pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Višemjesečna (gotovo bjesomučna) kampanja Radimira Čačića podigla je tenziju, a izbor Zorana Milanovića izazvao pravu euforiju. Sada sve stranke u prvi plan guraju svoje lidere, pa čak i one one-man-band strančice poput Demokratskog centra, kojeg vlastoručno vodi Vesna Škare Ožbolt / Dok je Sanader tradicionalno personalizirao HDZ, a Čačić vukao HNS, socijaldemokrati su muku mučili s tim liderstvom. U takvoj konstelaciji snaga Ivica Račan bio je kočnica koju su nastojali neutralizirati guranjem Ljube Jurčića za premijera / SDP je pod Račanom svjesno bježao od ljevice misleći da time bježi od komunizma, gubeći usput i identitet i birače, a sada je otišao tako daleko da se više ne zna vratiti / Ogoljen od svih onih tuđmanovskih gadarija (gušenje medija, prisvajanje Bosne, antieuropska retorika, zlouporaba tajnih službi, demokratsko nazadnjaštvo...), HDZ izgleda još nepošteniji nego ranije.

Predizborna kampanja napokon je počela. Možda će biti naporna, možda će nas živcirati bombardiranje oglasima i obećanjima, možda će nam iduća dva mjeseca biti zamorni krešendo nakon mjeseci skrivene kampanje... Ova će kampanja biti mnogo toga, ali jedno je sigurno: neće biti dosadna. Šesti parlamentarni izbori bit će sasvim sigurno najneizvjesniji do sada. I stoga najteži za birače. U situaciji kad se dosta ljudi još uvijek koleba kome će dati glas (nažalost, ne tražeći najbolje, već najmanje loše rješenje), odlučivat će nijanse: mediji, kampanja, programi, koalicijski dogovori, iracionalne odluke, prkos prema vlasti i bez sumnje, prljave igre... No u prvi plan, kao nikada do sada, izbit će personalizirani pristup. Stil vođenja države bit će prevaga u odlučivanju birača kome će dati svoj glas.

Nakon što je Ivo Sanader probio led i po uzoru na Franju Tuđmana osobno doveo stranku na vlast 2003. godine, i ostale stranke prihvatile su taj pristup. Višemjesečna (gotovo bjesomučna) kampanja Radimira Čačića podigla je tenziju, a izbor Zorana Milanovića izazvao pravu euforiju. Sada sve stranke u prvi plan guraju svoje lidere, pa čak i one one-man-band strančice poput Demokratskog centra, kojeg vlastoručno vodi Vesna Škare Ožbolt.

I doista, to je u skladu s trendovima u zapadnim zemljama gdje stranke postaju ogromni, ideološki nedefinirati organizmi, dok birači sve više traže lidere s karizmom i vizijom. Teško je danas (po uzoru na SDP, a u najnovije vrijeme i HDZ) prodavati biračima priče o sposobnim timovima, kad ih nitko ne vodi niti preuzima odgovornost. U tome je do nedavno najviše lutao SDP. Dok je Sanader tradicionalno personalizirao HDZ, a Čačić vukao HNS, socijaldemokrati su muku mučili s tim liderstvom. U takvoj konstelaciji snaga Ivica Račan bio je kočnica koju su nastojali neutralizirati guranjem Ljube Jurčića za premijera. No, Račanov odlazak i izbor Zorana Milanovića poremetio je planove. Sad je novi predsjednik popularniji od premijerskog kandidata, štoviše, i od svih ostalih političara u utrci, pa cijela ova alibi priča o timu umjesto vođe zvuči demagoški.

SDP JE IZNUTRA TEMPIRANA BOMBA - SANADER IDE U RIKVERC

Sad se od Milanovića očekuje da odvede stranku do pobjede, no veliko je pitanje ima li on za to kapaciteta. Ovaj, neki bi rekli i nerealno veliki rejting SDP-a mogao bi mu samo biti uteg oko vrata. Socijaldemokrati imaju što izgubiti. Iznutra su tempirana bomba. Mnogi nezadovoljnici zlurado dočekuju svaki Jurčićev gaf, a Milanoviću upravo u ovom trenutku nedostaje ona mrvica Račanove prepredenosti. Nije lako biti šef stranke, naročito ako se od njega previše očekuje.

Osim toga, SDP-ov rejting očito je napuhan na račun njegovih potencijalnih koalicijskih partnera, u prvom redu HNS-a, što nalikuje prelijevanju uvijek istih glasova u dva lonca: naprije su od Račana bježali u HNS, a sad hrle nazad Milanoviću. No, sudeći po klimi koja se (možda i umjetno) stvara u ljevičarskim krugovma, nije isključeno da opet krenu u suprotnom smjeru. I tako, SDP-u se može dogoditi da će dobiti izbore, ali neće skupiti dovoljno mandata za formiranje vlasti.

Sanader, s druge strane, ide u rikverc. Svjestan činjenice da je njegov svježi imidž u protekle četiri godine dosta iscijeđen i da on djeluje umorno (gotovo kao Račan 2003. godine), on ovih dana pompozno predstavlja svoj novi tim za novu vladu. Među njima su mladi, ali totalno anonimni likovi. Niže rangirani službenici trebali bi stvoriti tim koji bi posustalom i ranjenom vođi ubrizgali eliksir mladosti. No, Sanader time čini veliku grešku. Njegova je poruka biračima da je nezadovoljan sadašnjim ministrima, da je svjestan njihove nekompetencije, možda i kriminala, te da se već odlučio za nove ljude. A istovremeno, godinama se oglušuje na zahjeve javnosti da smijeni pojedine ministre zbog upornog kumovanja aferama i skandalima. Osim što je takva strategija neuvjerljiva, prilično je i promašena. Jer, zadnji (i jedini!) puta kad je HDZ izlazio na izbore "sa svojim timom" bio je uvjerljivo poražen. Bilo je to 2000. godine. Tuđman je umro, a bezglava i duboko raskoljena stranka nije mogla ništa drugo nego šutke predati vlast. HDZ-ovi birači glasuju za vođu, po mogućnosti autoritarnog, i ne pokazuju zanimanje ni za kakve timove. Naročito ne golobradih mladaca.

SANADER BI BIO SOLIDAN PREDSJEDNIK BILO KOJE STRANKE

Što još može biti prevaga na predstojećim izborima?

Ideologija vrlo teško. Danas na političkoj sceni nema ljevice ni desnice - koliko god se pojedine stranke klele u jedno ili drugo. Jurčiću i donekle Milanoviću ljevica je imaginarna koliko je Sanaderu desnica odvratna. Oni će se na njih pozvati kad im treba (Milanović se u intervjuima kuna da je ljevičar, a Sanader se hrani starim nacionalnim sentimentima), ali u biti oni ne znaju o čemu govore. SDP je pod Račanom svjesno bježao od ljevice misleći da time bježi od komunizma, gubeći usput i identitet i birače, a sada je otišao tako daleko da se više ne zna vratiti. Tako se našao u paradoksalnoj situaciji da još uvijek okuplja birače koji ne žele glasovati za HDZ, pa biraju najsnažniju protutežu - SDP.

S druge strane, Sanader je u toliko navrata izdao svoju tradicionalnu desnicu i zabrazdio ulijevo, da se i on teško vraća na staro. Koliko samo isprazno i neuvjerljivo danas zvuči njegovo koketiranje s Gotovinom, braniteljima, pozivanje na državu i naciju. Sanader je toliki pragmatist da bi se vrlo dobro uklopio na čelu bilo koje stranke (što opet dovoljno dovoljno govori i o širini ideološkog spektra). Dakle, ovi izbori neće se voditi oko ljevice i desnice, neće biti antikomunistički ni antihadezeovski u onom antituđmanovskom smislu. Bit će to okršaji političkih pragmi. Jer kao što je neki dan napisao Davor Butković u Jutarnjem listu: nije važno tko će dobiti izbore jer su obje opcije prihvatljive.

Takva tvrdnja možda se u civilizacijskom smislu može shvatiti kao kompliment, ali izaziva duboko grčenje u želucu. Zar je doista svejedno tko će pobijediti? Ako je tako, zašto onda uopće izlaziti na birališta?

SDP JE SVAKAKAV, ALI NIJE NEPOŠTEN KAO HDZ

Butković je tu tvrdnju, naravno, izrekao u kontekstu najave da se Europapress holding neće opredjeljivati u ovoj kampanji, što ne govori o prihvatljivosti svih opcija, već o želji najvećeg medijskog koncerna da njeguje dobre odnose s objema stranama. I da bude prihvatljiv pobjedniku, tko god on bio. No, i tako izrečena, tvrdnja izaziva nelagodu.

Zar je moguće da su HDZ i SDP stavljeni jedan pored drugog doista tako slični?

Čak i kad se zanemare sve nijanse (HDZ je uhitio Gotovinu, SDP ga pustio ga pobjegne, HDZ je utišao desnicu, SDP bježao od nje...), između dvije najveće stranke stoji jedna ogromna, možda i presudna, razdjelnica: poštenje. Nečuveno je govoriti da su one međusobno toliko slične (u pozitivnom smislu) i zanemarivati nezajažljivo korupcijsko ponašanje HDZ-a. I još gore, ogoljen od svih onih tuđmanovskih gadarija (gušenje medija, prisvajanje Bosne, antieuropska retorika, zlouporaba tajnih službi, demokratsko nazadnjaštvo...), HDZ izgleda još nepošteniji nego ranije.

Prije su mediji i javnost imali dovoljno kosti za glodanje, dok su lamentirali o tome kako Tuđmanov HDZ vodi zemlju u Srednji vijek, no sada su ostali samo na korupciji. I dobro, na gafovima Ivice Kirina. Mediji, koliko god dobrim dijelom bili ovisni ili skloni Sanaderu, ipak su iz mjeseca u mjesec otkrivali nove afere: od Bechtela do KIM-a. Sad je teško skrenuti pažnju. Sad su čula izoštrena samo na korupciju, a apetit razvijen samo za pronevjere u državnim službama.

SDP je svakakav, ali ipak ćemo staviti ruku na srce i zaključiti da nije nepošten. Za HDZ ne bismo otišli toliko daleko. Griješili bi dušu.

Dakle, nije svejedno tko će dobiti iduće izbore. Nije svejedno hoće li vlast toliko ogrezla u korupciju dobiti povjerenje birača (i naročito medija!) da u iduće četiri godine tu strast razvije i zakopa tragove svojih nedjela. Poštenje je glavni kriterij na kojem se dobivaju ili gube izbori. To je ujedno i najveća razdjelnica između HDZ-a i SDP-a. I govoriti da je svejedno tko će doći na vlast, znači gurnut pištolj u usta i nadati se da neće opaliti.