Prosvjeduje se ovdje ZA protiv

kapitalizma pa ZA protiv rigoroznih zakona pa ZA protiv koječega, ali nažalost nema niti jednog ZA za išta osim tih svih ZA protiv :))

Kada imas prosvjede protiv,

Kada imas prosvjede protiv, to su ljevicarski, ne građanski prosvjedi. Posljedica je da dolazi do sukoba izmedju "realne" i "nerealne" ekipe, konzervativaca kojima balavurdija sa svojim prohtjevima i obijesti ne uljeva povjerenje i koji su voljni legitimirati represivni aparat onog trenutka kada prosvjedi protiv krenu u nasilje. A do tada, ako je drzava suvisla, prosvjedi se furaju, ali rezultata nemaju.

I to ti je to. Djir de Gaulla. Vuk sit, ovce na broju, lazni festivali demokracije i opcenito gluposti.

Koliko to treba love za

Koliko to treba love za marketing? Recimo da imas politicku opciju koju je amenovala pollitika.com glavom i bradom?

Za primjer, LEsara nismo amenovali, samo smo ga dozivjeli kao maaalo manje zlo, pa je otisao u politicku stratosferu.

Dakle, koliko je Lesaru trebalo love i sto bi se s tom lovom postiglo kada bismo imali neku jaku opciju za promjenu?

Preporučam pročitati:

http://www.advance.hr/vijesti/jesmo-li-ih-stvarno-birali-kapitalisticki-... - Kapović

S obzirom na dulinu članka koji završava bez priželjkivane poante, prenosim meni interesantnije dijelove:

U zadnjih dvadesetak godina prelaska iz realsocijalizma i jednostranačkog režima u kapitalizam i višestranačku "demokraciju", neke od najčešćih pučkih mudrosti kojima se komentirala katastrofalna politika vlastî, koje su zemlju opljačkale, deindustrijalizirale i dovele na koljena, bile su "mi smo ih birali" ili "narod ima vlast kakvu zaslužuje". Iako na razni pučke mudrosti postoji i onaj drugi poučak "svi su oni isti", u samo dvadeset godina je unutarnja logika liberalne "demokracije" poprilično internalizirana i uzima se zdravo za gotovo da je onaj tko pobijedi na izborima doista demokratski izabran i da je to "volja naroda". Jasno je da tu ima mnoštvo kontradikcija, kao kada određena vlada provodi očito nepopularne mjere (npr. rast cijenâ ili mjere štednje) ili kada sve redom odbijaju referendume kao jedno od sredstava odlučivanja, unatoč postojećoj zakonskoj regulativi koja ih teoretski omogućava, no u konačnici se drži da je izabrana vlast ipak izabrana vlast koja ima određen legitimitet, stečen na izborima, raditi to što radi.

Ovo je uvod u amnestiju birača koji "loše biraju" i ukazuje na podvalu ili pak naivnost onih koji uporno tvrde kako smo si "sami krivi". Podvala se sastoji u tome što se široke mase želi zapravo uvjeriti kako oni zapravo žele ono što im se događa, te kako su zapravo sudionici u zločinu, pa bi stoga, jelte, bilo najbolje da začepe.

Potom i ono što je kratko i jasno izložila sjenka:

Odgovor na brojnost izravno plaćenih reklama (kao i razmjera izborne kampanje po zemlji, štandova, letaka, bedževa i sl.) u doba izborâ je jednostavan ‒ to ovisi o platežnim mogućnostima pojedinih stranaka. No odakle dolaze ti novci? U najvećoj mjeri, zanemarimo li državne subvencije i različite crne fondove (od isisavanja novaca iz državnih poduzeća do slučajeva poput špekulacija o albanskoj mafiji koja je financirala kampanju bivšeg predsjednika Mesića), od onih koji se odluče podržati određenu političku opciju. To mogu biti i obični ljudi i dio sredstava se doista tako skuplja, no jasno je da 100kn koje npr. svojoj stranci dâ neki njezin simpatizer, obični građanin, ne može biti ključno u ovoj cijeloj priči. Potpuno je jasno da prava sredstva tu ovise o velikim igračima. A veliki igrači su tu pojedini kapitalisti, kompanije, poduzeća itd. Recimo, najveći pojedinačni donator trenutnog predsjednika Josipovića je bio Sanaderov tajkun (trenutno pod istragom) Robert Ježić (DIOKI, Novi list). Ono što je tu potpuno jasno je da bez para nema ni muzike ‒ tko za izbore nema novaca, nema praktički nikakve šanse na njima uspjeti.

Može li nekakav gerila marketing i internet aktivizam to promijeniti - po meni, za sad teško, prvenstveno zbog ograničenog dosega u odnosu na gore napisano.