlatne kreditne kartice kroz uređaj, i govore nekako čudno.

A žive po tako živopisnim selima i gradićima, u kućama rasutim po krajoliku, gdje noću gore mala svjetla, osim ako računalo u Zagrebu ne zaključi da valja iskopčati radi neplaćanja, pa ekipa ne izađe na teren.

• Dnevnik Daniel N. - Sri, 12/08/2009 - 11:12
  
• Komentari 19
• 2600 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar